Nekategorizirano

„Slava na visini Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim“. Te riječi svetog Evanđelja Crkva  čita na Božić s posebnom radošću slaveći rođenje Spasitelja  našega Isusa Krista.

U toj radosti Crkve svima vama dragi vjernici, prijatelji i dobročinitelji naše crkve i samostana želim  SRETAN BOŽIĆ!  Neka taj  svima tako dragi blagdan unese u dušu svakoga od vas svjetlo svoje istine, utjehu u svim vašim patnjama, tjeskobama i teškoćama, sveti mir, međusobnu ljubav, te učvrsti vjeru i nadu  u neprevarljiva Božja obećanja.

 fra Željko Paurić

Već smo sasvim blizu blagdanu Božića. Biblijska čitanja današnje nedjelje osobito su bogata i zgusnuta. Sva su usredotočena na to da nam navijeste božićno otajstvo.

Prorok Izaija i odlomak Matejeva Evanđelja poučavaju nas da je  Utjelovljenje, tj. Pojava Boga kao pravoga čovjeka među ljudima smisao, zadatak i cilj cijele povijesti spasenja.

Svaka generacija ljudske povijesti nosi u sebi neodoljivu težnju: kako Boga prepoznati? Gdje su ti znakovi Božje prisutnosti u povijesti?

Bog kojega mi kršćani prihvaćamo i koji nam se javio silazi među ljude te se kao čovjek i naš brat angažira u ljudskoj povijesti. To je jedini znak i to biblijski znak po kome Boga prepoznajemo i prihvaćamo.

Prirodno religiozni ljudi, oni kojima religija izvire iz mitiziranja nepoznatih prirodnih sila i robovanja otuđenim društvenim odnosima, redovito traže druge znakove za prepoznavanje Boga. Traže izvanredne pojave, znamenja na nebu ili na zemlji. Već 8 stoljeća  prije Krista prorok Izaija zna da Bog neće potvrđivati svoju nadmoć ni zadovoljavati ljudsku znatiželju strašnim znakovima na nebu ili na zemlji, nego da će Djevica   r o d i t i  i da će se on sam, EMANUEL – Bog s nama- pojaviti među ljudima kao jedini najveći Znak.

Taj Emanuel, Bog koji ljudima treba ne će pasti s neba nego će kao čovjek izniknuti iz naroda koji je za to kroz stoljeća pripreman. Ali, on neće biti puki proizvod slijeda biološke i povijesne zakonitosti, nego dar s neba, pravi zahvat Boga u ljudsku povijest.

Bog kroz cijelu povijest Izraela iznenađuje i čini nešto novo, po prirodi neočekivano. Vrhunac te spasonosne neočekivanosti je Isusovo rođenje od Djevice.

Znakovi Kristova mesijanskog dolaska jako su konkretni. Mogu se zamijetiti ljudskim osjetilima. Hromi hodaju, slijepi vide, gluhi čuju, siromasima se i žalosnima daje nova nada.

Zar nije to Radosna vijest koja gotovo mogli bismo reći „utopijski“ ,  nedostižno, zavodi ljudska srca u čežnji za spasiteljskim Božjim zahvatom? Tko od nas u svakodnevnom životu ne očekuje svakovrsne spasiteljske intervencije Božje? Povećanje standarda, osiguranje normalnog života, odlazak nepodnošljivog susjeda, povratak narušenog zdravlja, prestanak teške napetosti, vraćanje povjerenja među ljudska bića, itd. itd.

Mi smo ljudi koji neprestano iščekujemo spasenje. No, nije li vrijeme došašća u novijoj perspektivi upravo vrijeme aktivne zauzetosti, da u vrednovanju zemaljskih vrednota ostvarujemo vrednote koje zauvijek ostaju? Zar nas evanđeoski pozivi na budnost ne upozoravaju da se to ostvaruje u neprestanoj aktivnosti? To je aktivnost koja graniči s idealom Evanđelja: suradnja na Kristovu spasiteljskom djelu u svijetu.

I opet, nije li to spasenje stvarnost i ove naše iskustvene naravi? Boriti se za dobra ovoga svijeta, uložiti napore za napredak, povećanje plaća, ljepši život, za zdravlje i tehniku, zar sve to nije u isto vrijeme i jedan dio programa kojem Evanđelje daje karakteristiku mesijanskog iščekivanja? Mi smo, dakle, u ovom svijetu kroz vrednovanje i cijenu vlastitog nastojanja neprestani znak Kristove spasiteljske prisutnosti, jer i po nama danas mogu hromi prohodati, slijepi progledati, žalosni se utješiti, svijet pomiriti!

Vrijeme došašća  stavlja nam pred oči svake godine lik, koji želi dati pečat cijelom ovom vremenu: to je lik Bogorodice, Djevice, koja u ovim danima želi predstavljati oličenje kršćanske nade i čežnje za spasenjem.

Ona je prva uključena u plan spasenja i kao takva odabrana da bude Majkom Nositelja  spasenja, Krista Gospodina. Ona je spremno prihvatila taj poziv, znajući jako dobro, da je to u isto vrijeme i izazov života, poziv koji neprestano tijekom života traži spremnu suradnju uz žrtve i odricanje.

Ona svijetli u tome svojim primjerom, koji je lijep u njezinom ljudskom nastojanju, koje zadivljuje i vuče za sobom.

No, ona svijetli i još jednom karakteristikom svoje osobe: Bog je na nju pogledao posebnom milinom i milošću, pohodio ju je svojim bogatstvom, dao joj je kvalitete koje mi danas želimo u ovom blagdanu proslaviti!

Crkva vjeruje da je ona ostala netaknuta od ljage zla i grijeha, kako poradi svoje suradnje na djelu spasenja, tako poglavito zbog Božjeg  odabranja i Božje milosti. Bezgrešno začeće Djevice Marije izraz je te vjere Crkve u Mariju koja se totalno dala u službu spasenja.

Ima jedna komponenta nade koja se skriva u ovom  blagdanu i u ovoj istini: To je svjetlo kršćanske nade da je Crkva zajednica vjernika, ljudi slabih i nepostojanih, ipak već u jednom svom članu doživjela vrhunac proslave i vrhunac sjedinjenja s Počelom spasenja, s Kristom Gospodinom. To je Marija. Ona je to uspjela upravo zbog toga, što je u njoj prebivala milost Božja, što je bez grijeha, što je u svakom trenutku svoga života, ostajući u milosti kod Boga i ljudi, neprestano živjela život sjedinjenja s Bogom.

Ona kod toga ostaje dijete Crkve, kći roda ljudskoga. Tim je zato konkretnije zasjala ovim blagdanom nada naše kršćanske vjere – jer u Mariji vidimo da je moguće ono što nam se katkada čini nemogućim! Njezin moto života je: Bogu ništa nije nemoguće!

Današnjom nedjeljom, prvom Došašća, započinje nova crkvena liturgijska godina. Za kršćane to je nova godina spasenja, života, godina vjere i ufanja.

Kroz ciklus jedne liturgijske godine Crkva nam želi predstaviti i ponuditi djelo spasenja u Kristu. Ovom dakle nedjeljom stupamo u jednu novu godinu, koja će nas kroz liturgijsko slavljenje malo po malo uvoditi u otajstva Kraljevstva Božjega.

Tko je čuo Božju riječ i prihvatio je, zna da je Bog ljubav te da dolazi ususret svome narodu da ga spasi.

Kršćanin zna da je Mesija, Krist već došao. On zna da je Uskrsli s nama i da nam život daje. On zna i vjeruje da će  Gospodin ponovno doći da nam očituje kako je ljudska povijest imala smisla te da nas uvede u svoje vječno svijetlo. Doći će dan, dan Gospodnji, kad ćemo upoznati njegovu ljubav i smisao svoje ljudske sudbine. Tad će nestati suza i plača. Bog će sve učiniti novim. Taj dan je blizu svakome pojedincu a jednom će se ostvariti i za sav ljudski rod.

U toj vjeri stupamo u liturgijsko vrijeme koje se zove Došašćem. Crkva nas poziva na trodijelno življenje toga vremena:

Suživljavanje s generacijama ljudi, koji su prije Isusa Krista vapili za Spasiteljem. Taj je vapaj posebno vidljiv u objavljenim knjigama Staroga zavjeta, posebno proroka Izaije čiji tekstovi se najčešće čitaju u ovo vrijeme Došašća.

Suživljavanje s ljudima, koji u iskrenoj radosti kroz ove četiri nedjelje žele dočekati Božić. Zato je to vrijeme obraćenja srca, ispovijedi i usrdnije molitve, djelotvorne ljubavi prema bližnjima i otvorenosti za dobro. Sve u cilju, da blagdan Božića dočekamo spremno, sposobni da mir i radost ponesemo drugima.

I konačno suživljavanje sa svim ljudima dobre volje u neprestanom nastojanju da se ostvari bolji svijet. Kršćani žive trajno došašće u iščekivanju drugog dolaska Kristova, kao krunu iščekivanja i vrhunac svih ostvarenja.

Evo nas na kraju liturgijske godine i taj kraj obilježavamo  blagdanom Krista kralja! Ne bez razloga. To je s toga što u njemu prepoznajemo i vjerujemo dovršitelja ove naše povijesti. On je Alfa i Omega, Početak i Svršetak, Prvi i Posljednji. Kad kažemo da u Njemu prepoznajemo Kralja, onda je to samo slika, koja želi reći da on ima središnje mjesto ne samo u ovoj našoj ljudskoj povijesti već i u čitavoj egzistenciji, kao i to, da je Otac u Njemu i po Njemu utemeljio u ovom našem svijetu novi Božji svijet, Kraljevstvo Božje. No neka nam o današnjem danu progovori Božja Riječ:

Knjiga Samuelova nam govori o pomazanju Davida za kralja. Čitamo je danas razmišljajući o Isusu, sinu Davidovu na kojem se ispunilo proroštvo da će mu Bog dati prijestolje Davida oca njegova i da kraljevstvu njegovu ne će biti kraja. U današnjem blagdanu vidimo ispunjenje toga.

Poslanica Kološanima govori kako nas je Otac po ljubavi svojoj izbavio iz vlasti tame i prenio u kraljevstvo Sina ljubavi svoje a što znači da ovaj blagdan nije samo Kristov dan već i naš dan i naš blagdan! Pavao ističe zatim u čemu je Kristovo prvenstvo: on je Prvorođenac prije svakog stvorenja i čitava kreacija konvergira prema njemu jer „sve je po njemu i za njega stvoreno“, a On je prije svakog stvorenja. I u Crkvi on ima središnje mjesto jer je Glava tijela Crkve, jer u njemu prebiva sva punina.

 Evanđelje nam pokazuje Krista na križu. Želi od nas udaljiti svaku pomisao o Isusovom ovozemaljskom, političkom kraljevstvu. Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, ovozemaljskih kategorija. Premda upravo ponižen umire, u ljudskim očima bijedan i izrugan, sa svom sigurnošću govori razbojniku koji je s njim raspet: „Zaista, tebi kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!“ Taj razbojnik vjeruje da je On kralj, zato mu i govori: Sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo! U ovome svijetu kraljevstvo je Kristovo u srcima ljudi, u svim onima koji su mu povjerovali i skupa s Njim grade novi Božji svijet! Da li je to prisutno i u tvojem srcu!?