Nekategorizirano

Isusov ulazak u grad Jeruzalem uz aklamacije naroda za njega je skromni trijumf koji će odmah  iza toga doći u pitanje.

Potpuna slava  Isusova  bila je istom ostvarena  u Kristovu ulasku u nebeski Jeruzalem na dan Uzašašća.

Dok danas nosimo i držimo grančice u rukama mi bismo htjeli proslaviti onoga koji je danas Gospodin slave. No, više nego li današnjom liturgijom, Gospodina slavimo ako ga stvarno učinimo „Kraljem“ našega života, čije zapovijedi čuvamo i čiji Duh prihvaćamo.

Taj nas Duh sili da poprimimo stav Sluge: koji iz dana u dan poslušno prati poticaje. Taj Duh Isusov navodi nas da poput Krista prihvatimo predanje za druge, pa i pod cijenu patnje i života. U paradoksu Isusove logike proslaviti Isusa znači poput njega prihvatiti  poniženje križa.

Sam Krist svoje uspinjanje prema Golgoti, prema križu naziva svojom proslavom. Istom kada bude uzdignut sve će ljude  privući k sebi.

Slava Kristova križa u moći je da sve ljude privuče k onome koji je po križu otkupio svijet. To uzdignuće postaje simbolom čovječanstva, znakom spasenja.

Slušajući danas izvještaj o muci Isusovoj pokušajmo shvatiti ono što nam se čini katkada neshvatljivo: smisao patnje i križa, veličinu poslušnog predanja, životno naviještanje ljubavi do davanja vlastitog života. Jedino je to način da se život preobrazi u nama i da nada novoga života, uskrsnuća, postane u nama prisutnijom.

Pred nama je VELIKI TJEDAN. To je najbogatije liturgijsko vrijeme u godini. Neprestano je naš pogled susljedno upravljen prema Isusu Kristu. Okružuju ga židovski poglavari koji ga ne vole i apostoli koji ga ljube: učenici koji su mu vjerni i oni koji će ga zatajiti ili izdati; masa svijeta koja mu kliče „hosana“ i opet masa svijeta koja viče „raspni ga!“

Kroz ove dane Velikog tjedna pozvani smo da zauzmemo svoje mjesto. Hoće li to biti doista vjerno i ustrajno u krugu onih koji su Isusa Krista ljubili i ostali mu vjerni?

 

Svjesni naših čestih  nevjernosti pozvani smo da  iskoristimo  još ovo kratko vrijeme prije Uskrsa te pristupimo sakramentu ispovijedi ili pomirenja.

     Isuse, dovoljno ti je reći: «Bolestan je onaj koga ljubiš» i ti znaš što treba  činiti. Bolestan je onaj radi koga si došao na ovu zemlju; bolestan je onaj koji je vrijedan tvoje ljubavi. Ti, Isuse, jedini znaš narav i tajnu svake bolesti, svake slabosti.

     Poput Marte i Marije, Isuse, i mi ti poručujemo: «Dođi, bolesni smo, bolesni su oni koje mi ljubimo, koji su nam dragi, koje želimo sačuvati u životu. Oprosti Isuse, što često zaboravljamo da ih ti voliš još više od nas, da su to oni koje ti neizrecivo ljubiš, da su to oni koje ti više ljubiš nego što to mi znamo ljubiti. Jer, ti si, Isuse, izvor svake ljubavi. Ti najbolje ljubiš.

     Lazar je u svojoj bolesti i umro, a tebe, Isuse, nema blizu. Nisi odmah došao kada su te njegove sestre zvale. Marta i Marija misle da je sada sve gotovo. Nisi se odmah odazvao, a sada je kasno. Oglušio si se na njihovu hitnu poruku o Lazarovu ozbiljnom stanju i on je sada već  četiri dana u grobu. Onaj koga ljubiš, Isuse, već je mrtav, već je pokopan. Marta i Marija misle da se sada više ne treba ni truditi. Sve je gotovo.

     Tvoja je poruka: «Uskrsnut će brat tvoj!»

     O kad bih mogao imati vjeru u tvoje uskrsnuće, vjeru u snagu tvoje ljubavi! O kad bismo mogli vjerovati u snagu tvoje riječi, u silu novog života po tvome Duhu! O kada bismo vjerovali u moć koja i suhe kosti pokreće i pretvara u vojsku vrlo, vrlo veliku!

     Isuse  česti smo zatečeni bolešću, smrću. Često bespomoćno gledamo na naše najdraže kako umiru, kako nestaju, kako trpe, a mi im ne možemo ništa. Često smo tako sputani i bespomoćni u svojoj ljubavi. Isuse, teško nam je i posustajemo pred vlastitom patnjom i umiranjem. Sve nas to nadilazi.  Bolestan je onaj koga ljubiš. Pomozi nam da se s vjerom uzmognemo osloniti na snagu tvoje ljubavi. Ukloni, Isuse, od nas svaki pesimizam, svaki očaj, svako stanje razočaranosti mi tupe pasivnosti. Daj nam snagu da se povjerimo tebi i prepoznamo u tebi uskrsnuće i život.

     Hvala ti, Isuse, za divno čudo tvoje ljubavi. Hvala ti što si na tako divan način uskrisio Lazara. Tvoja ga je ljubav izvukla iz tame groba na svijetlo dana, u novi život. Hvala ti za to divno svjedočanstvo ljubavi i života. Da, Isuse, vjerujemo da si ti uskrsnuće i život i da daješ život, ne samo kao daleko obećanje posljednjih dana svijeta i svemira, nego obilno dijeliš svoju ljubav i snagu već sada, u ovim našim danima. Želiš da te već sada prepoznao kao izvor života, kao uskrsnuće.

     Neka tvoj vapaj: «Lazare, iziđi van!» odjekne i nad nama danas! Daj da iziđemo iz svojih grobova i skrovišta na svjetlo dana, obasjani suncem tvoje ljubavi!

     Gospodine, došao si kao svjetlo svijeta. Svijet je u tami. Čovjek je u mraku. Želiš sve ljude i čitav svijet izvući iz toga mraka. Došao si da više nikada nitko ne bude u tami, već da svaki koji vjeruje može hodati u svjetlu i po danu. Nailaziš na čovjeka koji još nikada u svojem životu nije vidio danjeg svijetla, koji još nije osjetio ljepotu prirode i sunca. Rodio se slijep.

     Isuse, kako to mora biti teško, gotovo strašno! Stoga me ne čudi pitanje tvojih učenika koji u tome vide Božju kaznu. Sigurno je netko nešto teško sagriješio. Sigurno ga je netko prokleo. Možda je po srijedi neko zlo, neka crna magija, ljudska i đavolska zloba. Jer, čemu onda to njegovo trpljenje, njegova hendikepiranost?

     «Nije sagriješio ni on, nj njegovi roditelji!» Tako ti, Isuse, odgovaraš. «Ovo je divna prigoda da se Bog proslavi. Ovo je trenutak da se očituje Božja dobrota i čovjekoljublje. Trpljenje nije kazna. Trpljenje je dio života i ono može postati blagoslovnim križem, slavom Božjom. Sljepoća tijela, nemoć tjelesnih očiju nije tragedija. Teža je tragedija sljepoća duše, mrak svijeta u kojem živimo, mržnja koja prijeti da ljudski rod izgubi povjerenje i  ljubav. To je istinsko zlo. Sljepoća tijela nije zlo koje bi trebalo ugroziti duševni, pravi istinski život.»

     Isuse, oslobodi me, oslobodi nas od sljepoće duše, od mraka srca. Oslobodi nas, Isuse, od nevjere i sumnje, od lutanja po bespuću, od utjecaja zlih sila ovoga svijeta, osobito od mržnje i duha osvetoljubivosti. Od svega me toga, od svega nas toga ti, Isuse, oslobodi i spasi!

     Darovao si ovom čovjeku svjetlo njegovim tjelesnim očima. On je progledao. To je divno čudo tvoje ljubavi. Hvala ti, Isuse, za taj divan znak tvoje ljubavi i tvojega djela spasenja. I za Židove je to bilo nešto neviđeno, neizrecivo. Ipak, osjećam da si tom čovjeku darovao puno više, kada te je priznao i prihvatio kao Sina Čovječjega, kao Spasitelja svijeta i kada je pao ničice pred tobom i poklonio ti se. To je divan trenutak prosvjetljenja, darovanoga vida vjere.

     Hvala ti Isuse, što si nas prosvijetlio već u onom blagoslovljenom  času kada smo primili sakrament prosvjetljenja, sakrament krsta. To je čas kad je pobijedila tvoja milost i dobrota. Hvala ti što si nas obdario tim neugasivim svjetlom. Danas te molimo, Gospodine Isuse, ražari taj plamen u nama da bismo u tebi i po tebi i mi postali sve jasnije svjetlo svijeta i da bi te mnogi ljudi upoznali i prihvatili kao svoga Spasitelja.