Nekategorizirano

Matej sabire Isusove izjave o teškoćama naviještanja Evanđelja i o protivljenjima koja se suprotstavljaju tom naviještanju. Takve teškoće i protivljenja uvijek prate misionarski napor Crkve, kršćana. Progonstva su u tom vidu neizostavna budući da svijet prvenstveno posiže za prividnim sredstvima svoga vlastitoga oslobađanja, da tek nakon niza razočaranja shvati kako su takva sredstva jedino u Božjoj ruci.

Crkva, kršćani, prema Kristovim riječima, moraju odagnati strah kod naviještanja Evanđelja jer je sadašnji trenutak uvijek najprikladniji da se ljudima ponudi novost i stvarnost evanđeoske poruke koja oslobađa i spašava. Ništa ne bi smjelo obeshrabriti nositelja te poruke. Jer iznad svih ljudskih mogućnosti, iznad svih opiranja i zatvorenosti stoji Bog u svojoj vječnoj ponudi života i istine. Ta ponuda tako je veličanstvena i bogata, da se teškoće i progonstva čine u tom omjeru kao nešto nevažno. Za bogatstvo evanđeoske poruke isplati se žrtvovati i tijelo i život. Centralne su naime istine te poruke da je Bog Spasitelj i gospodar života. Imati povjerenja u takvog Spasitelja i davatelja života bitno je u naviještanju Riječi. Zbog toga ništa ne mogu ljudske prijetnje u odnosu na Božju sigurnost života; i to punog i bogatog života koji ima svoj izvor u Bogu.

Isus poziva svoje učenike na vjernu ustrajnost u naviještanju Evanđelja. Taj poziv vezan je uz dubinu njihova povjerenja, njihove privrženosti osobi Isusa Krista. Nedostatak odvažnosti u naviještanju Evanđelja znači kapitulaciju izazvanu strahom pred prijetnjama ljudi. To znači i nedostatak povjerenja prema osobi Isusa Krista, koji je prvi hrabro stajao ispred mnoštva koje ga je optuživalo vjerujući da će „Otac proslaviti Sina svoga“ i moleći se da „Otac njima oprosti, jer ne znaju što čine!“

Na takvu hrabrost i istinu poziva Isus svoje učenike!

Životno nas iskustvo uči, da se s osobnim susretom mijenja vrlo često svijet što ga je naša mašta stvorila o nekome ili nečemu. Osobni susret ostvaruje nešto, što se ne može nadomjestiti čistim teoretiziranjem. Takav susret daje do znanja neke sasvim nove elemente i sadržaje na koje ne bismo nikada došli, da nam to nije bilo omogućeno.

Vjerujem da bi svijet bio puno mirniji, puniji dobre volje i ljubavi, kad bi bilo moguće ostvariti dijalog u ravnopravnom i iskrenom osobnom susretu.

Trojedini Bog dopustio nam je u povijesti spasenja da otajstvu njegova bića uđemo osobno i angažirano, budući da je sam osobno i angažirano otkrio intimnost svoga bića. Naš Bog nije „puko božanstvo“ na sliku mnogostrukih božanstava  koje poznaje povijest, on nije „Bog filozofije i teorije“, nije „nešto iznad nas“, nije „neka sila“ nego je  N e t k o,  D r u g i,

P r i s u t n i, osobni Bog, koji kao osoba prati naš život, ljubi, raduje se u slobodi, angažirano ulazi u povijest, posjeduje sposobnost otkriti se i objaviti u prijateljstvu i ljubavi.

Kršćani su prihvatili takvog Boga. U prvoj etapi to je prema definicijama Starog zavjeta Bog Abrahama, Izaka i Jakova, dakle Bog živih. On je Bog Stvoritelj prirode ali nadasve Bog djelatan u povijesti Izabranog naroda,  P r i s u t n i.

Ali u našim vremenima to je Bog Otac Gospodina našega Isusa Krista koga u Duhu Svetome možemo i smijemo zvati „Abba-Oče“.

Presveto Trojstvo otajstvo je objavljenog Boga osobnog i angažiranog, Boga ljubavi i dobrote, Boga koji u kategorijama našeg života želi neizbrisivo ucrtati sebe u širokim  dimenzijama svoje ljubavi. Takav  o s o b n i  Bog: Bog  O t a c koji je poslao  S i n a  po

D u h u   S v e t o m e,  izišao je u povijesti spasenja nama ususret. Zato vjerujemo u Boga!

Ništa nam nije toliko potrebno koliko Duh Božji. To su neobično egzistencijalno osjetili apostoli, kad su u bojazni i tjeskobi po molitvi iščekivali „događaj“, dar s neba, koji je došao u osobi Duha Svetoga. Taj je „događaj“ preobrazio njihova srca, obnovio njihove sile.

S Duhovima započinje novo doba. Crkva se rodila, vidljivo očitovala, počela živjeti. Rodio se novi Narod Božji. Tom Narodu udjeljena je sila s neba, Duh Sveti po sakramentima krštenja i potvrde.

Mi pripadamo tom novom Narodu Božjem. Mi smo Crkva Sila Duha Svetoga sišla je i nad nas. To smo kao vjernici prihvatili i u toj smo se vjeri krstili odnosno potvrdili.

Ne bismo li trebali u svom kršćanskom životu, upravo zbog tog Duha što struji našim bićem, živjeti potpuno novim, duhovskim životom?

Ne bi li se trebala u našem životu odražavati djela Duha, a ne prolaznosti, djela ljubavi a ne mržnje?

Ne bismo li trebali biti svijetlo ovoga svijeta, budući da posjedujemo Duha istine, Duha ljubavi koji nas je uputio u svu istinu i dao ključeve ljubavi?

To su pitanja, koja bi se u beskrajnoj litaniji mogla protegnuti i staviti cjelokupni naš život pred ogledalo Duha Svetoga:

• jer to je Duh istine;
• to je Duh ljubavi;
• to je Duh života i ufanja;
• to je Duh radosti i utjehe;
• to je Duh straha Božjega.

Otvorimo se nesebično i s pouzdanjem utjecaju Duha, koji nosi svima novi život djece Božje.

Kako se često u izmjeničnoj molitvi kršćana čuju riječi preporuke: moli se za mene. Takvih preporuka bilo je na poseban način mnogo izrečeno kad su brojni hodočasnici u grad Rim ponijeli sa sobom mnoge i mnoge preporuke i brige onih, koji nisu mogli ići, koji su ih srcem pratili na njihovu putu.

Moliti se za druge, moliti se međusobno, iskren je izraz kršćanske ljubavi i vjernosti.

U današnjem Evanđelju nalazimo jedan primjer prve i najotvorenije molitve za druge. Isus sam, u predvečerje svoje muke i smrti moli za svoje! U tu su molitvu u prvom redu uključeni apostoli, učenici, s kojima je Isus dijelio dobro i zlo zemaljskog života. Svaki su dan bili skupa. Približio se čas, kad Isus neće više biti s njima. Isus, siguran u jedinstvo koje dijeli s Ocem, preporuča svoje ljubavi Oca. To je molitva kojom bi Krist htio zaodjenuti u ljubav Očevu sve koje mu je Otac dao.

No, u toj molitvi šire se dimenzije njegove ljubavi. I mi smo uključeni u tu molitvu. O moli i za one koi će na riječ apostola povjerovati u Njega, i u onoga koji je Krista poslao. I mi danas, već smo nošeni srcem Kristovim. On misli na nas danas, na naše tjeskobe i brige, na naše žalosti i patnje.

Ne bojmo se! Krist ih pozna. I to aktivno,  angažirano pozna. Pozna ih tako da su mu bliske. Moli se za nas. Moliti se u Kristovom smislu, to ne znači pasivno čekati razvoj događaja, nego angažirati se cijelim bićem oko ostvarenja volje Božje. Kad se Krist moli, onda ga dosljednost njegove molitve dovodi do dokaza bezgranične ljubavi, do raspeća i križa.

Radujmo se, jer smo uključeni u spasiteljsku molitvu Kristovu! Molimo se uvijek po duhu i srcu Kristovu, ne bojeći se uložiti u to svoj život i nastojanje!

Koliko puta čovjek se u životu osjeća bespomoćan, sam! Pokušavamo kao vjernici u takvim situacijama naći odgovor u poruci vjere. Nije niti to uvijek lako! Jer sadržaji vjere i utjeha što nam ju vjera pruža nevidljivi su za naše tjelesne oči; nisu dohvatljivi za naša osjetila niti ih je moguće registrirati kako mi to registriramo naša ljudska iskustva. Zato je teško biti i vjernik!

U svemu tome, mi mislimo da su apostoli bili u daleko lakšoj situaciji, budući da su smjeli gledati, vidjeti kraj sebe snagu i utjehu u osobi Isusa Krista. Ipak govoreći rječnikom našeg ljudskog iskustva daleko je dublje trebalo biti njihovo razočaranje kad ono što su gledali i uživali odjednom iščezava ispred njihovih očiju!

A ipak: i tu bi apostoli htjeli biti naši učitelji, naši pomoćnici. Oni su prebrodili taj prijelaz od gledanja na vjerovanje. Kao vjernici u poduhovsko vrijeme svog života bili su čvrsto vezani s Kristom i sigurni u njegovu prisutnost u svojoj Crkvi.

Oni nam i danas u porukama liturgijskih čitanja poručuju da se ne bojimo, da ih slijedimo, da ustrajemo u vjeri, jer nismo ostali sirote:

– s nama je   D u h   I s t i n e . On bi htio u nama sačuvati i hraniti sigurnost da je Bog Ljubav i da je tom svojom ljubavlju u srcima našim prisutan i živ. Teško ga je vidjeti. I zato ga ovaj svijet koji tako često vjeruje i priznaje samo ono što se vidi, samo ono čemu se može pljeskati, samo ono senzacionalno, samo ono što svojom karijerom nameće svoju prisutnost – taj svijet Duha Istine, Duha dubine i Ljubavi, Duha ustrajnosti i poniznosti ne može vidjeti niti priznati. A ipak – tim Duhom obogaćeni Krist nam onda nudi i sebe samog, svoju prisutnost, svoju Ljubav! Nismo ostali sirote! Važno je samo gledati svijet Kristovim očima i činiti ono što on zapovijeda!

Krist ne obećaje na zemlji ovdje u ovim okolnostima, u ovom životu neko potpuno blaženstvo i sreću. Punina života gradi se na ovom životu, ali živi se u punom zajedništvu s Bogom u Isusu Kristu. Zato nas današnje Evanđelje poziva na savršeni čin vjere u Isusa Krista. Svatko bi doduše htio tu sreću i život doživjeti već sada. „Pokaži nam Oca, i dosta nam je!“ Taj usklik apostola Filipa potpuno odgovara i našim željama. Mi bismo već sada, danas htjeli osjetiti potpunu sreću. Htjeli bismo danas biti zdravi, danas bismo htjeli da nam je ispravljena nepravda, da je kažnjen krivac, da se ostvario naš plan, da su dotučeni naši neprijatelji, da se poboljšalo naše materijalno stanje… i mnogo drugog.

Za takve želje uvijek am je srce puno molitava. Isus i takve želje prima. Dokaz za to su i mnoga njegova čudesa ozdravljenja i blaženstvom ispunjeni susreti. Ipak Isus želi da vjerom dosegnemo onu pravu, punu i nenarušenu sreću koja se može ostvariti samo u Božjim okvirima i planovima. Nemoguće je u uvjetima našeg sadašnjeg bića primiti blaženstvo kao dar, a da to u isto vrijeme ostani i plod slobodnog izbora i opredjeljenja.

Put do toga blaženstva ispunjen je borbom i nastojanjima. Nas kršćane taj put bitno veže uz Isusa Krista. On nam se predstavlja kao Put, Istina i Život. Kao takav stoji pred nama. On je ponuda. On ne pozna nasilja. Svojim uskrsnućem svjedoči da je jedino taj put garancija sreće novoga života. Da, jedino takav život kao što ga je on provodio vodi u Božji život. Zato nas poziva da mu povjerujemo.

U Kristovoj viziji života u Božjim stanovima ima mnogo mjesta. Krist nam je pripravio mjesta. Hodajući u svjetlu Krista koji je naš Put, Istina i Život, sigurno ćemo prispjeti do onog života i blaženstva što svako ljudsko biće u svojoj biti želi i što ga nitko od nas u skučenim uvjetima ovoga života ne može sebi niti drugima zagarantirati.