Koliko puta čovjek se u životu osjeća bespomoćan, sam! Pokušavamo kao vjernici u takvim situacijama naći odgovor u poruci vjere. Nije niti to uvijek lako! Jer sadržaji vjere i utjeha što nam ju vjera pruža nevidljivi su za naše tjelesne oči; nisu dohvatljivi za naša osjetila niti ih je moguće registrirati kako mi to registriramo naša ljudska iskustva. Zato je teško biti i vjernik!
U svemu tome, mi mislimo da su apostoli bili u daleko lakšoj situaciji, budući da su smjeli gledati, vidjeti kraj sebe snagu i utjehu u osobi Isusa Krista. Ipak govoreći rječnikom našeg ljudskog iskustva daleko je dublje trebalo biti njihovo razočaranje kad ono što su gledali i uživali odjednom iščezava ispred njihovih očiju!
A ipak: i tu bi apostoli htjeli biti naši učitelji, naši pomoćnici. Oni su prebrodili taj prijelaz od gledanja na vjerovanje. Kao vjernici u poduhovsko vrijeme svog života bili su čvrsto vezani s Kristom i sigurni u njegovu prisutnost u svojoj Crkvi.
Oni nam i danas u porukama liturgijskih čitanja poručuju da se ne bojimo, da ih slijedimo, da ustrajemo u vjeri, jer nismo ostali sirote:
– s nama je D u h I s t i n e . On bi htio u nama sačuvati i hraniti sigurnost da je Bog Ljubav i da je tom svojom ljubavlju u srcima našim prisutan i živ. Teško ga je vidjeti. I zato ga ovaj svijet koji tako često vjeruje i priznaje samo ono što se vidi, samo ono čemu se može pljeskati, samo ono senzacionalno, samo ono što svojom karijerom nameće svoju prisutnost – taj svijet Duha Istine, Duha dubine i Ljubavi, Duha ustrajnosti i poniznosti ne može vidjeti niti priznati. A ipak – tim Duhom obogaćeni Krist nam onda nudi i sebe samog, svoju prisutnost, svoju Ljubav! Nismo ostali sirote! Važno je samo gledati svijet Kristovim očima i činiti ono što on zapovijeda!