Nekategorizirano

Prvo čitanje ukazuje nam na tešku ekonomsku i socijalnu situaciju  u židovskom narodu koncem 8. stoljeća. Ona je osobito pogađala pojedince, naročito strance, pridošlice, udovice i siromahe. Prorok, svjestan te situacije, daje određena rješenja, koja su i danas, nakon 20 stoljeća još uvijek aktualna po svojoj poruci, premda u nešto izmijenjenom obliku. Nikoga ne tlačiti niti mu nanositi nepravde, ne koristiti svoj bolji položaj koji ti daje služba ili veće posjedovanje, da se drugi pokraj tebe osjeti jadan, nemoćan, sirotinja. Lihvarstvo, pretjerano uzimanje kamata, iskorištavanje tuđe nepovoljne situacije za vlastitu dobit, to su grijesi koji vape u nebo!  Nema takve pravednosti, tvojega prava na neku stvar ili posjed koje bi moglo i smjelo povrijediti ljubav prema sučovjeku, bližnjemu. Čitanje nam upravo to želi reći, da je Bog osjetljiv na postupanje sa svakim čovjekom a posebno siromašnim i ugroženim. Ljubav mora biti osnovni normativ ponašanja! Vrijeme je da se mi, kršćani zapitamo da li nas ljubav vodi dok procjenjujemo stanarine podstanarima, dok dajemo oglase u novine da primamo bračne parove bez djece da ne bi narušili naš komoditet, dok sebično čuvamo svoj novac, tajimo ga i ne želimo posuditi, premda je drugome u tom času i te kako potreban! Da li smo se barem priključili djelovanju našega Karitasa koji nastoji ublažiti onu najosnovniju neimaštinu, da svi imaju kruha i krumpira, da se mogu ugrijati tijekom zime. Ima  mnogo toga što u našem ponašanju, upravo u odnosu na druge, nemoćne i ugrožene, što vapi k Bogu.

Evanđelje pred nas stavlja zapovijed LJUBAVI kao temeljnu strukturu našega ponašanja: ljubav prema Bogu i bližnjemu. Uočimo kako ih Isus povezuje: druga je ovoj jednaka! Još za Boga imamo neki osjećaj, ali za bližnjega ni izdaleka koliko bi trebalo! Evanđelje nam ukazuje na nužnu povezanost tih dviju  ljubavi i činjenicu da se Bogu možemo približiti samo preko čovjeka i u mjeri  ljubavi prema čovjeku. Te dvije ljubavi bît su i srž svih drugih zapovjedi i našega obdržavanja, ili kako kaže Isus: o njima visi sav Zakon i Proroci. Često smo jako zauzeti vanjskom korektnošću obdržavanja, koja je šuplja bez ljubavi. Ne obdržavanje posta na Badnjak (makar nije obavezan) smatramo svetogrđem, ali da Božić prođe a mi nekog siromašnog nismo obdarili, to ni ne zapažamo!

Današnja bi čitanja željela osvijetliti odnos prema ovozemaljskoj vlasti. Kršćani su pozvani da i  zemaljsku vlast promatraju očima vjere. Otac je onaj koji je sve i nad svima. On može djelovati na najrazličitije načine preko ljudi i institucija, čak i kad oni toga nisu svjesni. To je očito u današnjem prvom čitanju. Bog se 2poslužuje“ poganskim kraljem Kirom. On osvaja Babilonsko kraljevstvo i njegov glavni grad. Da bi stekao naklonost oslobađa mnoge narode koji su godinama bili dovođeni u babilonsko sužanjstvo a među njima bili su i Židovi. Izaija očima vjere i povjerenja u Boga prepoznaje u njemu „oruđe“ Božje. Jahve, Bog njihov, On je onaj koji ih zapravo oslobađa. Jahve je jedinstveni Gospodar ljudi i događaja, on je kadar u svoje planove i svoju volju utkati najrazličitije ljudske situacije i djelovanja. Zašto Bog i danas ne bi mogao tako djelovati? Zar ne može i danas u svoj spasiteljski plan ugraditi ove naše suvremene ovozemaljske vlasti? Društvene i političke sisteme?

Evanđelje i postupak Isusov upravo nas u to želi uvjeriti! S Isusom ne prestaje ovozemaljska vlast a niti obaveze koje njegovi učenici imaju kao građani ove zemlje. Bog i „car“ nisu u opreci. Nijedna stvarnost Bogu nije strana! S druge strane, Kraljevstvo Božje nije kategorija određenog društveno-političkog sistema, već se mora utjeloviti u svaku situaciju. Kršćani izgrađujući društvo, boreći se za pozitivne vrijednosti svakog ljudskog napretka – izgrađuju i Kraljevstvo Božje. To je  vjerničko promatranje ovozemaljskih vrijednosti. Ništa na ovome svijetu – osim izričitog zla – ne stavljati u suprotnost Bogu. On pak je kroz sve događaje i situacije kadar spasenjski djelovati!

Poslanica Solunjanima daje nam sliku kršćanske zajednice. To je zajednica djelotvorne vjere, zauzete ljubavi i postojane nade! To je zajednica koja je svjesna svojega izabranja od Boga Oca, ispunjena Duhom Svetim u svakovrsnoj karizmi. Takva je zajednica svjesna da to svoje izabranje duguje svojemu Gospodinu – Isusu Kristu!

S v e   j e   s p r e m n o !

Prorok Izaija a onda opet i evanđelist Matej donose danas  „poziv“ na gozbu.

Sa svom brigom i ljubavlju domaćin priprema svečanu večeru. O njoj kao da mnogo, vrlo mnogo ovisi. Želi da se uzvanici osjećaju ugodno, lijepo kako bi se njihovo prijateljstvo moglo produbiti. Upravo o toj gozbi kao da ovisi širina i dubina međuljudskih odnosa.

„Domaćin“ je toga svjestan i zato sve brižljivo, vrlo brižljivo sve priprema. U tu gozbu želi utkati svega sebe, svu svoju osobu, sav svoj život, svu svoju ljubav. Svaka sitnica u tim pripremama govor o njegovoj ljubavi i o radosti u očekivanju uzvanika.

Nije teško prepoznati u ovoj usporedbi lik jedinstvene gozbe ljubavi, sliku Euharistije,  Posljednje večere, svete mise; ali jednako tako i sliku nebeske gozbe u Kraljevstvu Božjem.

Misa je oduvijek, od njenog početka kod Posljednje večere, istinska gozba. To je, slavljenje jednog susreta, sastanka, zajedništva. K misi dolaze ljudi koji prihvaćaju poziv domaćina Krista; a po svom odazivu žele još jače zapečatiti prijateljstvo i zajedništvo s njime, a u njemu i po njemu jednako tako i zajedništvo među sobom.

Dođite na gozbu!

To je usrdan evanđeoski poziv svima nama na zajedništvo. Krist nam sam sprema:  k r u h  i  v i n o, brižljivo pripravljeno da bude znakom tijela i krvi. Jer Krist je tu i u tom otajstvu vjere želi reći da nudi svoje prijateljstvo radikalno cijelim bićem, svim životom, u potpunosti!

Nemojmo odbijati taj poziv. On oslobađa i daje snagu. Krijepi i uliva povjerenje i ohrabrenje. Taj poziv želi nas uvesti u novi život, preobraženi život Kristove zajednice.

Upravo to je pričest:  blagovanje od Onoga koji nam se iz ljubavi daje. Blagovanje onoga što nam je Ljubav priredila!

Riječ Božja koju smo čuli progovara nam večeras kroz sliku vinograda. Prvo čitanje i evanđelje veoma su ozbiljno upozorenje nekada židovskom narodu, danas nama.

Na usta proroka Izaije jednom divnom pjesmom, ali punom prijetnji, Bog se tuži na svoj narod – prijeti mu rasapom i uništenjem. Taj narod, izabrani, njegovani Božji vinograd nije urodio grožđem –  dobrim djelima svetosti i pravde; nije iskoristio Božje milosti izabranja i posebno ljubavi;

Gospodin «se nadao pravdi, a eto nepravde». Zato će osjetiti tešku Božju ruku, «U pustoš ću ga obratiti» – prijeti se Gospodin izdajničkom vinogradu.

U nešto promijenjenom obliku Isus ponavlja istu misao i istu prijetnju. Židovima je povjeren vinograd Gospodinov: objava-riječ spasenja, istine i nade za čitav svijet; tijekom povijesti slao im je Gospodin učitelje, proroke – oni su ih progonili, ubijali; među njima rođen je Bogočovjek – obećani Spasitelj; prije svih on je njima pružio svoje ruke i svoje srce: oni će probosti to srce, na križ prikovati njegove dvije spasiteljske ruke.

Neshvatljiv zločin.! Bog ne može ne kazniti ga. «Zato će se   – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove». Strašna prijetnja!  Izabrani narod postat će odbačeni narod: odbacili su Boga koji se pojavio među njima, odbacit će ih Bog…

Ova dva čitanja, dva zastrašujuća Božja upozorenja danas Crkva ponavlja meni i vama: svakomu je pružena životna prilika, svima povjeren Božji vinograd; svakomu je ponuđeno kraljevstvo: riječ-istina, milost i ljubav Božja…. Ostaje svakome da se zapita: kako je odgovorio na ponudu.

Današnja čitanja htjela bi nas zahvatiti iznutra da se prepoznamo. Potrebno je obratiti se, odvratiti se od zlih djela svojih, postupiti drugačije nego što je to bilo prvotnoj našoj zloj namisli. Dragocjeno je prepoznati se u tom svjetlu: grešni smo, potrebni smo pomoći  i milosrđa, Bog nas prihvaća i daje nam mogućnost povratka! Jer, ako mislimo da spadamo u pravedne, da smo u tzv. kategoriji „drugog sina“ koji odmah spremno ocu obeća poslušnost a ne izvrši je, tada sami sebi isključujemo mogućnost povratka.

Nosimo u sebi mogućnost da sagriješimo. Stalno je u nama prisutan otpor, nepovjerenje u odnosu na Boga i ljude. To se uvijek iznova pojavi u nama. Važno je to slomiti. Bog nam zato  daje vremena, novu šansu, on nas strpljivo i s ljubavlju čeka. A naš povratak potvrđuje opravdanjem i spasenjem. Teška je ustvari situacija onih koji misle da im nije potrebno opravdanje, koji se smatraju dovoljo pravednima i misle da Boga mogu smatrati dužnikom zbog svojih tzv. dobrih djela.

Koliko puta postupamo i mi poput drugog sina iz današnjeg evanđelja. Kažemo svoj „hoću“, obećamo, a ne izvršimo. Napravimo kulise od naše lažne poslušnosti, a kad se udaljimo postupamo obrnuto. Bog nas i tu čeka. Niti za starijeg sina nije situacija bezizlazna ako se i on prepozna u pravom svijetlu i vrati izvoru spasa. Bog svakog čovjeka može izmijeniti u granicama koliko mu mi to  dopustimo poniznošću i iskrenošću. Ne dopustimo da mentalitet drugog sina ostane prisutan u nama. Živimo istinu svoga pravog stanja i ne stavljajmo na lice masku pravednosti.

Isus je došao zbog takvih koji su potrebni obraćenja i pomoći. On će preobraziti našu zlu volju da postane dobra i djelotvorna. Jer Isus je u sebi i za nas izrekao svoj jedinstveni poslušni „da“ Ocu, svoj „Amen“ na slavu Oca, u čemu je zatajio stari  „Adam“, prvi čovjek. Što smo neposluhom jednoga izgubili, posluhom smo drugoga ponovno zadobili!

Čovjek je tajna. Teško je uči u tajnu ljudske osobe, u tajnu drugoga. Ne možemo upoznati niti sebe do kraja. Neprestano smo zatečeni novim osjećajima, mislima, otkrićima, radostima, razočaranjima. Jedino Stvoritelj znade sve o čovjeku. Jedino ga Bog savršeno ljubi. Čovjek je u odnosu na drugoga ograničeno biće, ne može do kraja prodrijeti u tajne ljudskog srca, u dušu drugog ljudskog bića. Zato nas često spopadaju osjećaji koji proizlaze iz te naše situacije ograničenosti. To su osjećaji nesnošljivosti, pomanjkanja oproštenja, nerazumijevanje drugoga, zatvorenost u sebične interese, zavist nad tuđim dobrom, i drugo…

Naše su misli takve. Trebaju biti očišćene, otkupljene. Prorok upozorava da su Božje misli drugačije. To se rječito pokazuje i na primjeru  iz parabole u Evanđelju. Samo Gospodar vinograda znade u dušama ljudi tajnu zaposlenosti i nezaposlenosti, prihvaćanja i čekanja, znoja lica zbog napornog rada, ili mučnog preznojavanja zbog prohujalog dana u kojem ih nitko nije unajmio.

I kad dolazi vrijeme isplate, tada se čovjek  raskrinkava u svojoj sebičnosti. Takve su njegove misli. Prosuđuje kao nepravdu ono što je učinjeno iz čiste ljubavi drugom ljudskom biću.

Krist nas poziva da se radujemo dobru drugoga, da se radujemo pronalaženju izgubljene ovce, da se radujemo povratku izgubljenog sina, da živimo u ozračju istinske, nesebične radosti što je Gospodar dobar.

Prispodoba je izrečena farizejima, ljudima koji su zatvoreni za univerzalnu poruku spasenja. Ali, ona se i danas čita kao vječno živa riječ upućena svakome, upućena nama. Jer i u nama se krije farizej. I mi bismo željeli da dobijemo više od drugih, možda čak i ne bismo htjeli da i drugi dobiju nagradu, budući da prema našim mislima nisu zaslužili. A Evanđelje bi nas htjelo uvjeriti, da nitko od nas, pa ne znam kakvu žegu dana podnosio, nije  s p a s e n j e  što ga Krist nudi,  z a s l u ž i o,  budući da nam ga je Isus Krist u svojoj žrtvi i prolivenoj krvi morao zaslužiti.