Nekategorizirano

Čovjek je tajna. Teško je uči u tajnu ljudske osobe, u tajnu drugoga. Ne možemo upoznati niti sebe do kraja. Neprestano smo zatečeni novim osjećajima, mislima, otkrićima, radostima, razočaranjima. Jedino Stvoritelj znade sve o čovjeku. Jedino ga Bog savršeno ljubi. Čovjek je u odnosu na drugoga ograničeno biće, ne može do kraja prodrijeti u tajne ljudskog srca, u dušu drugog ljudskog bića. Zato nas često spopadaju osjećaji koji proizlaze iz te naše situacije ograničenosti. To su osjećaji nesnošljivosti, pomanjkanja oproštenja, nerazumijevanje drugoga, zatvorenost u sebične interese, zavist nad tuđim dobrom, i drugo…

Naše su misli takve. Trebaju biti očišćene, otkupljene. Prorok upozorava da su Božje misli drugačije. To se rječito pokazuje i na primjeru  iz parabole u Evanđelju. Samo Gospodar vinograda znade u dušama ljudi tajnu zaposlenosti i nezaposlenosti, prihvaćanja i čekanja, znoja lica zbog napornog rada, ili mučnog preznojavanja zbog prohujalog dana u kojem ih nitko nije unajmio.

I kad dolazi vrijeme isplate, tada se čovjek  raskrinkava u svojoj sebičnosti. Takve su njegove misli. Prosuđuje kao nepravdu ono što je učinjeno iz čiste ljubavi drugom ljudskom biću.

Krist nas poziva da se radujemo dobru drugoga, da se radujemo pronalaženju izgubljene ovce, da se radujemo povratku izgubljenog sina, da živimo u ozračju istinske, nesebične radosti što je Gospodar dobar.

Prispodoba je izrečena farizejima, ljudima koji su zatvoreni za univerzalnu poruku spasenja. Ali, ona se i danas čita kao vječno živa riječ upućena svakome, upućena nama. Jer i u nama se krije farizej. I mi bismo željeli da dobijemo više od drugih, možda čak i ne bismo htjeli da i drugi dobiju nagradu, budući da prema našim mislima nisu zaslužili. A Evanđelje bi nas htjelo uvjeriti, da nitko od nas, pa ne znam kakvu žegu dana podnosio, nije  s p a s e n j e  što ga Krist nudi,  z a s l u ž i o,  budući da nam ga je Isus Krist u svojoj žrtvi i prolivenoj krvi morao zaslužiti.

Riječ je o praštanju. Isus želi dati pravila  praštanja među braćom, u crkvenoj zajednici. I zato odgovara na Petrovo pitanje prispodobom o nemilosrdnom  sluzi koji nije imao smilovanja nad svojim drugom.

Iskustvo Boga koji prašta, Boga Oca milosrđa i ljubavi tijesno je povezano s iskustvom praštanja u ljudskim dimenzijama među braćom. Susret braće u praštanju i ljubavi može se u neku ruku nazvati sakramentom, vidljivim znakom onoga što se događa i u dimenziji naše veze s Bogom. Što je to iskustvo praštanja i prihvaćanja drugoga jače i iskrenije, to je lakše i istinitije moguće osjetiti i iskustvo Boga kji prašta i prihvaća.

Možda su naše predodžbe o Bogu koji kažnjava, koji je katkada okrutan i nemilosrdan, o Bogu koji je daleko, povezane s našim iskustvima u kojima se mi pokazujemo pred ljudima i okrutni, i udaljeni i nemilosrdni. Današnje evanđelje želi nam upravo tu dimenziju otkriti. Nemilosrdni sluga najprije je čovjek koji proživljava istinsku radost, jer Gospodar (tj. Bog) velikodušno oprašta. Ali, u završnici on otkriva i okrutno (ili bolje rečeno razočarano, rasrđeno)  lice Gospodara (tj. Boga), budući da sam nije znao u svojoj praksi što je to milosrđe i praštanje u odnosu na svoga druga.

I u planu našeg života s Bogom mi smo tako često iskusnici Božjeg milosrđa i dobrote. Tako često proživljavamo to u sakramentu praštanja u ispovijedi, zatim opet u različitim trenucima gdje iz dubine svoje duše zatrebamo i zavapimo za Bogom milosrđa. I Bog nam se uvijek otkriva. Pokazuje nam lice svoje. Daje izdašno svoj mir. To su trenuci istinskog olakšanja, rasterećenja, radosti. Bog neizbrisivo baca „na dno mora“ sve naše grijehe.

Međutim, to iskustvo traži od nas da i „mi otpustimo dužnicima našim“. Poziva nas na praštanje. Jer bez ove druge dimenzije brzo ćemo se zatvoriti i za istinsko  iskustvo vjere prema Bogu ljubavi i praštanja. Želimo li uvijek na svjež način proživljavati Boga ljubavi i praštanja, tada je neophodno da počnemo istinski praštati i prihvaćati braću oko sebe.

Riječ je danas o odnosima u zajednici. Dragocjeno je imati brata. U Crkvi ljudi postaju braća i sestre. Pokazuje to već i terminologija današnjeg evanđelja: „Pogriješ li tvoj  b r a t“. Kršćani su prvih kršćanskih zajednica osjećali živo kako su međusobno braća i kako im je sve zajedničko.

U našim današnjim susretima kršćana baratamo jednako tako tim izrazima: braćo i sestre. Ipak bi bilo vrijedno provjeriti domet tih izraza. Dokle seže to zajedništvo i to bratstvo?

Evanđelje govori danas o jednoj prevažnoj dimenziji zajedničkog života: o grijehu, pogreškama. U tom smislu evanđelje poziva na službu ljubavi u korenju i opominjanju. To je prevažna dimenzija života u zajednici. Računajući realno s ljudskim slabostima u svakoj zajednici evanđelje upozorava na potrebu rasta kroz opomenu i ukor.

Upravo na tom planu postoje razmimoilaženja s obzirom na stil i način života zajednica danas. Daleko više ima među ljudima licemjerja, laskanja kad se govori drugome u lice, a opet s druge strane ogovaranja i klevetanja. To je tako česta pojava u ljudskim razgovorima. Osjeća se pomanjkanje poštenja i hrabrosti govoriti o slabostima direktno u oči drugome. A ipak – tu tek postajemo istinski braća. Jer upozoravajući na grijeh i slabosti drugoga mi pomažemo da drugi oživi, da ne umre u grijehu, da ustane na novi život (usporedi danas prvo čitanje proroka Ezekijela). Naprotiv, ako nemamo hrabrosti govoriti, zataškavamo zlo, i istina neće osloboditi čovjeka. A pogotovo ako se tu radi o „bratu“ po vjeri, gdje bi bratska  opomena morala biti sastavni dio naših komunikacija.

Istinska smo braća istom kad i na tom području zavlada povjerenje i kad i na području slabosti možemo služiti braći  opominjanjem kao i primanjem opomena. Tada zajednica raste u povezanosti i ljubavi. Tada tek služimo jedni drugima na blagoslov.

Ovo evanđelje dana predstavlja temeljnu prekretnicu u apostolskom životu i shvaćanju. Apostoli su pošli za Isusom u jednom presudnom trenutku svog života i učinili radikalan korak: ostavili su sve. Proveli su dragocjeno vrijeme u školi života.

Sada je nastupila nova faza. Kad su prvi puta krenuli za svojim učiteljem lišili su se svake materijalne sigurnosti i krenuli u nepoznato. Ime Isus bilo im je dovoljna garancija. Povezivali su s njime svoje  mesijanske nade. I čekali ispunjenje. Međutim, Isus ih sada stavlja pred novo iskušenje, novi izbor. Ono što oni zamišljaju u svojim planovima i srcima nije ispravno. Isus ne ispunjava neke političke ili ekonomske mesijanske nade. On zrači dobrotom, on je sama pravednost, on hrani gladne, liječi bolesne, voli siromahe i grešnike. Ali ne osigurava ovdje na zemlji lagodan život, život s počastima i slavom. Dapače, govori o križu, o muci, preziru, smrti. Govori o svemu što ga čeka u Jeruzalemu. Apostolima se učinilo da se time ruše sva njihova nadanja, da se nešto lomi u njima. Oni nisu pošli za Isusom u ovoj viziji sluge i poniženog jaganjca. Apostoli su očekivali ovozemaljsko mesijansko kraljevstvo sa svim počastima koje će njih zapasti. Zbog toga su dali sve i pošli za Isusom.

U ovom trenutku Isus opet zahtjeva od njih da se opredijele. Mogu krenuti natrag, a mogu ići dalje s njime. Ali, ići dalje s njima znači odreći se lažnih nadanja i početi živjeti poput Isusa: za druge, u ljubavi, srcem punim praštanja, spremni na svaki križ, poniženje, žrtvu.

Petar reagira. Odvraća Isusa od njegova puta. Isus ga oštro kori. I tada govori da je isto takav život predviđen i za sve njegove učenike. Tko hoće ići za njim treba svakog dana uzimati svoj križ i slijediti Isusa. Tko život svoj želi sačuvati, poštedjeti, taj će izgubiti smisao svog života. Otkriva dimenzije istinskog života samo onaj koji taj život razda u nesebičnoj ljubavi.

Sigurno, zanima nas često što ljudi o nama pričaju. I djeluje to na nas.Vidimo kako su to površni sudovi, često duboko ranjavaju zbog laži i neistine, a često su preuveličani i pretjeruju. Otkrivamo da ljudi govore najrazličitije o pojedinoj osobi. Mnogo elemenata djeluje na ljude u prihvaćanju nekih sudova o drugome.

Ipak, daleko nam je važnije i puno dublje zasijeca u naš život ono što o nama misle naši bližnji, oni s kojima jače surađujemo, koje susrećemo, s kojima živimo. Dragocjeno nam je što o nama misle i govore naši prijatelji. Što je prijateljstvo dublje i iskrenije to donosi potpunije rezultate međusobnog sazrijevanja i rasta.

Slušamo u današnjem evanđelju razgovor Isusa i apostola. Isus se zanima najprije što ljudi govore o njemu. Stižu različiti odgovori. Ipak, najvažnije od svega za Isusa jest odgovor na pitanje što o njemu misle njegovi najbliži, njegovi prijatelji. Tada se Petar u ime drugih izjašnjava: Ti si Krist!

Odgovor je bio prvi izraz povjerenja apostola prema Isusu. Dragocijena je to ispovijest vjere. Isus hvali taj odgovor jer govori o tome da su apostoli već počeli bivati otvoreni za ono Božje u Isusu i u njima.

Isus želi i kroz vjekove ostati prisutan u svojoj Crkvi. I stalo mu je do toga što mi govorimo, mislimo o njemu. Zna da i svijet ima svoje stavove o njemu. Ali, bitno mu je što drže o njemu prijatelji, učenici, kršćani. Ovo evanđelje htjelo bi provjereiti u našim dubinama do koje mjere nam je Isus blizu, da li je stvarno prijatelj i spasitelj, i da li to možemo sasvim osobno i angažirano prereći i u našoj vlastitoj ispovijesti vjere? S tim pitanjem „Tko je za mene Isus“ mora se osobno suočiti svaki kršćanin. Jer Isus nije tek neki ideolog koji bi ostavio iza sebe mudre izreke za ispravan život, nego je on živa osoba Bogočovjeka koji je život svoj dao za svoje prijatelje.

Neshvatljiv nam je Božji plan sa svijetom i čovječanstvom. Božja dobrota se izlijeva nad sve ljude, kako nekoć izvan zajednice izabranog naroda tako danas i na ljude koji su izvan Kristove Crkve.

Žena Kananejka kojoj je Isus rekao da je poslan samo izabranim ovcama doma Izraelova, a na njezino uporno traženje udovoljio njezinoj molbi, postala je za sva vremena uzor vjere i pouzdane i ustrajne molitve.

Iznenađuje nas jednostavnost i neposrednost susreta Isusa i ove poganke. Ima u tome susretu nešto što bismo i mi htjeli doživjeti u susretu s Isusom Kristom. Htjeli bismo doživjeti jedinstvenost susreta, kadru nositi naš život. Htjeli bismo se riješiti svoje „opsjednutosti“ ovim i onim koju često doživljavamo kao nešto sraslo s nama. „Gospodine, pomozi mi“ – molila je ta žena poganka Krista. Ta nam se vjera i molitva danas čine tako nestvarne i nemoguće. No, znajmo da ni u Kristovo vrijeme nije bilo mnogo takvih molitelja i takvih vjernika. Malobrojni su. Pa i pred samim Kristom moraju dokazivati svoju vjeru upornošću svoje molitve. No, bili su pred Kristom jednostavna duha. Doživljavali su da vjera u Krista daje sigurnost njihovim koracima i opravdanost njihovih molitava.

Isus Krist za mnoge svoje ukućane, rođake, sumještane, suvremenike nije bio ništa. Jednako je to i danas tako. Jer vjera u njega ne daje povlašteno mjesto. Ali daje opravdanje i spasenje. Daje istinsko oslobođenje, mogućnost istinskog i sadržajnog života. Vjera u njega nije nastavak starog života. Vjera je početak novog života.

Isplati li se žrtvovati stari način života, stari način mišljenja, „opsjednutost“ i zatrovanost naših  međusobnih odnosa da se snagom vjere krene u novi život? Žena poganka iz današnjeg Evanđelja vapila je: „Gospodine pomozi mi“. I bila je uslišana zbog svoje vjere i molitve. A mi?!

Neka nam ona bude uzor i ohrabrenje u našim nastojanjima da se ostvarujemo kao vjernici.