Aktivnosti

Ko su ustvari sveci? Likovi iz priča koje su nam pričale bake ili majke ili osobe o čijim smo životima slušali od svećenika? Koliko ih se često setimo i na koji način? Kako i zašto ih slavimo i pominjemo? Ovo su najčešća pitanja koja se bar ponekad jave svima nama prigodom velikih blagdana koji se slave pri našim crkvama. Dobro je da ima pitanja i da bivamo provocirani i nadahnuti da uvek iznova razmišljamo i tragamo. Dobro je da ne svedemo svece na svoju meru i pretvorimo ih u vlastiti servis. Lepo je postaviti pitanje: „ Pa da li je moguće?“, i pri tome verovati u čudo – život u skladu sa evanđeljem, onako kako ga je konkretno živeo sveti Antun Padovanski.
U franjevačkoj crkvi Svetog Ivana Krstitelja u Zemunu, čašćenje i slavljenje svetog Antuna započelo je trodnevnom duhovnom obnovom u koju su bili uključeni vlč. Aleksandar Ninković iz Beograda, fra Jozo Bošnjaković iz Tuzle, fra Anto Barišić iz Karlovca, vlč. Mihael Kos iz župe Turnašica, kao i župnici iz zemunskog dekanata vlč. Jozo Duspara i Marko Kljajić i naravno domaćin i organizator fra Željko Paurić. Svako veče nakon tradicionalnih antunovskih pobožnosti, usledio bi duhovni razgovor, a nakon mise i propovedi, euharistijsko klanjanje. U ove dane svećenici su bili na raspolaganju za sakrament pomirenja svetu ispoved, molitvu, razgovor i životnu ispovest. Po već ustaljenoj tradiciji, 13. juna, na sam dan svetog Antuna, svi prisutni su se okupili u samostanskom dvorištu oko zajedničke trpeze – agape.
Ono što je okupljenu zajednicu posebno dotaklo, i posvedočilo da reči svetog Antuna i danas traju, je goruće svedočanstvo fra Anta Barišića da Duh Sveti deluje preko malih ljudi čista srca. Po njegovim rečima sveti Antun, kao službenik reči, je :
1) proslavio Boga;
2) povezivao ljude upravo snagom reči kojom ih je oslobodio od mržnje i greha;
3) postao „organ hvale“, smatrajući da je jezik tu da hvali Boga.
Negde sam pročitala da je svetačko hrišćanstvo provokativno hrišćanstvo. Dobro je da je tako, jer sveci su istinski revolucionari. Oni menjaju svet. No, ne tako što će jedan sistem zameniti drugim, već kao revolucionari duha povezuju i donose prave vrednost i darove u naš svakodnevni život. Tako nam postaju bliski. Možda će i mala zajednica koja se redovno okuplja i moli pri crkvi Svetog Ivana Krstitelja, nastaviti da raste u duhu svog zagovornika svetog Antuna, koga je dostojno proslavila ove godine, ugostivši mnoge vernike i posvedočivši isprošenu milost da postane svedok vere. Uz nasledovanje reči sv. Antuna „ja sam najjeftiniji molitvenik“, možda će ovo malo stado uz svog pastira postati graditelj novog sveta ili bar dati svoj doprinos onim idealima za koje su sveci živeli i koje su svedočili.

Marijana Ajzenkol

Hrišćanstvo počinje uskrsnućem! Da se Hristovi učenici nisu i uverili u Njegovo ustajanje iz groba, mi se danas ne bismo nazivali hrišćanima. Upravo ta činjenica otvorila je mogućnost i našeg uskrsnuća. Reči sv. Pavla „Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je naša vjera“ (1Kor 15,17) ukazuju i potvrđuju postojanje neraskidive celine Hristovog i našeg uskrsnuća koja svoj izraz nalazi u veri i nadi. Upravo takva vera i nada označile su slavljenje Uskrsa u Zemunu.

Pater Željko Paurić, novi predstojnik franjevačke crkve Svetog Ivana Krstitelja, učinio je da Uskrsno vreme dobije posebno mesto i značaj u dušama vernika. Na jednostavan i skroman način, onako kako to i svedoči njegov red, u ovo vreme meteža i nesigurnosti, moleći Križni put, uspeo je da nas pripremi za dostojno slavljenje. No, ono što ne ostavlja ravnodušnim običnog malog čoveka, koji je često neprimećen, jesu reči p.Željka kojima je opisao svoj doživljaj i viđenje ovog Praznika nad praznicima:

“Vjernici koji se okupljaju u franjevačkoj crkvi sv. Ivana Krstitelja proslavili su Uskrs  skromno ali svečano i dostojanstveno. Premda naša zajednica nije velika, na obredima Svetog trodnevlja i Uskrsnog bdijenja okupilo ih se više nego običnih nedjelja. Tih su dana posebno bili zauzeti i aktivni pastoralni suradnici. Svatko od njih je obavio svoj posao odgovorno i savjesno: pjevači, čitači, ministranti, poslužitelji…..Crkva  i „Božji grob“ bili su jako  lijepo okićeni zahvaljujući ukusu i marljivim rukama časne sestre Vjekoslave te nekolicine vjernika koji su joj pomagali kao i novčanim prilozima gotovo svih vjernika. Posebnu velikodušnost u darivanju naši su vjernici pokazali na Veliki petak svojim darom za potrebe svoje braće kršćana u Svetoj zemlji.”

Volela bih da nam Uskrs 2012. ostane u sećanju kao potvrda i doprinos vlastitom Uskrsnuću, jer tako shvaćeno Uskrsnuće čuva smisao veri i nadi. Ako ikada pomislimo da naši mali skromni doprinosi našoj maloj zajednici nisu vidljivi, dovoljni i ne znače mnogo, volela bih da poverujemo da će uvek postojati neko ko će to prepoznati I kome će to značiti. Ove godine bio je to p.Željko.

Marijana Ajzenkol

U metežu svakodnevice teško je, a ponekad i nemoguće, naći vremena za susrete i druženja. No, uz malo truda i dobre volje ipak je moguće.
28. marta je u Zemunu održan još jedan ekumenski susret verujučih žena različitih hrišćanskih crkava. Susreti su deo projekta „Žena vernica pred izazovima vremena“, koji vode nacionalne koordinatorke Marija Parnicki (Ekumenska Humanitarna Organizacija, Novi Sad), za Vojvodinu, i Marijana Ajzenkol (Mah-Klub poštovalaca vremena, Zemun) za centralnu Srbiju, a u okviru Evropskog ekumenskog foruma žena. Sva druženja imaju deo upoznavanja sa crkvom ili zajednicom koja je domaćin, sa lokalnom tradicijom i radni deo koji je uglavnom meditativnog karaktera uz prigodnu diskusiju i promišljanje. Ovoga puta, domaćin je bio fra Željko Paurić, koji je srdačno dočekao svoje gošće upoznavši ih sa istorijatom franjevaca u Beogradu i Zemunu. Nakon toga i gošće i domaćin otišli su u posetu pravoslavnoj crkvi Rođenja Presvete Bogorodice gde ih je uz prigodnu priču i radost druženja, dočekao protojerej stavrofor Branko Zelen. Tom prilikom su i fra Željko i o.Branko potvrdili potrebu ovakvih susreta i uzajamnog upoznavanja. Po povratku u crkvu Sv. Ivana Krstitelja i nakon kratkog osveženja, radni deo, vođen od strane Marijane Ajzenkol, sastojao se u promišljanju VI postaje Križnog puta i o bezimenoj ženi koja je nakon dvanaestogodišnjeg krvarenja bila izlečena samo kad je dotakla Isusovu haljinu. Pitanja o kojima su raspravljale žene iz pravoslavne, mađarske reformatske, slovačke evangeličke, grkokatoličke, metodističke i katoličke crkve bila su:
1) Da li razmišljamo o Isusu koji traži našu ličnu veru? Našu istinsku ljubav? I šta je to?
2) Da li razmišljamo o tome da Isus čeka svaku od nas sa vlastitom verom i da mu ne treba gomila naroda koja se gura da fizički bude prisutna, da ga dotakne rukama, da bude u njegovom društvu…
3) Da li smo nekada nekoga mi dotakli verom, nadom, ljubavlju, zahvalnošću?
4) Ako nemamo takvu veru, ako ne tražimo takvog Isusa, šta mi ustvari tražimo i kuda idemo?

Marijana Ajzenkol

Moderno doba u kome mi danas živimo obeleženo je raznim krizama i pomanjkanjem vremena.Verovatno, ne retko, postavljamo pitanje: gde naći vlastito mesto u sve užurbanijem i haotičnijem svetu, kako uspostaviti jednostavan sklad u nekim običnim danima i kako dati smisao dešavanjima oko nas, pretvarajući ih u lepe doživljaje.
Jedan od mogućih odgovora jeste i iskustvo Pevačkog zbora franjevačke crkve Sv. Ivana Krstitelja iz Zemuna, koji je 12. maja učestvovao na Smotri franjevačkih zborova u Našicama. Na ovoj, sedmoj po redu, Smotri učestvovalo je dvadeset i tri zbora i to iz Našica, Bača, Bjelovara, Đurđenovca, Čakovca, Karlovca, Klanjeca, Koprivnice, Krapine, Rijeke, Donje Motičine, Osijeka, Požege, Varaždina, Virovitice, Vukovara, Zagreba i Zemuna. Zemunski pevači, učestvovali su po prvi put, pa im je tim celo iskustvo posebno važno i dragoceno. U prepunoj crkvi, bez jednobraznih odela, skromno i vrlo ushićeno, pod vođstvom dirigenta Željka Grafa i uz zvuke orgulja Lidije Martiniello, predstavili su se kompozicijom J. S. Baha Slavim Te Gospode. Možda nam se učinilo, a možda je zaista i bilo tako da je aplauz nakon izvedbe bio tako snažan da je svako pitanje o tome kako je bilo, bilo suvišno. Zemunski pevači dostojno su slavili Boga i predstavili svoju malu zajednicu i svog pastira fra Željka Paurića koji je bio glavni inicijator i organizator dolaska i učešća. I ne samo to, p.Željko je na neki način bio i domaćin na celom putu, jer gde god bi malo stado stalo, dobri pastir je imao osmišljen program, bilo kao okrepljenje tela ili kao duhovnu hranu u obliku molitve ili kulturno istorijskih osvrta.
Tako smo se puni utisaka i pozitivnih misli i osećanja vratili u Zemun sa željom da deveta Smotra franjevačkih horova bude kod nas, jer je već odgovoreno da osma bude u Samoboru.
Iskustvo iz Našica sa Smotre zborova, poseta Osjeku i franjevačkoj crkvi, susreti sa ljudima, potvrdili su i u ovo užurbano vreme, da Uskrsnuće nije ništa drugo nego neočekivana realizacija mogućnosti koju imamo jer nam ju je Isus ponudio. Nisu, i ne trebaju nam biti, dovoljni samo duhovni nemiri i traganja – potrebna je i odgovarajuća praksa i vlastiti doživljaj. Iskustvo uskrslog Hrista, životne moći i smisla moguće je u zajednici i Crkvi gde braća žive zajedno. Nadamo se i molimo da ovaj prvi korak na koji je p.Željko poveo svoju zajednicu označi malu prekretnicu i ulepša i olakša krizu svakodnevice.

Marijana Ajzenkol

Život u prisustvu smrti je način čovekovog postojanja, iako je smrt tema koja se najčešće zaobilazi. Ljudi kao da je se boje i kao da će izbegavanjem razgovora o toj neminovnosti, sebi produžiti život. No, smrt je bolna pojava i nije je lako zaobići ili zaboraviti. Pred smrću nama dragih osoba uvek zastajemo i postavljamo razna pitanja: „Gde su oni sada?“, „Hoćemo li se još nekada sresti?“ „ Šta se ustvari dešava nakon smrti?“.
30. marta ove godine obeležena je godišnjica smrti fra Marka Kurolta. Misu je predvodio fra Tonio Vučemilović,
Crkva Svetog Ivana Krstitelja u Zemunu bila je puna ljudi koji su došli da se još jednom poklone postojanju ovog divnog skromnog čoveka i svećenika, koji je na svoj miran način ostavio trag u svima onim koji su ga znali. Najvidljiviji trag ostavio je p.Marko u tri svoja duhovna čeda: fra Toniu Vučemiloviću, vlč Aleksandru Ninkoviću i ocu Nikoli Soldatoviću, koji nastavljaju služenje oltara onako kako ih je on pripremao i kako im je svedočio. Ne mogu a da ne spomenem i trag koji je pater ostavio meni. To je trenutak koji je učinio da moja vera ne bude iracionalna. Bio je to sasvim običan dan i ja sam stigla u crkvu pre drugih vernika. Pater Marko je sedeo na svojoj klupici i molio. Nije primetio da je neko ušao. Mir i usredsređenost Bogu posvećenog čoveka bili su tako silni da sam i ja bila potpuno zahvaćena njima. I danas desetak godina nakon tog dana, godinu dana nakon patrove smrti, ja mogu da osetim snagu molitve ovog jednostavnog i skromnog pravednika i da izrazim zahvalnost Bogu za taj proživljeni trenutak. Taj trenutak ima za mene snagu večnosti. Zato se ne pitam gde je i šta radi p.Marko sada. Znam da moli za nas.

Marijana Ajzenkol

Mala zemunska vjernička zajednica bila je pomalo zatečena kad im je fra Željko na treću adventsku nedjelju najavio da će slijedeće nedjelje na večernjoj misi pjevati zbor mladih iz Tuzle i da će nakon mise održati koncert pod nazivom „Ususret Božiću“. Neki su nakon mise provjeravali dali su dobro čuli. A svi, i oni koji su na četvrtu adventsku nedjelju došli namjerno ili slučajno na večernju misu bili su oduševljeni onim što su vidjeli i čuli, točnije onim što su doživjeli slušajući i gledajući mlade momke i djevojke koji su ih svojim nastupom očarali.

Riječ je o zboru mladih IUVENTUS SALINARUM koji djeluju pri franjevačkom samostanu u Tuzli a vodi ih prof. Zlatko Špoljarević inače pedagog-psiholog u Općoj gimnaziji pri Katoličkom školskom centru „Sv. Franjo“ u Tuzli. Nekada su bili redoviti posjetitelji Kristfesta u Osijeku a Bjelovar im je bio predaleko i boravak fra Željka ondje pre kratak, kako reče profesor Zlatko, pa nisu uspjeli doći i do Bjelovara. Zato su odlučili iskoristiti priliku koja im se pružila da već sada unatoč hladnog vremena i predbožićne gužve posjete Zemun i svojim nastupom obraduju vjerničku zajednicu koja se redovito, rado i ustrajno okuplja u franjevačkoj crkvi potvrđujući svoju stoljetnu pripadnost Katoličkoj crkvi i franjevačkoj duhovnosti.

Gosti su prije podne pjevali na misnom slavlju u franjevačkoj župnoj crkvi svetoga Antuna u Beogradu i nakon mise su održali Božićni koncert. U Zemun su došli u ranim popodnevnim satima. Malo je bilo vremena za razgledavanje crkve i samostana jer je sveta misa počela u 17 sati. Na misu se okupio velik broj ljudi, veći nego inače a na koncertu su, za razliku od nekih drugih prigoda, ostali svi a čini se da su neki i naknadno pristigli.

Po završetku misnog slavlja ponovno pojavljivanje u crkvi za početak koncerta izmamilo je kod prisutnih snažan aplauz. Neki od prisutnih su se divili njihovoj mladosti, neki brojnom stanju a bilo je i onih koji su bili impresionirani njihovim uniformama-togama u kojima su na koncertu nastupili.

Na repertoaru su bile hrvatske pučke božićne pjesme obrađene za četveroglasni mješoviti zbor koje je obradio prof. dr. Čestmir Dušek, tuzlak i veliki prijatelj zbora IUVENTUS SALINARUM. Bilo je tu i tradicionalnih božićnih pjesama. Pjevali su a capella, jer nemaju stalnog korepetitora, što je svakako zahtjevnije jer orguljska pratnja „sakruje greškice“.

Kako se koncert bližio kraju, temperatura se u crkvi povećavala, oduševljenje raslo a sve je doseglo svoj vrhunac u zajedničkom pjevanju zbora i puka Božjega naše poznate pjesme „Radujte se narodi“. Na molbu i želju domaćih pjevača zajedno su otpjevali i „Zdravo, Djevo, Kraljice Hrvata“.

Ovaj posjet i nastup mladih prijatelja iz Tuzle u ovoj će se vjerničkoj zajednici dugo pamtiti i o njemu će se još dugo pripovijedati a nadamo se da će se ovakvi susreti i druženja i ponoviti.