admin

SEDMA VAZMENA NEDJELJA

‘DA SVI BUDU JEDNO’

 (Iv 17, 20 -26)

Otac i ja smo jedno. Ovo je baza kršćanskog jedinstva. Otac, Sin i Duh – množinstvo u jedinstvu baza su jedinstva i pluralizma. Jedno su i različiti su. Ovo je osnovica  kršćanskog vjerovanja kakav je Bog i na što su pozvani svi koji vjeruju u Boga trojstvenoga. Ovo je Isusova molitva. Jedinstvo spada u osnovu kršćanstva. Nema Pavlovog, Ivanovog, Petrovog, svi su Kristovi. Bože oprosti, kao da ova Isusova molitva nije uslišana.

Ne vidimo da vlada jedinstvo među onima koji vjeruju da slijede Isusov put. Koliko li Crkava, sekti… I nije problem što ih je više, što na različite načine mole, imaju različite kultove, nego je bolnost u tome što su vrlo često suprotstavljene jedne drugima, što su se postavile neprijateljski jedne prema drugima. I vrhunac ‘ludosti’ da se sve to događa u ime Isusovo. Ne treba biti puno teološki pismen pa da se vidi da ta razjedinjenost ne može naći svoj oslonac u Isusu i njegovoj riječi. Očito je da ne može biti jedinstva među kršćanima, ako nema jedinstvenog duha u njima, ako nema jedinstva unutar pojedinih kršćana.

Kršćansko jedinstvo nije neki dogovoreni čin, nije neka diplomacija, pa čak ni jedinstvo potreba. Osnovica kršćanskog jedinstva nije ‘ideološki’ već mu je osnovica ljubav, ljubav na Kristov način. Često kršćani svoj kalup jedinstva (kulturološki, civilizacijski) nameću Isusu. Uvuklo se puno ljudskih interesa u vjerovanje, pa ti interesi razjedinjuju. S te strane je vrlo važno da se kršćanstvo kao kršćanstvo oslobodi elemenata koji razjedinjuju svijet, ljude… Za jedinstvo s drugim ljudima potrebno je ‘izvojevati’ jedinstvo u samome sebi, jedinstvo u Isusovu duhu, iza toga se može stvarati jedinstvo među kršćanima.

Svakako bi trebalo napraviti razlike koje su naprava kulture, civilizacije, nacije od razlika u vjeri. Vrlo često ove izvanjske razlike izjednače kao razlike u vjeri, u pripadanju Isusu Kristu. Dok god postoje institucije one će same, možda i nehotimično, stvarati i razlike boreći se za svoje pripadnike. A svatko tko čini dijeljenje u ime Isusa Krista, taj očito griješi baš protiv njega. Ne može se u ime ljubavi ne ljubiti, dijeliti, prezirati.

A, nažalost, baš se to događa u praktičnom životu među kršćanima. Jedinstvo u vjeri ne znači gušenje ‘pluralizma’. Različite zajednice su normalna stvar. Jednostavno jer su ljudi i njihova zrelost različiti, ali ta različitost i treba stvarati jedinstvo, zajedništvo. Različite su kulture i jezici, pa će se i zajedništvo različito doživljavati i ispovijedati. Isus iz svojeg zajedništva nikoga ne isključuje, dapače kaže da je došao zato da ljude probudi u bratstvu i zajedništvu, u ljubavi.

Vjera se ispovijeda na osnovnoj razini, zato ju ne treba miješati sa svim izvanjskim uvjetovanostima. Ne smije se ugušiti osobnost ni kulturom ni nacijom, niti ičim izvanjskim. Svoju osobu treba čuvati od otuđenja, bilo kojega. Osobe tvore zajedništvo, a ne obrnuto. Zajedništvo je cilj koji omogućuje razvoj osobe. Zato je jedinstvo u različitosti pravo jedinstvo. Različiti darovi a jedan Otac od kojeg svi proističemo.

Očito da bez istinske ljubavi nema ni jedinstva. Čim manjka jedinstva, sigurno majka i ljubavi. Molimo od Boga da probudi u nama ljubav… s tim će nam darovati sve što proizlazi iz ljubavi, a to je jedinstvo. Jedinstvo i zajedništvo – bratstvo i sestrinstvo su najbolje i najsnažnije svjedočanstvo kršćanskog vjerovanja. Da li je netko ‘otkrio’ Isusa to pokazuje po svojem zajedničkom osjećaju. Sveci su braća svih ljudi, svojina cijelog čovječanstva.

Zato nema nacionalnog sveca kao što nema nacionalne dobrote. Dobrota, pravda, ljubav, blagodat su cijelog čovječanstva. Jedinstvo se gradi, kao što gradimo sebe tako trebamo graditi i rasti u jedinstvu. Traži se više kulture i duha, traži se ljubavi. Svako jedinstvo također traži i žrtvu, traži prihvaćanje drugoga. Mnogi su za jedinstvo, ali da bude po njihovoj volji. To nije tip kršćanskog jedinstva. Kršćansko jedinstvo je u ljubavi različitih karaktera, kultura, nacija, jezika…

Otvorimo oči prema ‘nebu’ budućnosti. Budućnost je naša kršćanska dimenzija. U budućnosti je susret s Bogom. To je život u ljubavi.

Marijan Jurčević, OP

Tjedni listić br. 540

Ovaj broj je uz ŠESTU VAZMENU NEDJELJU (C). Kompletan listić možete pregledati i/ili preuzeti ovdje: TJEDNI LISTIĆ br. 540.

ŠESTA VAZMENA NEDJELJA (C)

ISUSOVO OBEĆANJE

Evanđelist Ivan predaje nam Isusov oproštajni govor. Isus je taj govor održao u dvorani Posljednje večere prije svoje muke i smrti, da bi kroz smrt otišao k Ocu. Kao uskrsli on se ponovno pokazao svojim apostolima i učenicima, dakako na nov način. Liturgija Crkve daje nam, da ovih dana razmišljamo Gospodinove riječi, budući da idemo prema svetkovini Kristova uzašašća.

Oprostiti se s dragim čovjekom uvijek je povezano s bolju. To vrijedi i tada kada se nadamo ponovnom viđenju. Vrijeme odijeljenosti moglo bi nam se učiniti nepodnošljivo, i čeznutljivo očekujemo novi susret. Kada se Isus Krist, Otkupitelj, oprašta, nije li razumljivo da je srce učenika ispunjeno velikom žalošću?

Isus to razumije. On ipak želi utješiti učenike i upućuje ih u stvarno stanje. U biti to je prigoda za radost, ako on ide k svome Ocu. Tamo će pripremiti stan za one koji vjeruju u njega. Osim toga: Isus uskraćuje svojim učenicima samo svoju vidljivu prisutnost. U stvarnosti ostaje kod njih: u svojoj riječi, u sakramentima, prije svega u svetoj euharistiji, u svim djelima ljubavi i u molitvi onih, koji se okupljaju u njegovo ime.

Isus obećaje ožalošćenim učenicima branitelja, tješitelja: Duha Svetoga, kojeg će Otac u njegovo ime poslati. U tom Duhu učenicima pripada mir. To je mir, kojega ovaj svijet ne može dati. Mir od Boga bit će snaga svakome onome, koji vjeruje u Isusa Krista.

Važno je, da mi ove riječi Gospodinove ne shvatimo samo kao nešto, što je bilo upravljeno apostolima i učenicima. Ne: Isus živi! On je ostao uz svoju Crkvu u Duhu Svetom. Mi ga smijemo susresti u vjeri, nadi i ljubavi. Njegov nas božanski život ispunja; svjetlo njegove istine nas obasjava; njegova ljubav nas oživljava.

Sam Isus kaže: “Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.” Bog sam želi biti gost u našim srcima. To je plod one milosti, koju smo primili u svetom krštenju.

Zar se ne bi trebalo izdignuti iznad svakidašnjice? Nije li to prigoda za nadu u svim neugodnostima života? Bog je učinio naše srce tako veliko, da nam ništa na ovoj zemlji nije dovoljno. Samo Bog može ispuniti naše srce i učiniti ga blaženim! On to i čini; okreće se nama pun ljubavi u svome Sinu i u Duhu Svetom.

Tako se molimo Bogu za Duha Svetoga branitelja. Neka nas on ispuni svojim darovima, da bismo poput Djevice i Majke Božje Marije sačuvali u svom srcu Božju riječ. Biti kršćanin znači biti na putu prema Božjem kraljevstvu i ujedno čvrsto stajati na zemlji, okrenuti nevoljama naših bližnjih, da i oni budu priznati s Božjom ljubavi.

Fra Jozo Župić

Tjedni listić br. 539

Ovaj broj je uz PETU VAZMENU NEDJELJU (C). Kompletan listić možete pregledati i/ili preuzeti ovdje: TJEDNI LISTIĆ br. 539 S PRILOGOM.

PETA VAZMENA NEDJELJA (C)

VJERODOSTOJNA JE SAMO LJUBAV

“Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.” Ništa nije vjerodostojnije kao prava, življena ljubav prema bližnjemu. Nikakvi pametni argumenti ne mogu uvjeriti da su Krist i kršćanstvo u skladu. Samo ljubav može uvjeriti. Samo se njoj može vjerovati. Propovijedi mogu ostaviti dojam, ljubav istinski pokreće.

Iskustvo to sasvim jasno pokazuje. Zašto je majka Terezija iz Kalkute ostavila dubok dojam kod ljudi diljem svijeta? Samo iz jednog razloga: njoj se vjerovalo, da je stvarno živjela ljubav. Ona je ostavila dubok dojam na hinduse i muslimane, kršćane i ateiste, jer ih je uvjerila svojim životom.

U sasvim bolnim raspravama o zloupotrebi u Crkvenim ustanovama i po zastupnicima Crkve, čovjeku sve to daje misliti: ako ljubav Isusovih učenika treba biti znak, tada je zloupotreba ljubavi time teža.

Već je u ranom kršćanstvu primjetio sveti Ivan Krizostom: “Ako kod nas nedostaje ljubavi, jedva da će na nevjernike nešto drugo djelovati i njih izazvati”. “Ljubite jedni druge!” Isus to zove “novom zapovijeđu”. To je temeljna zapovijed Evanđelja: Boga ljubiti svim srcem, a bližnjega kao samoga sebe. Svi mi to vidimo bilo kada, iz praktičnog razloga: ja ljubim to, da budem ljubljen! Nitko ne želi sebi da bude odbijen ili omražen. Svatko se osjeća dobro, ako zna da je zaštićen u ljubavi drugoga.

Isus je govorio da mi sami trebamo pokloniti ljubav. A to je puno teže. Što znači ljubiti jedni druge, ako se ne susrećemo s uzvraćanjem ljubavi? I tada: što znači ljubiti jedan drugoga, ako sam od drugoga bio iskorišten, prevaren, ožalošćen, povrijeđen? Sve je lijepo i pravo ako je ljubav obostrana, ako su davanja i primanja u dobroj ravnoteži.

“Ljubav boli do bola” često je govorila Majka Terezija. Kako to ide? Isus je dao jednostavan odgovor: “Kao što sam ja vas ljubio, tako i vi trebate ljubiti jedni druge”. Kako je on ljubio nas? Kako me Bog ljubi? Kako me vidi Isus? Njegova je ljubav uvijek uzorak. On ne kaže: Ako ti ljubiš mene, ja ću ti uzvratiti ljubav. On nas ljubi bez kalkulacija, bez da pita je li se to isplati, je li se nagrađuje.

Ako smo ljubazni i s puno ljubavi samo tada, kad nam to nešto donosi, tada druge ne ljubimo pravo. Tada se radi o nama samima. Tada druge iskorištavamo. Ljubav je nesebična. I samo tako ona može uspjeti. Samo tako ona donosi radost. I konačno veliki dobitak. I tada ona uvjerava više nego sve riječi. Jer vjerodostojna je samo ljubav.

Fra Jozo Župić

Pismo potpore

Poštovane i drage Vukovarke i dragi Vukovarci,

Štovani gradski čelnici grada Vukovara,

Ljubljeni oci franjevci  u gradu Vukovaru,

Poštovani i dragi prijatelji,

s  velikom radošću i ogromnim veseljem primili smo vijest da će stube u Radićevoj ulici u gradu Vukovaru nositi ime fra Marka Kurolta, tog samozatajnog heroja naših dana koji je svojim skromnim ali tako dubokim franjevačkim životom pokazivao i dokazivao kako se ljubi Bog i brat čovjek. Ostavio je duboki i neizbrisivi trag u očuvanju duhovne i materijalne kulturne baštine.  Mi, vjernici okupljeni oko franjevačke crkve u Zemunu, ponosni smo da smo skupa s njim proživljavali  mnoge lijepe, ali i one teške trenutke, bio je i dio nas, kao dragi zemunac. Jednakom ljubavlju volio je naš Zemun kao što je volio svoju rodnu grudu i svoj Vukovar.  Zahvalni smo onima koji su dali inicijativu da se trajno obilježi spomen na tog divnog čovjeka – samozatajnog heroja, zahvalni smo onima koji su tu inicijativu zdušno i uporno podržavali i svima koji su donijeli odluku da stube budu nazvane njegovim imenom.

Stube su simbol života, simbol međusobne komunikacije, simbol povezivanja i one, možda na najbolji način mogu oslikavati život i djelo fra Marka Kurolta. Borio se da na životu ostanu vrijedna dobra duhovne i kulturne baštine, neustrašivo je komunicirao sa svima, povezivao je sve ljude koje je susretao s Bogom i međusobno, svima ulivajući nadu radosti života.

Sa svima vama koji ove riječi slušate budite uvjereni da smo ovoga časa, ovoga trenutka u mislima povezani u radosti imenovanja stuba imenom fra Marka Kurolta. Neka one postanu i ostanu trajni spomen na njega. Neka te stube, svim ljudima koji njima budu hodali, postanu spomen da Božja ljubav i Njegovo milosrđe neprestano silaze na nas, a da mi ljudi suvremenoga doba svoj duh trebamo  dignuti prema nebeskim visinama,  da ruke dobrote pružamo svima koje u svojim životima susrećemo. Neka nas ove stube  podsjećaju da i mi poput onoga čije ime nose budemo samozatajni heroji.

U tim mislima, povezani sa svima vama nazočnima, srdačno vas pozdravljamo, grlimo bratskom ljubavlju, a stubama fra Marka Kurolta na mnogaja ljeta.

Vjernici franjevačke crkve sv. Ivana Krstitelja u Zemunu

u ime vjernika potpisuje

Josip Ujčić

Zemun, 8. 5. 2022., o nedjelji Dobrog pastira

Tjedni listić br. 538

Ovaj broj je uz ČETVRTU VAZMENU NEDJELJU (C). Kompletan listić možete pregledati i/ili preuzeti ovdje: TJEDNI LISTIĆ br. 538.

4. VAZMENA NEDJELJA (C)

NITKO IH NEĆE OTETI IZ MOJE RUKE

Sjećamo se, Isuse, zapisanih obećanja: “U dlanove sam te svoje urezao…!” (Iz 49, 16); “Duša se moja k tebi privija, desnica me tvoja drži…! (Ps 63,9); “I ondje bi me ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja držala” (Ps 139, I O). Danas nam u evanđelju govoriš da nas nitko neće oteti iz tvoje, iz Očeve ruke. Hvala ti za tu sigurnost darovane ljubavi. Trebamo ruku koja će nas voditi, trebamo ruku koja će nas zaštititi. Trebamo te.

Ruka je divan znak: govori o ljubavi, o pažnji, o nježnosti. Rukom se umivamo, njome otvaramo vrata; rukom pišemo pisma i brišemo suze; rukom se hranimo i rukom hranimo druge. Dao si nam ruku da je pružimo drugome i da primimo od drugih mir. Dao si nam ruku da vodimo za ruku slijepe i malene, da pomognemo klonulome i da prihvatimo ruku drugoga koji je sposoban ljubiti i voditi. Dao si nam ruke.

A ipak, Gospodine, često rukama činimo zlo, prijetimo, sijemo oko sebe nemir i neslogu. Tako često naša ruka ne služi onoj svrsi radi koje si je ti utisnuo u naše biće. Tako često zaboravimo rukovati se, pružiti ruku pomirenja, pomilovati bližnjega, iskazati ljubav.

I ti si, Isuse, imao ruke.

Znao si zagrliti, pomilovati. Znao si polagati ruke na bolesne i oni su ozdravljali. Znao si prigrliti djecu i blagoslivljati ih. Ni na koga nisi digao ruku da ga uništiš. Došao si spasiti sve što bješe izgubljeno, propalo. I mene si pronašao. Već u krštenju stavio si svoju ruku na mene, a moje si ime upisao u dlanove svoje ruke. Neizbrisivo si me povezao sa sobom.

Svojim rukama, Isuse, i danas lomiš kruh da nas nahraniš. Tvoje su ruke i danas probodene za nas. I danas često podižeš svoju desnicu da nas odriješiš, oslobodiš. Tvoja je ruka neprestano nad nama.

Nitko me silom ne može oteti iz tvoje ruke. Siguran sam tada u ruci Očevoj. Hvala ti za tu sigurnost. Siguran sam od drugih, od nasilja i nasilnika; siguran sam pred svijetom. Osiguraj me još, Isuse, od mene samoga. Ne dopusti da se otrgnem iz tvoje ruke. Ne dopusti da odem, da se udaljim. Ne dopusti da ispustim tvoju ruku iz svoje, jer tada sam gotov, zalutat ću.

Desnica nek me tvoja vodi i drži. Uzmi opet moju ruku.

fra Zvjezdan

S PONOSOM POZIVAMO

Cvijeće

Tužna priča o cvijeću u našoj, franjevačkoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u Zemunu.