Starozavjetni pisac Knjige Mudrosti razmišlja o temeljnim problemima ljudskog života: odakle u svijetu patnja, zlo i smrt. On je još daleko od novozavjetne vizije oslobođenja, ali dolazi do zaključka, da Bog ne može biti izvor patnje ni zla koja čovjeka snalaze. Jednako tako mu se čini besmislenim, da bi čovjek svoj život završavao s grobom! Bog je biće puno dobrote i ljubavi, stoga sve što od Njega proizlazi je dobro, pa tako i stvorenja i sam čovjek. Osim toga, Bog nije čovjeka pozvao na smrt, nego na život. Zlo i smrt imaju svoj izvor u Zlom i u čovjeku, koji se otuđuje od te dobrote Božje.
Isus nam u evanđelju odgovara na ove temeljne probleme naše egzistencije: patnja, zlo i smrt nemaju svoju budućnost. Oni će biti uništeni. To Isus naviješta djelotvorno već za svojeg zemaljskog života. On uništava bolest i patnju žene koja duge godine boluje i ne može se osloboditi svog zla, On uništava smrt Jairove kćeri uskrsavajući je na život. Na taj način naviješta čovjekovu mesijansku budućnost, oslobođenje od zla, bolesti i smrti. Bog je pozvao čovjeka na život (zato je slika Božja, sličan Božjoj naravi – prvo čitanja), a ne na smrt!
