U svim narodima i religijama ‘nebo’ se zamišlja vertikalno, kao nešto što se nalazi ‘gore’, ‘iznad nas’. Ući u zajedništvo s nebeskim, božanskim, zamišljalo se kao ‘uznesenje’, ‘uzvišenje’. Apostol Pavao tako tvrdi da će “u Kristu svi biti oživljeni”: najprije Krist a zatim oni koji su Kristovi, a na kraju čitavo postojanje (r. 23-24), da ‘Bog bude sve u svemu’.
Kako će se to zbiti? Francois Mauriac, velikoga francuski intelektualac, nobelovac i katolik, na upit svoga prijatelja: “Kako to da Vi koji ste jedan kritičan i suvremen čovjek i intelektualac možete istodobno kao kršćanin vjerovati u tako nešto apsurdno kao što je život poslije smrti? Kako sebi takvo nešto zamišljate?” Mauriacov odgovor bijaše neočekivan: “Uopće sebi to ne pokušavam zamisliti. Prepuštam Bogu način na koji će svoje (vjernike) iznenaditi.”
Spomenimo ovdje i suvremenog njemačkog filozofa Jurgena Habermasa koji je u jednom govoru 2001. u Frankfurtu svoje slušatelje iznenadio tvrdnjom: “Izgubljena vjera u uskrsnuće ostavlja osjetnu (vidljivu) prazninu”. A njegov učitelj, Max Horkheimer 1968. u jednom razgovoru za časopis Spiegel slično kaže: “Ako ne bi postojao Bog i nada u uskrsnuće onkraj smrti, tada, u konačnici, ne bi postojala niti pravednost za sve žrtve ljudske povijesti zla”. Ta težnja za puninom pravednosti probudila je u njemu čežnju za ‘sasvim Drugim’, nadu da bi ipak mogao postojati konačni smisao ljudskog postojanja.
Tu duboku čežnju za ispunjenjem pravednosti potvrđuju stihove Marijina hvalospjeva: ‘Silne zbaci s prijestolja a uzvisi neznatne… Rasprši oholice umišljene…’. Bog se zauzima za dostojanstvo slabijih, i žrtve povijesti zla neće ostati vječito žrtve. Uzvišenje neznatnih je Božji ‘zakon’: snažno obećanje da poslije patnje, slijedi proslava.
Svetkovina Marijina Uznesenja podsjeća na konačnu sudbinu vjernika, a to je vječno zajedništvo života s Bogom. Ljudi na to često zaborave. Zato je Marija znak utjehe i sigurne nade za narod Božji koji se nalazi na zemaljskom hodočašću. Ono što je o Mariji rečeno, vrijedi za Crkvu u cjelini i svakog vjernika. Marija koja čitavim svojim bićem i postojanjem pripada Bogu jest prvo stvorenje koje je uronjeno u potpuno zajedništvo s Bogom. To znači ‘uznesena dušom i tijelom’ Bogu, to jest u svom totalitetu. Netko reče: ako je Krist savršena slika Boga nevidljivoga, tada je Marija savršena slika pobožanstvenjene ljudskosti.
U slikovnim prikazima umjetnici često prikazuju Marijino okrunjenje u prisutnosti Presvetog Trojstva, a to je u biti prikaz duhovnoga cilja kršćanske vjere: pobožanstvenjenje (obogotvorenje, divinizacija) čovjeka. ‘Slava je Božja živi čovjek, a slava čovječja u tome da vidi Boga’ (Gloria Dei vivens homo, gloria autem hominis visio Dei), veli sv. Irenej. Čovjek ponovno obnavlja svoju bogosličnost koja je bila izgubljena iskonskim padom (Post 1, 27). “Time smo obdareni dragocjenim, najvećim obećanjima da po njemu postanete zajedničari božanske naravi…” (2 Petr 1,4).
Bog je postao čovjekom kako bi čovjek mogao postati božanskim, veli sv. Atanazije. Nepropadljivost je jedna od bitnih Božjih karakteristika, pa se pobožanstvenjenje, prema gledanju crkvenih otaca, sastoji u tome da propadljivi čovjek postiže nepropadljivost. Bog je postao čovjek da bi čovjek postao «bog», to jest da bi bio istrgnut iz vlasti smrti, propadljivosti i grijeha i da bi bio uzet u Božje zajedništvo odnosno u Božje područje života. Zato je svetkovina Marijina Uznesenja optimistično slavlje, slavlje vjerničke nade.
prof. dr. sc. fra Anđelko Domazet
