Isuse, zar to tako uvijek mora biti: tek kada nam netko ode, kada ga više nema, kada umre, nestane iz naše blizine, tek tada obično osjetimo koliko nam je bio drag i dobar, koliko je dragocjena bila njegova prisutnost? Zar nam se isto događa i s tobom?
Govoriš: “Bolje je za vas da ja odem…!”
Govoriš: “još malo i nećete me više vidjeti…!”
Zar zato da tek po tvom odlasku osjetimo koga smo to imali u svojoj sredini?
Zar zato da te tek onda počnemo cijeniti, poštivati?
Ali, rekao si također: “ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta!”
Prema tome, Isuse, ti ne odlaziš. Vidljivo iščezavaš, ali nevidljivo si još prisutniji. Pred očima apostola dižeš se u nebo i oblak te zakriljuje, ali te oni i dalje nose u svojim srcima i osjećaju da si zauvijek ostao s njima. Ne, ti ne trebaš otići da bismo otkrili tko si ti. Ti ostaješ s nama, uvijek i neprestano, još jače i dublje nego ikada prije.
Hoćeš jednostavno biti prisutan na nevidljiv način i zato si za oči tijela postao nevidljiv.
Hoćeš u svakom času biti prisutan, nadohvat ruke i zato te naše ograničene ruke ne mogu zadržati u jednom vremenu.
Hoćeš za svakoga biti prisutan, zato te naše sebično srce ne može posjedovati samo za sebe.
Ti si, Isuse, doista tu, živ i prisutan!
Vjerujem, Isuse, da je to poruka tvoga Uzašašća, tvoga odlaska k Ocu.
Znam, to je neshvatljivo za nas. Ali ti si rekao da ćeš nam dati Duha istine i da će nas on o svemu poučiti. Hvala ti.
fra Zvjezdan
