Na Uskrs slavimo onaj jedinstveni dan – zapravo, po bogoslužju, onu jedinstvenu noć – kada se zbio nov događaj: Isusovo uskrsnuće od mrtvih. Ali, naše svetkovanje nije okrenuto samo u prošlost. Mi nadasve na Uskrs slavimo Njega, i danas Živoga i Uskrsnuloga koji odonda zauvijek živi kao naš zagovornik.
No, Uskrs nije samo blagdan Isusov, Uskrs je blagdan svakog Isusova vjernika, a napose zajednice Isusovih vjernika, Crkve. S Uskrsom je otpočelo sasvim novo, Božje vrijeme – era uskrsnuća. Stoga je Uskrs nadasve okrenut u veliku budućnost koja je već počela. I mi već u njoj živimo, s tim da će se u punini očitovati u našem uskrsnuću tijela.
Sveti Pavao je toliko obuzet činjenicom da je Isusov uskrs i nas zahvatio, da vrlo često i vrlo rado u svojim poslanicama gomila izraze koji označuju naše uskrsno zajedništvo s Uskrsnulim Kristom. On voli reći da smo mi su-uskrsli zajedno s Kristom. Ta naša suuskrslost s Kristom već je sada u nama djelotvorna, a u punini će se očitovati u velikom dovršetku Djela Božjega, u uskrsnuću tijela i životu vječnome.
Tako Uskrs jakom nadom opečečuje sve kršćansko zalaganje, i uskrsna je činjenica temelj životne aktivnosti po kojoj kršćanin postaje vjesnik budućega svijeta i baš stoga neumoran graditelj ovoga svijeta.
A kako slavimo Uskrs? Pravi i cjeloviti Uskrs plod je osobito življega korizmenog zalaganja, napose u dubljem posvješćenju svoga kršćanstva u velikodušnoj dobrotvornosti.
Uskrs kao kruna korizmenog svetkovanja želi u nama oživjeti svijest da smo Kristovi i da u Kristu Isusu jedni drugima pripadamo za boljitak i napredak svijeta i čovječanstva.
Isusov Uskrs trajno toči snage i nade u naše jade, u naše velike petke, dok ne dopremo do svoga Uskrsa…. Tada će se obistiniti naše puno i konačno učešće u Kristovoj uskrsnoj pobjedi i Isusov Uskrs završiti u našem slavnom uskrsnuću s njime.
