Ulazimo u posljednje razdoblje liturgijske godine. Ovo je vrijeme posvećeno razmišljanju o „posljednjim stvarima“ čovjeka, svijeta, ove naše povijesti. Tako bi nam današnja nedjelja htjela reći, da je čovjek sin života a ne sin smrti, da ga Bog nije pozvao da ovdje na zemlji bude samo neko prolazno i smrtno biće, već da ga želi obdariti darom uskrsnuća i života.
Ta je svijest trajno prisutna u ljudima, makar još do kraja Bog nije bio očitovao svoje nakane s čovjekom. Prisutna je u svijesti najstarijih civilizacija, prisutna je kao slutnja, nada, vjerovanje. Vidimo to danas i u Knjizi o Makabejcima koja opisuje mučenje i smrt sedmorice braće zajedno s njihovom majkom. Svi oni idu u smrt duboko svjesni da osim ovog zemaljskog života postoji i drugi, onaj vječni kojeg će darovati Bog u kojeg su stavili svoje pouzdanje i koji će ih „uskrisiti na život vječni“. Od njega se nadaju natrag dobiti svoje mućenjem osakaćene udove. Jednaka je poruka i pripjevnog psalma: „Kad se probudim, Gospodine, naužit ću se pojave tvoje.“
Isus u današnjem Evanđelju koristi provokaciju saduceja da bi proklamirao kako naš Bog nije Bog mrtvih, nego živih. On je Bog Abrahama, Izaka i Jakova, Bog svih naših milih i dragih koji su otišli pred nama, On je Bog Života jer je sam život i jer je kadar obdariti životom sve koji u Njemu imaju tu nadu!
Sjetimo se toga ovih dana dok smo više nego inače na našim grobljima, dok se sjećamo onih koji su otišli pred nama. Svi su oni po daru Boga živoga sinovi i kćeri uskrsnuća i života. U tom smislu razmišljajmo ovih dana i o sebi i svojoj nadi u uskrsnuće. Budemo li iz te nade živjeli i radili, život na ovoj zemlji bit će nam drugačiji, kvalitetniji, bolji. I ne samo to, on će postati živo svjedočanstvo i poruka nade u uskrsnuće za ljude s kojima živimo i radimo.
