Jednim blagdanom slavimo sve svete, žive i mrtve. Slavimo blagdan plemenitih ljudi. Njih je puno više negoli što mislimo. Ovo treba ponoviti u vrijeme kada nam se servira samo zle primjere. Ima i plemenitih primjera koji su u našim domovima, naši susjedi, oni s kojim radimo. Čovječanstvo je ipak plemenitije nego li je zločesto. Kao da zločeste zgodnije zapažamo nego li plemenite. Na svijetu ima plemenitih ljudi, na to nas usmjerava Isus.
Skoro bi se moglo reći da je blagdan Svih svetih blagdan obitelji ili obiteljski blagdan, blagdan živih i preminulih, blagdan zemnika i nebesnika. To je blagdan nas s ‘ove strane’ i onih s ‘druge strane’ životne rijeke. Sveti, jesu li oni istinski naša braća i sestre? Mi imamo utisak da mi ne možemo biti na njihovoj razini savršenstva. Zato nam oni izgledaju izdvojeno, daleko. Mi smo toliko siromašni vrlinama čak daleko od Boga, od drugih pa i od našeg samog srca.
Ako je svetost moralna i humana savršenost onda smo mi vrlo mršavi. Ako sveti nisu nikada imali promašaja i grijeha onda je to razlog da se obeshrabrimo. Ali, čini mi se da vrlo često imamo krivu sliku o svetosti. Nitko nije rođen svetac. Nije nam poznat nijedan svetac koji nije nikada zgriješio. Ima svetaca koji su baš jer su zgriješili otvorila im se glad za Bogom. Izgleda da nama ‘manjkavost’ ‘koristi’ jer nas potiče da tražimo Boga, da osjetimo potrebu Njega.
Jer koliko li kršćana živi kao da su ateisti? Tako Bog ostavlja u nama ‘nesavršenosti’ i probleme da spoznamo sebe kao ljude i da shvatimo da nam je Bog potreban. Kao da mi teško prihvaćamo ili ne opraštamo ove nesavršenosti. Bog može! Zašto se mi toliko ‘vješamo’ za naše nesavršenosti? Blaženstva koje nam naviješta Isus u svojem Govoru na Gori upućuju nas na put naše vjere i našega usavršavanja. Teško ćemo ostvariti svih osam Blaženstva, ali neka su prisutna u nama, neka ostvarujemo pokatkad, za nekima čeznemo. Blaženstva su ‘rezultat’ čovjekovog nastojanja i Božje pomoći. Teško je nama u današnje vrijeme ‘imitirati’ Blaženstva.
Na primjer: siromaštvo je li to cilja nama? Je su li blaženi oni koji posjeduju zemlju? I koji plaču? Zar to svi ne izbjegavamo? Imati glad je nešto što nije normalno ni poželjno. Pa i tvorci mira imaju velikih poteškoća u životnim kušnjama. Isus nije utopist: svijet neće promijeniti kolektivitet, naše obitelji, naše živote, naše kršćanske zajednice. Uvijek nam nešto izbjegne. Ali isto tako sve ne ovisi samo o nama samima. Bog je s nama u našim nastojanjima.
Isus također garantira da će biti s nama. Sveci su angažirani u oblikovanju svojeg života, pa i meditativci, njihova je metoda drukčija: oni računaju sa svojom slabošću i s Božjom pomoću. I tako su oni promijenili mnoge stvarnosti u svijetu i Crkvi, pa je njihov utjecaj uvijek prisutan. Blaženstva nam navještaju svijet budućnosti, Božji svijet, gdje će sve biti obnovljeno, pa i naše misli i naša razmišljanja. Blaženstva su poziv da dopustimo Duhu Božjem, Bogu da djeluje u nama.
To su bili sveti, takvi su oni. Prepuštaju se Bogu, Bogu vjeruju, u Boga se nadaju uza sve svoje nesavršenosti i slabosti. Najteže je potpuno se prepustiti Bogu, prepustiti se njegovoj moći i ljubavi. Ne živjeti kao da Boga i nema. Nažalost, mnogi kršćani danas tako žive. Vrlo važna je naša želja, iskrena želja biti bolji i plemenitiji. Ali želja uključuje i osobno angažiranje, jer to je istinska želja koja je različita od mašte. Želja je uvijek i angažman.
Sveci su zlatni lanac koji povezuje čovječanstvo. Oni su bratstvo svijeta. Oni su pokretni stroj dobrote i ljubavi. A tih je mnogo neznani i nešto znanih. Ljudski život ne nalazi svoj smisao ako se zatvori u jednu dimenziju (ovozemaljsku), niti ako se zatvori u sebe bez odnosa prema drugima. Bratstvo – svi sveti – je unutarnja duševna struktura čovjekova. Tako bi mogli reći da blagdan svi sveti nije u Evanđelju, ali je u svima nama.
Kao što je blagdan pokojnih zajednički ljudskom rodu tako je i blagdan Svih Svetih.
Marijan Jurčević, OP
