SVETOST DANAS
Blagdan svih svetih je blagdan znanih i neznanih plemeniti ljudi. Blagdan svih onih koji su vjerovali u ljubav i plemenitost. Znani i neznani, slavni i neslavni, bogati i siromašni, bijeli i crni. Vrlo rano se ovaj blagdan slavio između Uskrsa i Duhova. Smisao je jasan: Svi sveti su pobjeda Kristova uskrsnuća u životu ljudi i prisutnost Duha Svetoga u njima. A od osmog stoljeća Svi sveti se počinju slaviti u Rimu prvoga studenog, a poslije devetog stoljeća u cijelom svijetu. Upozorava nas da više prepoznajemo plemenitost nego li zloću u ljudima.
Plemeniti prepoznaju plemenite! Blagdan Svih svetih je blagdan pobjede (trijumfa) dobra nad zlom. Također nam govori da je ljudski rod povezan živim lancem plemenitih srdaca koja su živjela i koja će živjeti. Što nam danas govori blagdan Svih Svetih? Da li znači neku vrijednost i neku normalnost? Ako se postavlja pitanje kršćanstvu tada se time postavlja u pitanje sama svetost. Možda je nastala kriva identifikacija forme i sadržaja svetosti unutar kršćanstva i općenitom poimanju sveca i svetosti. Čini se da je ovoga momenta u pitanju forma kršćanstva i forma njegove svetosti. Previše je kršćanstvo ‘protokolirano’, previše je postalo određena forma i dogma.
Svelo se na jedan određeni kalup, koji je bez sumnje povijesno uvjetovan. Isto tako je i pojam sveca – srednjovjekovni pojam – a ne iz prvih stoljeća (ne po liku sv. Augustina i Jeronima). Ti prvi sveci uopće nisu ‘čudotvorci’, nisu od rođenja sveci, nisu od rođenja sveti. Imali su vrlo burnu povijest s lošim i dobrim momentima u životu – kao Izraelova sveta povijest. Ali su se kroz život borili s duhom ljubavi. Cilj i princip njihova života bio je Kristov duh. Dok lik sveca, kakav je do nas doplovio nalazi se samo na ‘oltarima’, on je ‘drven’, bez života, ‘bezgrešan’. Po ovom kalupu teško bi i Isus bio proglašen svetim! Sveti su sv. Pavlu svi oni koji su kršteni, tj. koji žive u Kristovom duhu i ljubavi, pa i onda kada su koji put u tome manjkavi. Svaki je čovjek pozvan da uspije kao čovjek, a time je pozvan na svetost. Najveće je čudo u ‘nehumanom svijetu’ biti human.
U svijetu pravila i zakona živjeti, vjerovati u ljubav. Zar to nije najveće čudo svijeta? Svetost nije forma (kalup) nego srce – novo srce. Srce koje istinski ljubi ne umire i već sada svima postaje sveto. Svetost je uvijek vezana uz zajedništvo – uz altruizam (Isusovu Crkvu). Koliko li ima svetih među ‘nesvetima’ i koliko li ima nesvetih među ‘svetima’? Svetost je uvijek vrhunska sloboda – silom se ne postaje svet (ničijom silom, pa ni ‘svetom’). Sveca čini svecem njegova svijest i savjest. Pa svako bježanje od ‘svetosti’ je bježanje od kršćanstva. Formalizam u kršćanstvu dotukao je ljubav i svetost, pa i apetit za svetošću. Sveti su na zajedništvo raspoloženi – oni su za sveopće bratstvo (Crkvu).
Bratstvo sa živima i mrtvima. Prepoznavanje u svim ljudima ljudskog i božanskog – znak je svetosti. Ono što je prije Krista bilo rezervirano ‘svetima’, sada je ponuđeno svima pa je svaki čovjek veći svetac od bilo kojeg svetišta. (Ef 2, 21). Sveti su svi oni koji su ljubljeni od Boga – a svi su ljubljeni od Boga – koji ljube, koji su osjetljivi na ljubav i dobrotu. Sveti u vječnosti, sveti među nama, svetost u nama – čine jedinstvo. Svi smo mi pozvani da živimo kao Isus, Božji svetac. A to je put sreće i zadovoljstva već sada i u ovome životu. Blagdan svih svetih je blagdan svih nas, svih ljudi koji čeznu za životom ljubavi i smirenosti.
Marijan Jurčević, OP
