U GRČU BDJENJA
Najdraže mi je čovjeka usporediti s pticom koja dolazi odnekud iz mrkle noći, pojavi se na svjetlu, a potom opet odlazi u mrklu noć. Kao da čovjek ulijeće u svijetlu i toplu sobu života, u njoj se poput ptice zadržava samo kratko: uđe na jedna vrata, a iziđe na druga. Za to kratko vrijeme dok je boravio u životu čovjek je bio u toplom i osvijetljenom prostoru, imao je svoj život, svoje vrijednosti, svoje radosti i zadovoljstva, ali je opet otišao u hladnu i mračnu noć. Odakle je ptica došla i kamo je otišla? Tko to zna?
Da li je ljudski život upravo tome sličan? Ne znamo što je bilo prije nas, odakle smo došli i kamo idemo! Koji je smisao činjenice da postojimo, da jesmo? Koji je smisao čovjeka i povijesti?
Upravo svi gledamo na tu pticu, čovjeka, i svi se pitamo kamo on to danas leti, kamo ide, što ima i što očekuje? Bojati se, da je na današnje čovječanstvo i čovjeka pala teška i hladna zimska noć. Ista ta noć pada i na naš narod i na hrvatsku Crkvu. Noć se spustila, svjetla je nestalo i kao da nas sve skupa obuzima tama. I pitamo se: što nam je činiti? Što se to s nama i s narodom zbiva?
Jest, istina je da svako vrijeme sa sobom nosi grč duha svojih protagonista, napetost između želja i ostvarenja, strahove od promašaja, nesigurnost u koracima i veliku čežnju za izgubljenim i promašenim vrednotama. Ali ovo naše vrijeme, čini se, nosi još veći i jači grč. Ta, živimo u razjedinjenom i rastrganom društvu, u društvu proturječnih odnosa, pluralizma mišljenja, stavova, ideoloških, kršćanskih i protu-krščanskih opredjeljenja i mišljenja, dok nas politika, ta prokleta “umjetnost mogućega”, razdvaja više nego li ikada u povijesti. U našim životima više ništa nije sigurno i nitko ne zna kako će “sutra” izgledati.
Oko nas je svijet raskošnih vila i stanova, ali i svijet baraka i siromaštva. Kao da sve to postoji neovisno od nas u svojoj igri svjetla i sjene, taj svijet uzvišene znanosti i kulture, bratskog svjedočanstva i solidarnosti, ali i nasilja, licemjerstva, užasnih razaranja, boli i patnje, frustracija i nadanja tisuća obespravljenih i poniženih.
No, mi kršćani smo po zakonu “utjelovljenja” i danas pozvani biti “u srcu svijeta” jer smo i pred Bogom i pred svijetom odgovorni za svoje vrijeme, za ovu vremensku kariku na početku stoljeća i tisućljeća, za trenutak koji se stalno mijenja, ali i obnavlja pred našim očima. I u današnjem vremenu smo mi Božji suradnici (Post, 1,28) koji bi trebali ostati vjerni njegovoj zapovijedi kako bismo i našoj današnjoj zbilji dali određeni i smisleni oblik tako da i ovaj naš svijet i naše vrijeme postanu niz isklesana kamenja Božjeg grada prožet nadnaravnim životom milosti (1 Pt, 2,5).
Jest, i danas ulazimo u zakon situacije, zakon koji valja shvatiti kao glas Božji koji nas poziva ovdje i sada. Glavna oznaka tog zakona je nestalnost, a nestalnost nam je darovana kako bismo se mogli ostvariti i kao ljudi i kao kršćani u ovom vremenu kroz sinergiju vlastite slobode i Božje milosti. Jedina stalnost, pak, u tom nestalnom zakonu jest glas Božji koji nas zove da danas ostvarujemo ono “što je volja Božja”, ono “što je Bogu milo”, kako ne bismo postali sudionici “u besplodnim djelima tame” (Ef, 5,8).
Kad je o tom razmišljao, veliki kardinal Danneels, onda je ovako odgovorio:» Treba nam, prema prispodobi o djevicama započeti vrijeme bdijenja. Bdijenje nije bježanje već je to strpljivo i aktivno iščekivanje Zaručnika koji dolazi».
U našem svijetu, u dragoj nam Hrvatskoj, nije sve dobro. Ima previše stvari koje nas brinu. No, mi smo kršćani i znamo: Zaručnik će doći. Stoga se i rađa dužnost za sve nas: nasljedovati mudre djevice i uzeti svjetiljke i ulje. Ulje je sadržaj što nam ga daje sam Bog i njegov Krist. Ali vaze i svjetiljke, tj. potrebno nam posuđe, jesu naši plodovi, naši životi danas, kao i brige i pitanja našega vremena. I ove će godine 2010. ljudi doći k nama kroz korizmu i Veliki tjedan, za Uskrs i donijeti svoje svjetiljke da ih mi napunimo životnom nadom, porukom Kristove radosti, ali i mirom. Stoga ga nam valja “bdjeti” kako bi smo najprije mi “uočili” volju Božju, kako bi smo pronašli ono “što je Bogu milo” i kako bismo izišli “iz tame”, najprije mi, a potom i naši vjernici, naš narod.
Muževi i žene našega vremena tako»veličanstvenog i tako dramatičnog» (Pavao VI) i danas se mole, i danas očekuju da im se napune svjetiljke uljem Kristove poruke radosti, života i mira jer znaju i nadaju se da jedino Krist i njegovo Evanđelje mogu unijeti smisao u ljudske živote, u živote naroda i čitavoga čovječanstva. Oni znaju i vjeruju da je to moguće, jer to nije ljudsko već božansko djelo.
Uzor takvog bdijenja u kojem se Bog objavljuje upravo je bl. Dj. Marija. Evanđelist Luka opisuje Mariju kako bdije, kako moli i iščekuje Božji dolazak. Ona je spremna i ne želi da Bog dođe, a da ona propusti njegov dolazak. Za sv. Luku Marija je prvotno žena vjere, a vjera ju vodi na bdjenje i iščekivanje Božjeg dolaska. Kad Bog dolazi, naglo kao što o n to redovito čini, kad ju anđeo pozdravlja biblijskim pozdravom kojim Bog sebi bira svoje poslanike, ona je spremna. Ona se spremno susreće s Bogom, s njegovom voljom i s njime želi surađivati na ostvarivanju Božjeg spasenja. Ona zna da Bog uvijek čini sve na dobro ljudi, da želi njihovo spasenje, tj. želi im unijeti smisao u mrklu zimsku noć života kako bi trajno ostali u toploj sobi njegove milosti i na svjetlu njegove istine.
I Marija je kroz čitavu povijest kršćanstva na čelu svoje vjerničke kolone. Ona bdije, čeka i traži volju Božju i prenosi je svome narodu. To njezino bdjenje duboko se uvuklo u snove i živote čitavoga hrvatskoga katoličkog naroda. Taj narod zna da je onaj stari put bio samo slika puta koji vodi kroz naše snivane, priželjkivane i planirane budućnosti prema budućnosti vječne domovine. Njezin narod i danas zna da taj put nije ništa manje opasan danas negoli je bio prije jer se na njemu može dobiti, ali i izgubiti sve. Stoga taj narod svoju Gospu rado vidi i prihvaća na čelu putničke kolone koja hoda i bdije. I narod se rado okuplja oko svoje Gospe da sluša i čuje što mu ona ima reći i da preispita svoje “opravdane snove od ispraznih i pogubnih sanja”.
I neka ovo naše korizmeno razmatranje 2018. urodi istim Marijinim plodom: vjerom, nadom i mirom u srcu. Svakome od nas Bog dolazi, svakome od nas namjenjuje posebnu ulogu u ostvarivanju svoga plana spasenja. Stoga i mi moramo biti spremni za susret s njim kako bismo mogli izvršiti njegovu svetu volju. Jedino tako ćemo svi moći uliti ulje istine i smisla života u svjetiljke što ih pred svoju Gospu donosimo kako više ne bismo morali ostajati u mrkloj zimskoj noći već u toplini Božje milosti i na svjetlu njegove istine i u toj istini dočekati svoj Uskrs.
Propovijed koju je prof. dr. fra Luka Tomašević održao u Imotskom i na sv. Josipa.
