SVETA OBITELJ
Svi smo mi rođeni i izrasli smo u obitelji. Ona je naše gnijezdo, ona je gnijezdo čovječanstva. Koje je danas stanje obitelji, ako ju pogledamo u svjetlu Evanđelja i budućnosti? Obitelj? Za jedne je ona najveća svetinja na ovoj zemlji. Na njoj počiva cijeli humanizam i sreća pojedinaca. Za druge opet ona je nešto što je već prevladano, što je izašlo iz “mode”. A takvi obično zagovaraju neku otvoreniju zajednicu i ne drže puno do obiteljske veze.
Nažalost, ovo zadnje mišljenje kao da postaje sve brojnije. Mnoge obitelji su se “razbile” ili se nikad zapravo nisu niti stvorile. Obitelj je tako u velikoj krizi. Kad govorimo o obitelji istovremeno se postavlja i pitanje vrjednovanja braka, jer brak je baza obitelji. Ako je brak u krizi onda je u krizi i obitelj jer jedno bez drugog ne ide. No, uz sve poteškoće bračne zajednice još ne poznajemo neko zajedništvo koje bi bilo bolje od obitelji. Dapače, misli se da obitelj nije idejni proizvod nego nešto što izvire iz ljudske naravi. Obiteljske poteškoće su poteškoće koje izviru iz samog čovjeka. Stoga, ako obiteljski čovjek nije spreman mijenjati se, ako nije spreman na poboljšanja, i obitelj će ostati problematična. Ne može se imati pitomu obitelj, a divlje roditelje. Obitelj je stvarnost kroz koju čovjek izrasta u čovjeka. I to traje cijeli život.
Čovjek trajno raste i trajno treba obitelj. Unutar obitelji čovjek se nalazi i prepoznaje kao čovjek. Sve su druge zajednice samo slika obitelji. Obitelj nije samo naša biološka potreba nego duševno ostvarenje i duševni sadržaj. Obitelj je duh zajedništva. Taj duh je nešto što je skoro neizrecivo, nešto što svatko upije u sebe i nosi kroz cijeli život. Zato obitelj ima svoju unutarnju vrijednost i svoju duhovnost. Zato kršćanstvo vrjednuje brak i obitelj kao nešto sveto i božansko. Pa kao što je brak sakrament, tako je i obitelj. Bog je u obitelji i po njemu ona nije nešto prolazno nego nešto preko čega se dolazi do “iskustva” samoga Boga. Obitelj je mjesto ljubavi i zajedništva.
U njoj se događa prvo iskustvo ljubavi i nadanja. Sretna obitelj otvara čovjeku optimističan pogled na budućnost. Stariji su uvijek zabrinuti za budućnost mladih. Uvijek imaju izvjesnu primjedbu na njihov pogled na budućnost. Kažu, mladi ne haju za ideale. Kako je ova mladost izrasla? I tako, mnogo prigovora… Mladi sigurno imaju bezimenu čežnju, glad, pa i kad ne znaju reći što je to. Je li to sreća, ljubav, Bog…? Nemir i nezadovoljstvo znak su ljudskog i kršćanskog duha. Čovjek je biće budućnosti zato je tražitelj i vječni putnik, nemiran pred Novim. Ipak postoji velika razlika između nezadovoljstva kršćana i ostalih.
Što mladi hoće, što ovaj svijet hoće? Neki kažu – neće ništa ili ništa određeno. Ipak možda mladi hoće reći starijima, starom svijetu, da oni imaju drugo zanimanje od njih. Mladi uočavaju da im ovaj ponuđeni svijet nije pokazao pravu puninu i sreću. Kao da im nisu ponuđeni istinski ideali i istinske vrijednosti. Tako je po cijelom svijetu. Oni nam vraćaju pitanje: što smo im ponudili kao istinsku orijentaciju kroz koju će postati potpuniji i sretniji ljudi. Stariji su im nažalost postavili dosta nestabilan “projekt”, projekt interesa, a ne vrijednosti. Nažalost ima puno onih koji misle da poslije njih sve propada, da svi koji nadolaze samo žive od njihovog minulog rada. Mi kršćani imamo što ponuditi svijetu i onda kada nismo savršeni. Imamo savršenog Isusa Krista. Imamo vidljivu i opipljivu sreću, ali je na nama da ju vidno i pokažemo svijetu, mladima.
Neka naš život bude taj koji će pokazati mlađima i cijelom svijetu sreću, ideale, Krista, božićnu radost. To je zadatak svake obitelji, starih i mladih. Zadatak nam je i dužnost iskreno se odnositi prema mladima kao prema onima u kojima je cijela budućnost. Spasenje svijeta je u njima, kao što je u samom Isusu. Prvi je to korak da nestane meteža u svijetu, da bude Krist sve u svemu i mi u njemu, jer u svakom mladom životu drijemaju Isusova čudesa, ali i Isusove kušnje…
Marijan Jurčević, OP
