„U ONO JUTRO…“
Vrtlaru dobri,
u ono jutro – tvoje jutro – susrest ćemo te nadomak grobu s kojeg je odvaljen kamen.
I grob više neće biti grob, ni smrt više neće biti smrt.
I život će biti nov.
U svakom trunu praha bit će prepoznatljiv zagrljaj neba.
Ako nam oko ne bude sporo.
Ako nam srce bude spokojno.
Hoćemo li te prepoznati i prije nego nas zazoveš imenom?
Ili ćemo pred tobom stajati zbunjeni i nijemi tražeći odgovor
premda si već sve rekao.
Premda je već sve ispunjeno.
Osim našega ‘da’ tebi – u svemu i do kraja.
Vrtlaru dobri,
dođi u vrtove naših duša, u vrtove naših života.
Dođi u vrt svake duše, u vrt svakog života.
Učini da u njemu uzraste tvoje sjeme.
Samo tvoje sjeme: život izobilan.
Zemlju naših vrtova obdario si tolikim darovima neba.
U onim najsretnijim trenucima,
kad se beskraji blaženstva prelijevaju našim bićima,
znamo, pouzdano znamo da su i naši vrtovi
– i svaki grumen zemlje u njemu – dar neba.
Da je sve što postoji dar neba.
I da nebo u nama raste koliko god mu dopustimo.
Koliko god ti dopustimo.
Vrtlaru dobri,
ti koji si sjeme svog uskrsnuća posadio u naša bića,
ti koji svojim uskrsnućem natapaš zemlju naših vrtova,
pouči nas kako da donesemo plod tvoje ljubavi,
kako da budemo plod tvoje zauzetosti.
Kako da ti budemo zemlja:
tebi i svakome s kim nam darivaš živjeti.
Vrtlaru dobri,
obdario si nas suncem, kišama i vremenom svakim,
i povjerio nam da se u vrtu ovog svijeta, ovog vremena,
zauzmemo za sjeme tvog uskrsnuća.
I bdijemo nad njegovim rastom.
I slijedimo kob sjemena. Tvoju kob.
Jer ti hoćeš da tvoja radost – radost sjemena
– bude u nama i da bude potpuna.
Vrtlaru dobri,
posluži se s nama
kako je tvoja uskrsna volja.
