Slika pastira česta je u Bibliji. Ona je bila bliska židovskom narodu, koji dugo bio nomadski narod, a i kasnije je slika pastira i stada bila svakidašnja. Bog sebe često prispodobljuje Pastiru, a narod stadu koje on vodi, za koje se brine. Tu sliku susrećemo i danas u proroku Jeremiji, psalmu iza prvog čitanja i Evanđelju. Pastirima su bili prispodobljavani i vođe naroda, bilo politički, bilo vjerski. Kod proroka se tuži Bog na pastire naroda, koji umjesto da sabiru – rastjeruju, umjesto da se brinu – raspršuju. Zato će On, kao pravi Pastir, skupiti ostatak Izraela i ponovno im darovati život. On će im i sam podići nove Pastire, koji će im dati sigurnost! Posebno se kod Jeremije govori o jednome pastiru, „izdanku Davidovu“, koji će donijeti spasenje i mir, koga će nazivati Gospodinom!
Današnje Evanđelje čitamo kao ostvarenje ovog proroštva. Davidov izdanak, Isus iz Nazareta, Gospodin, reći će za sebe: Ja sam Pastir dobri…(Iv. 10) a u današnjem Ga Evanđelju vidimo kako mu se sažaljuje silan svijet, „jer bijahu kao ovce bez pastira“. To ga onda motivira na djelovanje: stade ih poučavati, brinuti se za njih kao pravi Pastir. On sam izabire apostole, postavlja nove pastire, koji će nastaviti, i u kojima će On nastaviti vršiti djelo Pastira do konca svijeta. Isus-Pastir sabrat će narod Božji iz svih krajeva svijeta i omogućiti mu novi život („…da imaju život, da ga imaju u izobilju…“ – Iv 10).
