Danas nas liturgija uvodi u razmišljanje o m o l i t v i. Koliko je i što kadra učiniti zaufana molitva, govori nam prvo čitanje. Abraham moli za izbavljenje stanovnika Sodome. Dirljiva je ta molitva radi svoje spontanosti, radi „pogađanja“ s Bogom, radi obzirnosti koju Abraham ima prema Bogu.
U današnjem Evanđelju Isus potiče učenike na molitvu i to primjerom i poukom o molitvi. Naučio ih je divnu molitvu. To je molitva upravljena Ocu iz bratske zajednice, a njezin je sadržaj: novi Božji svijet, Kraljevstvo Božje, koje je izraženo kroz prošnje: da vršimo njegovu volju, da proslavi svoje ime među nama, da svi imaju kruha, da nam oprosti naše nevjere a i da si mi međusobno oprostimo i da pobijedimo zlo. Isus nas ohrabruje i potiče na molitvu: ištite i dat će vam se, tražite i naći će te, kucajte i otvorit će vam se, jer tko ište prima, tko traži nalazi. Jer ako mi ljudi jedni druge uslišavamo i pomažemo, koliko li će više to učiniti Otac naš nebeski koji nas ljubi i koji je svemoguć. Problem leži više u nama, što nemamo dovoljno povjerenja u Oca, što sve želimo riješiti sami, što nemamo dovoljno vjere u Isusove riječi. Moliti treba zaufano, s povjerenjem i ustrajno. Ne posustati niti kada se smanje ljudski izgledi, jer što je nemoguće ljudima, nije Bogu.
Pokušajmo se danas ispitati, kakva je naša molitva. Prije svega da li uopće molim? Da li je to molitva Ocu? Koje mjesto ima Očenaš u mojem danu i u mojoj obitelji? Da li vjerujem Isusu što me ući o molitvi? Da li imam povjerenja u dobrotu Božju, a to se povjerenje najviše očituje kroz molitvu!? Nemojmo zaboraviti da imamo zagovornika kod Oca – Krista, koji je naše pomirenje i naš život – i stoga svaku molitvu u zajednici s Njim i po Njemu završavamo.
