Često se u osnovnim postavkama svi slažemo, a u konkretnim provedbama razilazimo. To je slučaj i današnjeg evanđelja. Opće je načelo jasno: Ljubi Gospodina Boga svojega…. i svoga bližnjega kao samoga sebe! Ali tko je taj bližnji, kojega mora svakodnevno dohvaćati moja ljubav? I mi se danas tu međusobno razilazimo. Već i po tome što dijelimo ljude po prijateljstvu, narodnosti, vjeri, moralnim kvalifikacijama i sl. Isusova je slika u tom pogledu veoma rječita. Njezini su zaključci jasni: tvoj je bližnji svaki čovjek koji je u svojoj potrebi upućen na tebe, a ti si samo u tom slučaju bližnji drugomu, ako si mu spreman pomoći, ako si spreman konkretno se založiti za njega.
Slika o milosrdnom Samarijancu ne dvojbeno govori i što znači ljubiti i tko je moj bližnji. Isus ne govori o čovjeku općenito, niti o humanizmu kao takvom, već o bližnjem, a to je čovjek pokraj tebe, čovjek koji je svojim životom ili u svojoj potrebi upućen na tebe i to bez obzira koje je vjere, koje nacionalnosti i da li je u prijateljstvu ili neprijateljstvu s tobom. Stoga niti su svećenik niti levit bili bližnji čovjeku koji je upao među razbojnike već onaj koji se je konkretno sagnuo, pomogao, podigao ga na svoje živinče i platio za njega – taj je bio bližnji!
Stoga je i nama suvišno nakon ovih Isusovih riječi pitati tko je moj bližnji, već si moramo postaviti jedno jedinstveno pitanje: da li ja činim tako. Često se događa da nas u ljubavi prema bližnjemu preteknu oni koji ne vjeruju ili nisu toliko upoznali Boga kao mi, da nas postide svojom zauzetošću za bližnjega, a mi se možda gubimo u praznim pobožnostima ili humanističkoj retorici, a trebali bi ovome svijetu posvjedočiti ljubav kojoj nas je Isus naučio!
