Danas razmišljamo o Božjem p o z i v u. Bog zove ljude na suradnju, izabire pojedince, preko kojih će onda spasenjski djelovati i zahvatiti zajednicu. Tako se u prvom čitanju susrećemo s pozivom proroka Izaije. Prva je Izaijina reakcija: nedostojnost i ništavnost njegova bića pred Božjim bićem. Bog je svet, snažan i moćan, okružen nebrojenom vojskom anđela, a on samo čovjek, jadan i slab i nemoćan,
nevrijedan da se Bog na njega osvrne. Ali Bog je kadar svojom snagom ojačati prorokovu nemoć, osposobiti ga za poslanje na koje ga zove, ohrabriti ga pred teškoćama. Zzto, kad je Izaija u sebi osjetio tu sigurnost, koju Bog daje njegovoj slabosti, sam se javio: “Evo me, mene pošalji!” Evanđelje nam danas također govori o p o z i v u. Isus se priprema da pozove svoje prve apostole: Šimuna, Jakova i Ivana. Pozvat će ih za svoje najintimnije suradnike – apostole. Oni će nastaviti njegovo djelo, biti će navjestitelji novog Božjeg svijeta, Kraljevstva Božjega. No, oni u tom pozivu moraju prepoznati Božji poziv, jer bit će pozvani na Božje djelo. Zato im Isus preko čudesnog ribolova otkriva tajnu svoje osobe: On je više nego obični učitelj, on je Sin Božji, gospodar prirode. Stoga je Petrova reakcija slična onoj Izaijinoj: Idi od mene, Gospodine, grešan sam čovjek, nisam vrijedan biti uz Tebe! No, Isus ga ohrabruje: “Ne boj se, od sada ćeš loviti ljude!” Luka izvještava: oni ostaviše sve i pođoše za njim! Svaki krštenik ima p o z i v. Biti kršten znak je posebnog Božjeg poziva, izabranja. I mi smo kršteni. Zato odgovorima s Izaijom: Evo me, mene pošalji!
SAMOSTAN SV. IVANA KRSTITELJA ZEMUN
