Isuse, ova žena iz evanđelja imala je tu nesreću da je uhvaćena u preljubu. Možda joj to nije bio prvi prekršaj i grijeh, ali ovaj puta je uhvaćena i privedena pred sudište. Dovedena je pred tebe kao da je neko čudovište, ne prepoznaje se u njoj osoba; to je neka, ona, neodređeno biće kojem treba suditi. Ja vjerujem, Isuse, da je ova žena zapravo imala sreću! Sreću što je uhvaćena u preljubu i zbog toga privedena k tebi. Imala je sreću da tebe susretne. Svi su njezini tužitelji odstupili, posramljeni su se povukli, a ostao si samo ti: “Ja te ne osuđujem!”
Dao si joj mogućnost novoga života. Pružaš joj ruku, daješ joj život. Ona je bila osuđena na smrt kamenovanjem. Ti si je oslobodio optužnice i ona je mogla od tebe otići u miru. Nisi odobrio njezin grijeh, ali si spasio ženu, osobu, biće koje je slabo i treba snage i praštanja.
Hvala ti, Isuse, za ovaj susret.
Mi griješimo, Isuse, ali najčešće nemamo nesreću da budemo uhvaćeni u grijehu. Često naši grijesi ostaju skriveni od javnosti, nitko o tome ništa ne zna. Ni sami često nismo toga svjesni. A ipak, ti sve znaš. Znaš da su oni koji su ženu optužili isto tako grešnici. Samo što nisu imali sreću da budu razotkriveni pred tobom. Jer tada bi se čisti vratili od tebe. Ovako, njihov grijeh ostaje! Teško nam je, Isuse, kad nas drugi okrivljuju, optužuju, ogovaraju ili kleveću. To nas boli. Želimo sačuvati svoj dobar glas, želimo pred javnošću biti kako treba. I tada nemamo sreće da se susretnemo s tobom!
Ti sve znaš, sve vidiš. Ti svakoga od nas gotovo svakodnevno možeš zateći u raznovrsnim preljubima našeg grešnog i prevrtljivog života.
Danas te, Isuse, molim za sreću: da osjetimo da smo zatečeni u grijehu! Zatečeni činjenicom da ti sve vidiš i da sve znaš, da tražiš izgubljenu ovcu dok je ne nađeš. Daj nam sreću, Gospodine, ako i ne bude ljudskih tužitelja za naše grijehe, da možemo sami sebe optužiti i doći k tebi da bismo u ispovijedi čuli tvoju presudu: “Ja te ne osuđujem! Ja te ogrješujem od tvojih grijeha! Idi u miru!”
fra Zvjezdan
