Dragi vernici, želimo da vam ispričamo ponešto o horskom pevanju u našoj crkvi. Nekada su u našoj crkvi postojala dva hora, vremenom su se ta dva hora spojila u jedan sasvim solidan a pod vođstvom naše čuvene sestre Beatrike, koja je bila i orguljaš, uvežbavala hor i prepisivala i umnožavala note. Vreme je prolazilo, oni najstariji, pored kojih smo učili, nisu više bili medju nama a od mladjih neki su se odselili iz Zemuna. Ipak iako nas je malo mi i dalje vredno radimo, najbolje što možemo, da bi se u našoj crkvi, bar nedeljom i blagdanima, čula pesma koja slavi Gospodina. Redovno vežbamo, biramo repertoar i prilagodavamo ga našim glasovnim mogućnostima. Stvorili smo jednu divnu zajednicu u kojoj se družimo, delimo poslove, medjusobno pomažemo i brinemo jedni o drugima. Posle svake probe se družimo uz šalu i smeh i jednom rečju lepo nam je. Imamo medju nama i mlade članove; Jovana, Lakija i njegovu suprugu Anu.
Vredno pomena je i to da naš hor već 6 godina učestvuje u smotri zborova franjevačkih crkava provincije Ćiril i Metodije kojoj i mi pripadamo. Smotra se svake godine održava u drugom gradu. O tome svedoči šest pohvalnica koje krase zid u našoj sali! Ove godine smotra je održana u Čakovcu. Na put smo krenuli dan ranije i prenoćili u Bjelovaru. Uveče toga dana pevali smo na misi u franjevačkoj crkvi i dobili mnoge pohvale i čestitke za lepo pevanje. Sutradan smo imali nastup u čakovečkoj franjevačkoj crkvi koja je bila prepuna. Pevali smo pesmu “Uzmi kruh“ i dobili buran aplauz. Na smotri je učestvovalo oko 600 pevača! Možete li zamisliti kako je zvučalo kad je svih 600 zapevalo misu!
Horsko pevanje je veliko zadovoljstvo, kako zbog pevanja tako i zbog druženja a najvažnije je to što donosi mir u duši! Pa, pridružite nam se! Pošaljite svoju decu i naročito unuke, da na njih prenesemo divnu duhovnu muzičku literaturu, da se ne zaboravi. Mi već dobijamo podmladak. Petogodišnja Ana već uči dve dečije pesme, pa kad je čujete, čestitajte joj! Na kraju bih da navedem reči sestre Beatrike, duhovne majke sviju nas pevača: „pesma je dupla molitva” – razume se kad dobro zvuči, dodala bih ja!
Silvestra Raičević, dirigent
34. NKG (A) – ISUS KRIST KRALJ SVEGA STVORENJA
OD BOGOLJUBLJA K ČOVJEKOLJUBLJU
Gospodine, u mojoj gladi ti si mi dao jesti. Vodiš me kao dobri pastir na pašnjake svoje ljubavi. Hraniš me iz dana u dan Tijelom svojim, pričešću, kruhom živim i pravim. Utažio si svaku moju glad. Umnožio si kruh da ga bude na pretek ne samo meni nego i za čitav svijet do kraja vjekova.
Gospodine, u mojoj žeđi priskačeš mi u pomoć. Stojiš i govoriš: “Ako je tko žedan neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene!” Nudiš vode žive kao ono ženi Samarijanki na Jakovljevu zdencu. Nudiš piti svakome u životnoj žeđi za životom, za smislom. Na križu si otvorio svoje srce i iz njega je potekla krv i voda, nepresušni izvor za sve ljude svijeta.
Gospodine, koliko puta bijah stranac, sam, napušten. Koliko puta čovjek ima osjećaj da nitko za njega ne mari. A ti si mi darovao svoje biće da mi bude utočište, da u tebi nađem dom. Zoveš me: “Dođite k meni svi vi, umorni i opterećeni….!” Poput Andrije i Ivana i drugih apostola tražim gdje stanuješ, a ti jednostavno odgovaraš: “Dođi i vidi!” I znam, Gospodine, da mogu ostati kod tebe koliko god hoću. Jer ti si moj dom, kod tebe se ne osjećam strancem. Nudiš mi svoje prijateljstvo i ljubav.
Gospodine, čovjek lišen tvoje milosti i prijateljstva gol je, prepušten udarcima okoline. Čovjek je po prvom padu bio prepušten sebi, gol, bez tvoje zaštite jer je prezreo tvoju ljubav. To se događa po svakom grijehu. Često sam gol i potreban sam tvoje geste ljubavi: zaogrni me ponovno ljubavlju svojom! Zaogrni me milošću oproštenja. Vrati mi haljinu što si mi je čistu darovao u času krštenja.
Gospodine, svi bolesnici mogli su k tebi. Svima si darivao zdravlje i snagu za život. Svi bolesnici mogli su osjetiti tvoju dragocjenu i blagoslovljenu milost zdravlja i smisla. U svakoj bolesti smijem k tebi. A kad ja ne mogu k tebi, ti dolaziš k meni. U svakoj bolesti ti si blizu, jer upravo se ondje nalaziš, gdje je tvoja milost najpotrebnija. Hvala ti za svaki tvoj pohod u bolesti i nemoći.
Gospodine, često sam bez slobode. U tamnici duše i duha. Često zarobljavam ili se dadem zarobiti. Postoje tamnice ljudskih srdaca. U toj zatočenosti dođi k meni. Probij sve zidove, oslobodi me od svih ovisnosti, otjeraj svaki strah, otmi me svakoj zloj navici. Neka se otvore vrata svih tamnica u kojima se često nalazim svojom ili tuđom krivnjom. Izbavi me,
Gospodine, iz svake tamnice. Dođi k meni, jer gdje si ti, tu je sloboda, tu je radost, tu je svjetlost i mir. Dođi, Gospodine Isuse!
I učini me, Isuse, oruđem svoga mira i daj da te prepoznam u svima koje mi stavljaš na put moga života. Želim se na času suda naći pred tobom s desne strane među izabranim ovcama.
fra Zvjezdan
33. Nedjelja kroz godinu (A)
Vjerujem, Isuse, da si ti taj čovjek koji odlazi na put i dijeli talente. Ti si ostvario svoje spasiteljsko djelo ljubavi, ispunio si Očevu volju. Sada odlaziš Ocu da bi se o svršetku svijeta vratio nama ususret i poveo nas onamo gdje si ti. Vjerujem, Isuse, da je riječ o tvojim talentima spasenja, ljubavi, darovanog života, prolivene krvi. To su talenti koje povjeravaš svojoj Crkvi, talenti koje povjeravaš svakome od nas po sakramentima vjere i po drugim susretima s tobom u vjeri Crkve. To su darovi koje želiš umnažati na dobro Crkve i na dobro čitavoga svijeta. I sigurno je u redu što po svom Drugom dolasku očekuješ plodove tih talenata, tih darova koje si povjerio svojoj Crkvi.
Daješ svakome po njegovoj sposobnosti. Vidim, Isuse, da poznaš svoje sluge i da mudro raspoređuješ svoje darove, svoje talente. Ali, isto tako vidim, Isuse, da svakome daješ koliko može nositi, koliko može podnijeti. Jasno mi je, da svakome daješ dovoljno i da se nitko ne mora tužiti da mu je premalo u okvirima njegova ljudskog života. Nije na meni, Isuse, razmišljati zašto si nekome dao pet, nekome dva, a jednome samo jedan talenat. Znam jednostavno da je svatko dobio dovoljno. Čak je razlika između onoga s pet i onoga s dva talenta veća nego li razlika onih od dva i onoga posljednjeg s jednim talentom. A ipak, prvi i drugi primili su istu nagradu, pohvaljeni su da su dobro raspolagali povjerenim blagom. Ispunili su svoj zadatak i udvostručili dar koji im je povjeren. Nisu bojažljivo i škrto zakopali svoje talente da ti mogu vratiti što je tvoje, da ti mogu vratiti dug, da nemaju na savjesti teret nepravde, nego su rasipno stavili u službu tvoje talente da bi na kraju osjetili kako se isplatilo riskirati u ljubavi i predanju i udvostručiti tvoje talente.
Zadnji ti vraća što je tvoje. On ti nema ništa dati od svoga, od svog srca, od svog života. Vraća ti dug, ali ti ne otkriva ljubav. Zadnji ispunjava pravednost književnika i farizeja, ali nema tvoje, nove evanđeoske pravednosti. Ne pozna zakone ljubavi, ne otvara se riziku predanja. On ne zna za radosti žrtve i sebedarja. Zato tako oštra reakcija gospodara. Jer, ako talenti nisu drugo do slika darova Božjih, milosti Očeve, ljubavi Sina Božjega, onda je čudno da ti darovi ne nailaze u srcu i u duši svakoga tko je time obdaren na odgovor ljubavi. Samim tim činom darovi se udvostručuju jer je u logici ljubavi nemoguće ostati na istom stupnju i zaustaviti žar koga vode ne mogu potopiti. Ljubav zna samo za rast izrečena u krilatici: “Volim te više nego jučer, a manje nego sutra!” I Bog očekuje takvu novu, udvostručenu ljubav!
fra Zvjezdan
32. Nedjelja kroz godinu (A)
Gospodine, ti si svjetlo svijeta. a mi smo samo svjetlo od tvoga svjetla. Ti si sunce, a mi smo samo svjetiljke pripaljene na tvome svjetlu. Ti si u punini živio svoje poslanje, a nas zoveš da s upaljenim svjetiljkama znademo dočekati tvoj dolazak. Darovao si nam svjetlo da neprestano gori u našim srcima, da budemo i mi svjetlo ovoga svijeta.
Deset je djevica bilo. Različito su se vladale. Umor života često nadvlada želju da neprestano bdijemo. Tijelo je slabo. I ne tražiš od nas nadljudske napore. Ali ono što tražiš, Isuse, to je posjedovanje svjetla i svega onog čime se to svjetlo hrani i uzdržava da se ne ugasi. Svjetlo vjere se može ugasiti sumnjom i ravnodušnošću. Svjetlo vjere može doći u pitanje ako se ne hrani molitvom i drugovanjem s tobom. Svjetlo vjere može doći u pitanje ako se ne vrše djela ljubavi jer je vjera bez djela mrtva. Upravo ljubav je ono do čega ti je najviše stalo. Neće se spasiti samo oni koji govore “Gospodine, Gospodine!” nego oni koji vrše tvoje riječi. Neće te znati dočekati s upaljenim svjetiljkama oni koji nisu znali budno i revno u životu otkrivati prostore za ostvarivanje djelotvorne ljubavi. Svaki je čovjek pozvan na ljubav, a ti si, Gospodine, svoje učenike pozvao na nasljedovanje sebe u posvemašnjem predanju i ljubavi do kraja.
Zoveš na život ljubavi. To je osnovni poziv tvojih učenika. Bez toga se ne može shvatiti hod za tobom. To je u isto vrijeme i duboko osobni poziv i izazov za svakoga. U tome ne može nitko nadomjestiti ili zamijeniti drugoga, budući da je svatko na svoj način i iz svojeg srca pozvan da ljubi. Poziv na ljubav ne može se ostvariti tuđom uslugom, po trećoj osobi koja bi mjesto mene ispunila ono na što sam ja osobno pozvan. To je osobni poziv, nenadomjestiv i nitko drugi ne može svojom ljubavlju ispuniti ono na što sam ja osobno pozvan i što se od mene u planu Božjem očekuje. To ulje ljubavi za nekoga je neotuđivo i neposuđivo jer je tako osobno, jer je na to svatko pozvan, jer je to prilika svakog čovjeka da ostvari svoje poslanje na ovom svijetu.
Darovao si nam svjetlo vjere, Isuse! Hvala ti! Ljubio si nas do kraja, Isuse! Hvala ti! Pozvao si nas da budemo svjetlo ovome svijetu i da srcem i djelima ljubavi nosimo to svjetlo čitavog života. Nismo to uvijek činili. Hvala ti što se vrata tvoje dvorane, vrata tvoga srca još nisu zatvorila. Još uvijek imamo vremena ići i nabaviti ulja. Molim te, Isuse, neka nikoga na ovom svijetu tvoj dolazak ne zateče bez kapi ulja u svjetiljkama srca.
fra Zvjezdan
31. Nedjelja kroz godinu (A)
Govoriš li to meni, Gospodine? Od drugih tražim da čine neke stvari, od drugih očekujem usluge i izvršene zadatke, a sam nisam spreman da to isto činim kad je to drugima potrebno. Drugima naređujem, a sam nisam sposoban da nosim isto breme. Govorim, a ne činim. Zar si i mene imao u vidu kad si to prigovorio farizejima svoga vremena? Znao si da će farizeja biti uvijek na svijetu. Znao si da će te iste riječi dobro doći i danas meni i mnogima.
Gospodine, govoriš li to i meni? Tolike riječi opomene! Takvo raskrinkavanje oholosti i samodopadnosti! Počasna mjesta su nam važna briga. S toliko čežnje gledamo gdje je naše mjesto. Tako smo osjetljivi na naslov kojim nas ljudi oslovljavaju. Da, Gospodine! Znam – ima naslova što su ih ljudi zaslužili svojim radom, svojim trudom, svojim kvalifikacijama. Ali – to sve nije bitno za određenog čovjeka. Kao i nekad, tako i danas ljudi vole da ih se zove vođom, liderom, glavnim, šefom! A ti želiš da jedni drugima budemo sluge, da smo jedni drugima poslužitelji i da smo maleni.
Želiš da se pretječemo u malenosti i poniznosti. Čovjek je neprestano u opasnosti da zaboravi kako si ti, Isuse, jedini vođa i Pastir, kako si ti jedini dobri pastir koji na jedinstven način ostvaruješ svoju službu vođe i pastira: život svoj polažeš za svoje. Kao i nekad, tako i danas ljudi vole da ih se naziva učiteljima, učenjacima, znanstvenicima, profesorima, doktorima, pametnima. Čovjek je tako u trajnoj opasnosti da zaboravi kako je neprestano učenik, kako je pozvan da neprestano raste i provjerava svoja saznanja i svoje sigurnosti. Čovjek je u opasnosti da zaboravi da je iznad njega drugi, viši autoritet; da je potrebno slušati i ono što drugi govore. A najviše je u opasnosti da zaboravi kako si ti jedini i najviši autoritet, jedini istiniti i pravi Učitelj svih vremena. Isuse, Učitelju, ne prestani nas upućivati po svom Duhu u svu istinu i budi nam Učitelj u svakoj prigodi i tijekom čitava života. Kao i nekad, tako i danas htjeli bismo sebi pripisati zaslugu da smo roditelji, stvaratelji života i ljudi.
Zamišljamo si da su naše zasluge koje se očituju na ljudima oko nas i očekujemo da nas ljudi takvima priznaju, da nas nazivaju očevima. Pomišljamo da mi uvjetujemo ono što je pridržano samo nebeskom Ocu, od kojega svako očinstvo na nebu i na zemlji. Nekad su, Isuse, na Mojsijevu stolicu sjeli ljudi koji su dobro govorili, ali nisu činili. Danas te molim za sve koji na vidljiv način predstavljaju ne više Mojsija, nego tebe, jedinog Učitelja svijeta!
Daj svim biskupima i svećenicima milost i karizmu istinite učiteljske, pastirske i svećeničke službe da svakome u njima i po njima bude jasno da si ti jedini naš Otac i Vođa i Učitelj. A svima njima, Isuse, kao i svima koji na bilo koji način obavljaju nešto od te tvoje službe, udijeli da žive i čine ono što govore.
fra Zvjezdan
Svi sveti – tko su oni?
U jednom danu u godini Crkva misli na Sve Svete. Tko su oni? Tko je svet? Kako se postaje jedan od njih? Je li pravo da ih se štuje? Što znači štovanje svetih?
Štovanje svetih je činjenica. Pohodimo neku katedralu, ili staru crkvu i dobro se zagledajmo uokolo. Što vidimo? Slike i kipove svetaca. Na posebnom mjestu naravno lik Marije. Tisuće upaljenih svijeća. Očito je Marija od mnogih ljubljena i čašćena. Mnoge hodočasničke crkve svjedoče o tome. Što tražimo, kada štujemo nju i molimo je za pomoć? Ona nije na mjestu Boga, nego u Božjoj blizini. Stoga povjeravamo njoj naše molbe, jer vjerujemo da ima široko srce, tako široko kao srce Božje.
Sveci ne stoje između Boga i nas kao zapreka za naš odnos prema Bogu, nego kao ohrabrenje, tako kao što su oni stavljali svoje povjerenje u Boga, tako kao što oni izručuju naš život. Oni su uzori za uspio život. A tko za tim ne čezne. I budući da u našem životu puno toga ne uspijeva ili teško podnosimo, okrećemo se onima koji nam mogu pomoći. Zato mnogi mole sv. Antu za pomoć, povjeravaju se zaštiti sv. Josipa. Sedam milijuna ljudi svake godine hodočasti na grob Oca Pia u San Giovanni Rotondo na jugu Italije. On je uto najpopularniji svetac Italije.
Jesu li sveci jedna vrsta “super ljudi”, koji su za “normalne smrtnike” nedostižni? To nije bio način Isusova gledanja. Tko je za njega “svet”? To su oni koje naziva “blaženima”. Danas u evanđelju svetkovine Svih Svetih, Isus spominje osam putova , kako možemo biti “blaženi” a time i sveti.
Ti su putovi otvoreni za sve. Oni nisu stvar male elite “vrhunskih atleta” svetosti, nego oni traže otvoreno srce i skromnu jednostavnost. Ali to nije lako. Jer mi većinom vjerujemo, da ćemo biti blaženi i sretni, ako po mogućnosti imamo puno uspjeha, priznanja, posjeda, ako smo u očima drugih “netko”.
Isus suprotno od toga pokazuje put do sreće – a time i do svetosti. Mi nismo sretni zato jer nosimo posebnu marku odijela, ili jer smo osigurani protiv svih opasnosti. Isus nudi drugi put: Budi milosrdan! Uspostavi mir! Odbaci nasilje! Pogledaj svoje srce, da je čisto i nepomućeno od mržnje! Sve to rijetko čini bogatim, ali uvijek sretnim. Samo tada kada nosiš žalost, trpiš progonstvo i nepravdu. To zvuči kao provokacija, da Isus upravo te, koji trpe nevolju i siromaštvo, naziva blaženima. Dopušteno je i protivno pitanje: Je li nepravedno djelovanje stvarno učinilo nekoga sretnim? Je li sijanje mržnje, da druge učinim siromašnima, nepravedno postupajući vodilo nekoga do trajne sreće?
Tko su dakle za Isusa sveti? To su oni koji su na strani osam blaženstava. A to su mnogi. Ne samo veliki, poznati sveci. Ima bezbroj bezimenih ljudi koji su tako živjeli. Sigurno smo takve i osobno poznavali. Oni nam daju misliti: ako bih i ja tako živio, moj bi život bio sretan i vječno blažen.
Fra Jozo Župić