NISAM DOŠAO DOKINUTI NEGO DOPUNITI ZAKON (ISUS)
Poruka današnjeg Isusovog govora je njegov odnos prema naravi, zakonu. U SZ. Zakon znači naravni zakon, zakon koji je struktura čovjekova. Bilo bi normalno da je taj naravni zakon svakom čovjeku ‘poznat’ i da se po njemu ponaša, međutim niti prirodni zakon kod čovjeka nije nešto ‘fiksno’, određeno. Čovjekova sloboda je ‘šira’ od njegove naravi. Ili bi mogli reći da je čovjekova narav nešto što je otvoreno i što treba ‘dovršiti’.
U ovome smislu i možemo govoriti da je čovjeku potrebno spoznati svoje mogućnosti i svoju odgovornost prema samom sebi. Čovjekova narav nema isto značenje kao narav životinja. Kod životinja je narav determinirana, dok kod čovjeka je uvijek to razumska narav, što znači otvorena i nedovršena. Čovjek treba postati svjestan svoje naravi, svjestan njezine veličine i univerzalnosti. Nijedna životinja skoro ne može raditi protiv svoje naravi.
Njihova narav je dovršena i određena, dok čovjek može raditi i protiv svoje ‘naravi’ baš zato što je ona božanski nedeterminirana. Čovjekova narav je narav koja sadrži i duh, duhovnu dimenziju. S ovog osnova možemo reći da je čovjek po naravi božansko biće i religiozno biće. On treba transcendenciju da ostvari svoju narav, a ako ne ostvari svoju narav ne ostvaruje samoga sebe. U sadržaj čovjekove naravi ulazi i ono što on ‘shvati i nauči’ kao svoju vlastitost sad ili koju treba steći.
Po ovome shvaćanju ljudske naravi može se govoriti da postoji porast ljudske naravi, i da je vrlo teško naći konsenzus o ljudskoj naravi. Da li je isto naravno za jednog ‘divljeg’ i za jednog ‘civiliziranog’ čovjeka? Osnovni elementi su im zajednički, ali cijela duhovna nadgradnja (koja je također naravna) razlikuje se. Neki ljudi se mogu spustiti ispod razine svoje naravi a drugi se mogu uzdići iznad svoje naravi. Čovjek je istovremeno naravno i nadnaravno biće.
Može biti niži od životinje i veći od anđela, iako mu je mjesto između životinje i anđela (Toma Akvinski). SZ. je ipak formulirao ‘minimum’ zajedničkog za narav ljudskog bića. To su deset Božjih zapovijedi, koje nalazimo također i kod Egipćana. One su osnovni principi od kojih ne bi smio odstupiti niti jedan čovjek. Te principe ne bi smio prekršiti čovjek bez obzira razumijevao ih ili ne razumijevao. Deset zapovijedi su principi naravi i Boga.
One povezuju čovjeka sa zemljom i s Bogom. Kroz njih čovjek ostvaruje svoje ljudske mogućnosti, svoju slobodu i svoje mišljenje. Isus stavlja vrlo veliku odgovornost na svakog čovjeka, osobito ‘učitelja’ da se druge ne nauči (upozna) sa zakonima naravi. Bit će najmanji onaj koji druge nauči krivom pojmu naravi. Koliko li danas razilaženja u shvaćanju i učenju ljudske naravi. Mnoge stvari protu naravne usvajaju se kao naravne.
Elementarni principi da čovjek bude čovjek:
Ne ubij! Zabrana najgrubljeg ubojstva pa sve do moralnog i etičkog ubojstva. Ubijanje mačem i riječju… Isus uzdiže naravnost u ovom poimanju – zlo je sve što ubija sebe i drugog… Poštivanje naravnog zakona ima prednost pred oltarskom žrtvom i drugim ‘svetinjama’.
Ne učini preljub! Isus poziva na više, ne činiti preljub ni u mislima i željama, ne samo djelom. Čovjek je za njega više od samog djela zato ga i gleda uzvišenije. Čovjek je čovjek u mislima i željama, savjesti.
Ne otpuštaj svoju ženu! Monogamija je veći stupanj naravi od poligamije, a nerastava od rastave. Opet Isus uzvisuje narav ljudskog bića, čovjeka i žene.
Ne zaklinji se krivo! Čovjek se veže za riječ, a vol za rog ! To je također naravno za kultivirana čovjeka. Čovjek se pokazuje naravan kroz svoje riječi. Zar laž nije protu čovječna? Kad se ljudi ne bi tog držali ne bi bilo moguće zajedništvo niti sporazumijevanje. Laž je veća pogreška od prekršaja.
Čovjeku je naravno da zna što čini i da se ponaša slobodno prema ljudskoj naravi. Isus uzdiže ljudsku narav u ljubav koja čovjeka spaja s Bogom. Kršćaninu spada u narav ljubiti. To je ono što kršćanina čini kršćaninom, sljedbenikom Isusa koji je utjelovljena Božja ljubav.
Kršćanstvo ni u kojem slučaju ne može biti protu naravno. Dapače, kršćanstvo narav prihvaća i oplemenjuje. Kršćanstvo uzdiže narav u ‘nadnarav’. Što je nekima nadnaravno drugima(punim Božjeg duha) je naravno. Svi smo pozvani na čovještvo koje je uzdignuto, nadnaravno.
Marijan Jurčević, OP
