SAMOSTAN SV. IVANA KRSTITELJA ZEMUN

Danas, 24. lipnja, Crkva slavi blagdan Svetog Ivana Krstitelja – Sv. Ive. Stoga, svim Ivanima, Ivanama, Ivkama, Ivankama, Ivicama, Ivama i svima drugima koji nose ime toga narodu dragoga sveca – želimo sretan imendan!

TKO LI JE OVAJ?

Isuse, tako nas često zahvaća nemir i oluja. Vjerujemo da imamo za to puno razloga. Sve oko nas je nemirno. Ljudi su nervozni, ima mnogo neriješenih pitanja, ljudskih tragedija i boli. Sve nas to pogađa. Na osobit način proživljavamo to zajedno s našom domovinom i s našim narodom.

Danas otkrivamo, Isuse, da su i tvoji učenici često bili nemirni i bojažljivi. A tako su ti bili blizu, gledali te, osjećali te i slijedili. Međutim, njihovo je srce svejedno bilo nemirno, tjeskobno. Posebno u ovoj zgodi kad ih je zahvatila oluja na moru. Nisu oni bili strašljivci, ali ova je oluja morala biti osobito žestoka. Nisu više znali što bi sa sobom, kako bi se izvukli. Situacija nije bila laka. Valovi veliki, more uzburkano, vjetar olujni. Sve je oko njih u nemiru. Nije stoga čudno da su i oni bili nemirni, da ih je zahvatio strah, panika.

Ipak je čudesno tvoje ponašanje, Isuse! Ti si mirno spavao u toj istoj situaciji, u istoj maloj lađici. Do tebe kao da nije mogla doprijeti oluja. Valovi te nisu mogli omesti u miru što si ga tada uživao. Ti si miran. U tebi je sigurnost. Počivaš nakon ispunjena dana. Miruješ na krilu Očevu. Vjeruješ u ljubav svoga nebeskog Oca. Dobro znaš da je sve u njegovoj svetoj volji i da se izvan toga ništa ne događa. Potpuno si predan.

Apostoli te bude. U svome nemiru žele tvoju prisutnost. Međutim, možda je tu nešto i od onog ljudskog: žele da se i ti malo uznemiriš. Sve je izgledalo kao da ne mariš za njihovu muku i opasnost. Čudim se, Isuse, njihovom upitu: “Učitelju, zar ne mariš što ginemo?” Kako su to smjeli pomisliti? Ti, koji si sama ljubav, ti koji si im obećao da ih nećeš ostaviti siročad, ti, Isuse, da ne mariš? To je potpuno nepoznavanje tebe, to je istinsko pomanjkanje vjere, povjerenja u tvoju ljubav.

Možda ne mogu sve razumjeti, možda katkad izgubim orijentaciju u ispitivanju uzroka i posljedica, ali jedno ne smijem nikada zaboraviti: da ti sve znaš i da si ti ljubav. Tebi je stalo do nas. Ti itekako mariš za nas i tebi je najviše od svih stalo da mi ne izginemo, nego da se spasimo. Tebi je stalo do našega spasenja. Ti mariš za nas!

Isuse, htio bih da to nikada ne zaboravim. Oluja će uvijek biti; povećavat će se neprilike, ali ti ostaješ isti, uvijek prisutan. Ti si i danas u lađici svoje Crkve, ti si i danas u tijeku ovog vremena duboko prisutan i ukorijenjen u našu sudbinu. Na tebe smijemo uvijek računati. Dođi, Učitelju, i jednostavno budi uz nas. Svojom prisutnošću unijet ćeš mir u naša srca, a po tome će onda biti stalniji i jasniji i mir oko nas.

fra Zvjezdan

POLAKO, ALI SIGURNO

Dobri Isuse!

Sjeme klija, raste. Ni ratar na zna kako. Prepušta se tijeku vremena i zakonu života što si ga ti utkao u biljke.

Ja bih htio znati kako; htio bih vidjeti plodove svoga truda svakog dana; htio bih pratiti rast svojih mogućnosti i tako iz dana u dan živjeti u nekoj sigurnosti.

Ti mi to ne daš. Jamčiš mi svoju zaštitu i pomoć; daješ mi sve što je potrebno za život. Ali tajnu života zadržao si za sebe. Dovoljno je da živim u tebi i iz tebe.

Katkad nas iznenadi sjeme riječi. Katkad tako mala riječ može učiniti čudesne stvari. Imamo iskustva u našim ljudskim odnosima. Nikada ne možemo predvidjeti zakonitosti djelovanja pojedinih riječi. Često bez neke posebne namjere izgovorimo riječ, misao, a ona odjekne duboko u srcu nekoga tko je čuo. Odjekne dublje i plodonosnije nego što smo to sami pomišljali!

Često neoprezno izgovorena negativna riječ prouzroči silna razaranja u duši našeg bližnjega. Ni tu nismo u stanju pratiti sve što je riječ u mogućnosti proizvesti.

Tvoja je riječ, Isuse, životvorna. Nijednu riječ nisi izgovorio u prazno. Zato su ljudi visjeli o tvojoj riječi. Osjećali su da izlazi iz tvog srca, da iza svake svoje riječi stojiš ti čitavim svojim bićem i da se mogu povjeriti svjetlu te riječi. Zato su tvoje riječi bile kratke, jednostavne, ali su pogađale ljudska srca.

Da, Isuse, upravo je tvoja riječ bila malena, sićušna kao gorušičino zrno, kao sitno sjeme. Međutim, razrasla se u srcima slušatelja i postajala je stablom. Na tom stablu, na zajednici tvojih apostola kojima si tumačio svoje prispodobe, gnijezdit će se drugi koji će ih slušati, ptice nebeske tvoga kraljevstva, mi, koji danas na apostolsku riječ vjerujemo, koji njihovo vjerovanje ispovijedamo. To je to silno stablo, sposobno ugnijezditi čitav svijet!

Takvo je tvoje kraljevstvo! Za njega se ne treba bojati. Ono će rasti, makar ne znamo kako! Omogući svojom dobrotom svakome od nas da se nađemo u tom kraljevstvu, na tom razgranatom stablu, privučeni tvojom riječju.

fra Zvjezdan

RAZLIKOVATI ONO ŠTO NAS OTUĐUJE OD ONOGA ŠTO NAS UVODI U ŽIVOT

Mi ljudi smo očito rođeni za Istinu. Sv. Ivan kaže da će nas istina osloboditi i spasiti. Istina čovjeka izgrađuje, istina čovjeka čini čovjekom. Čovjek koji prihvaća neistinu nije više čovjek. On samoga sebe ponižava ispod razine same svoje naravi.

Ali koliko god smo sučeljeni s istinom ipak smo mi tražitelji istine. Ona je uvijek u nama i uvijek pred nama. Sama nas istina tjera da tražimo istinu. Jer smo tražitelji istine mi očito možemo i zabludjeti, uza najbolju volju, makar u našoj neistini uvijek i mi učestvujemo. Mi možemo biti neinformirani (imati manje ili više znanja), ali radi toga ne moramo biti neistiniti. Očito ovdje mislimo o životnoj istini. Ne govorimo o ‘naučenoj istini’.

Čovjek bi trebao biti pošten i otvoren pred istinom. Nikada i ni u kojem slučaju ne bi se trebali bojati istine, pa ne znam kako ona nama afektivno padala. Postavlja se pitanje da li smo mi zreli za istinu, ili ako ju ‘susretnemo’ ne prihvaćamo ju pa čak ju proglašavamo neistinom. To je najtragičnije za osobu. Skoro se ne zna kako takvoj osobi pomoći. Ona bježi od istine ili jer joj istina nije u prilog pa istinu proglašava neistinom.

Tada se može govoriti o zlom duhu koji se suprotstavlja istini. Zao duh iskrivljuje, svjesno, istinu u neistinu. Tu Bog ‘nema što raditi’. To je tjerati Boga iz svojeg bića. To je temeljna laž. Ta laž nikada i ni u kojem slučaju ne može čovjeku koristiti. Laž uvijek čovjeka otuđuje, upropaštava, osuđuje. Lažju čovjek sam sebe osuđuje. Očito je da bi čovjek bio istinit potrebno je da ne bude egoist. Egoist ne može biti ni istinit niti otvoren prema istini.

Egoizam zatvara čovjeka u njegove interese čak koji su i protiv njega samoga. Sve ono što čovjeka oslobađa za istinu oslobađa ga da bude istinski čovjek. Čovjek istine i slobode je čovjek otvorenosti prema Bogu, 2 prema vječnim istinama. Čovjeku otvorenom istini Bog se očituje i čovjek ga doživljava kao istinu svojega srca. Drugi element kojim se djeluje protiv Duha Božjega jest biti protiv dobra i ljubavi. Kad netko ne prihvaća ljubav, kad ljubav proglašuje zlom.

Čin ljubavi okreće u zlo – to je djelovanje protiv duha Božjega. To je neoprostivo. To je najteži grijeh, po Isusovom sudu. Onaj tko ne prihvaća ljubav ni u kojem slučaju ne može niti ‘razumjeti’ niti prihvatiti Boga. Boga se prihvaća i kroz ljubav se dolazi do Boga. Bog po ljubavi dolazi u čovjeka. Ljubav bi bila kao krvotok ljudskog življenja. Tko u sebi zatruje ljubav taj je zatrovao cijeli svoj život.

Tko ostaje u mržnji taj se odvaja od Boga, tome je nemoguće pomoći. Sve druge pogreške Bog može oprostiti, ali kako oprostiti mržnju koja baš kao takva odvaja od Boga. Zato Isus kaže da se grijeh protiv Duha (ljubavi) neće nikada oprostiti. Ne radi se o neće ili hoće oprostiti, nego se radi da takav ne prihvaćajući ljubav ne prihvaća opraštanje. Tko ne prihvaća ljubav taj ne može prihvatiti ni oproštenje. Tko ne prihvaća ljubav (Boga ljubavi) taj ne prihvaća oproštenje.

Sv. Ivan kaže da su ljubav dirali rukama. Da, svaki Isusov susret bio je susret opraštanja, susret izlijeva ljubavi. Svi koji su prihvatili ljubav prihvatili su opraštanje. Opraštanja nema bez ljubavi. Istina i ljubav su sadržaj čovjekovog življenja. Kroz istinu i ljubav čovjek postaje slika Božja, postaje istinski čovjek. Ne biti otvoren na istinu i ljubav znači ne biti otvoren niti na božansku ni ljudsku stvarnost. Egoisti su ljudi blokirani i za istinu i za ljubav.

Oni su najviše sami protiv sebe. Biti slijep na dobro, na dobra djela i njih proglašavati zlim, znači imati zao kriterij, imati zlog duha. Bilo kod koga ne smijemo zanijekati dobro. Nema niti može za to biti razloga. Često mi radi jednog zla otpišemo potpuno čovjeka i sva njegova dobra. Isus je uvijek u čovjeku prvo uočio i potakao dobro, a ono je pomoglo da se čovjek spere od zla.

Ideološka ili bilo koja druga razilaženja ne smiju zaslijepiti čovjeka da ne primjećuje i dobro u onome koji se s nama razilazi. Tko uočava dobro (dobro uočava dobro) taj živi u dobroti. Tko prvotno uočava zlo taj trajno živi u zlu. Pozvani smo da živimo i u mislima i u srcu u dobru – u duhu – uz rizik prevare. Bog dobra i istine neće nas prevariti. On je oslonac istine i ljubavi. On je vječni Otac i Sin i Ljubav (Duh).

Marijan Jurčević, OP

SUBOTA JE RADI ČOVJEKA (Mk 2, 23-28)

Ova zgoda stoji između dva Isusova “prekršaja”: u odlomku prije toga farizeji prigovaraju Isusu što ne obdržava tradiciju o postu, a u odlomku poslije ovoga Isus ozdravlja bolesnika s usahlom rukom u subotu. Radi se o polemičkim razgovorima u kojima Isus pokazuje svoju punomoć, dobivenu od Boga: on je zaista Sin čovječji koji je vlastan opraštati grijehe, davati novi sadržaj vjerničkom postu, gospodar subote!

“Jedne je subote prolazio kroz usjeve” (r. 23). Ovo je vrlo dobro utkano u Galileju kao žitnicu Svete zemlje. Značajno je što učenicima ne biva prigovoreno samo hodanje kroz usjev. U Pnz 23, 26 stoji: “Ako uđeš u žito svoga susjeda, možeš kidati klasove rukom, ali ne smiješ prinositi srpa susjedovu žitu”. Matej je ispravio Markov nejasni podatak o hodu kroz usjev napomenuvši da su učenici ogladnjeli i zato počeli trgati klasje (Mt 12, 1).

Iz primjera o Davidu koji je s pratiocima pojeo izložene kruhove pridržane samo svećenicima, vidi se da starozavjetna zgoda ne odgovara sasvim na prigovor. Farizeji predbacuju, zašto Galilejčevi učenici subotom “rade” trgajući klasje za jelo. Iz ovakvog primjera naslućujemo određeno razdoblje preslaganja novozavjetne zajednice obzirom na dan Gospodnji. Dok je Crkva bila među Židovima, nastavila je s njima slaviti subotu kao dan Gospodnji, ali se nije vezala na to zbog svoje vjere u Isusovo uskrsnuće na prvi dan u tjednu. Kad je prešla među pogane, počela je nedjelju slaviti kao dan Gospodnji. Usklikom da je subota stvorena radi čovjeka Isus podsjeća svoje protivnike na prvotnu svrhu tjednog počinka: da bi se čovjek vratio Bogu i svom duhovnom bitku, da samim radom i privređivanjem ne bi podivljao. Dok su rabini imali izreku da je subota dana narodu a ne narod suboti, Isus uči da je subota dana čovjeku pojedincu. Time se zalaže za ljudska prava pojedinca koji ne smije biti progutan od zajednice. On objavljuje Boga koji voli pojedince, dakako učlanjene u narod, ali pojedince kao osobe stvorene na njegovu sliku. U objavljivanju takvog Boga on se osjeća i gospodarom subote: “Tako, Sin Čovječji gospodar je subote” (r. 28). U ovome “tako” je novi stupanj Isusove svijesti o samom sebi, jer je u Mk 2, 10 rekao da je Sin Čovječji vlastan opraštati grijehe. Time Isus proglašava da sitničavo tumačenje i primjenjivanje propisa, pa i Božjih, može dovoditi do suprostavljanja duhu propisa. Odredba o subotnjem počinku trebala je ljudima olakšavati povratak Bogu u tjednom ritmu rada, a farizejskim tumačenjem postala je nesnošljivo ropstvo za ljude. Pred ovakvim Isusovim stavom pitajmo se kako gledamo propise u odnosu na sebe i na druge. Da li nas vršenje Božjih zapovijedi čini radosnijima, slobodnijima, bližima Bogu, samima sebi i ljudima?

Ovo Isusovo preslaganje s obzirom na subotnji počinak omogućuje Crkvi kroz povijest da – oslonjena na Krista Gospodina – vrši zdravo prilagođavanje svoje discipline i uvodi promjene koje ne znače odstupanje od onoga što joj je Isus zadao.

Današnja nas misna čitanja zovu da produbimo smisao dana Gospodnjeg kao tjedne oaze za susret s Bogom, sa samim sobom i s ljudima koji nas trebaju na drugačiji način od svagdašnje poslovne trke.

fra Ivan Dugandžić

Svetkovina Tijelova nama katolicima znači više od folklora ili religioznog običaja. To nije samo tradicijska predstava koju mi cijenimo na temelju vanjskog slavlja i ljepote. Radi se o nečem višem: mi želimo nanovo otkriti unutarnji misaoni sadržaj; stvarno slavimo “Svetkovinu vjere”!

Tri bitna sadržaja povezujemo s tajnom svete Euharistije:

Žrtva predanja Isusa Krista u smrti na križu i uskrsnuće i njegovo uprisutnjenje u svetoj misi.
Isus Krist – kruh vječnoga života u svetoj pričesti.
Njegova prisutnost među nama – on ide na put s nama, što se izražava u procesiji tjelovske svetkovine.
1) Sasvim je osnovano naše razumijevanje euharistijskog slavlja kao živog uprisutnjenja žrtvenog predanja Isusa Krista za nas. To se je ispunilo pred dvije tisuće godina na križu; pobjeda ljubavi i života nad grijehom, smrću i đavlom očitovala se u njegovom uskrsnuću. Isus Krist je posrednik između Boga i ljudi; On nas zastupa kod Oca nebeskog. On je naš zagovornik i odvjetnik. Oslonjeni na njegovo veliko svećeništvo koje u svakoj svetoj misi ponovo uprisutnjuje njegovu žrtvu za nas, ne trebamo se ničega bojati. Puni smo pouzdanja jer smo našli Otkupitelja.

2) Radujemo se što su danas među nama mnogi prvopričesnici koji su nedavno po prvi put primili Isusa Krista kao kruh života u svetoj pričesti. Mi trebamo taj kruh s neba, jer Isus nam daje vječni život. On je naša duhovna hrana na putu k Bogu. On ostaje kod nas i ne napušta nas. Važno je da Isusa primamo u svetoj pričesti s vjerom, ljubavlju i čežnjom. Loše bi bilo ako bismo stupili k stolu Gospodnjem samo iz običaja ili nedostojno, ili se ide na svetu pričest bez stvarnog osvjedočenja. Mi trebamo Isusa Krista kao kruh vječnoga života, da nam duša ne umre od gladi.

3) Tjelovska procesija koja slijedi i oltari postavljeni na različitim mjestima do kojih dolazi procesija posvješćuje nam da Isus Krist put života ide s nama. On je onaj koji ostaje kod nas uprisutnjen u Presvetom Sakramentu oltara: kao pravi Bog i čovjek, s tijelom i dušom, s mesom i krvlju. Ne ispunjava nas trijumfalizam dok održavamo procesiju. Puno više je prisutna zahvalnost i radost zbog toga što je Isus kod nas. On je kralj ljubavi i milosrđa, kojemu za sve to zahvaljujemo. Dakle, dajemo svjedočanstvo vjere i pratimo Gospodina u procesiji. On neka izlije svoj obilat blagoslov nad našu župu, cijelu Crkvu i čitav svijet!

Marija, Majka Božja neka nam izmoli zaštitu i Božji blagoslov.

fra Jozo Župić