SAMOSTAN SV. IVANA KRSTITELJA ZEMUN

NE MOŽEMO SLUŽITI DVOJICI GOSPODARA

Isuse, koliko puta se zavaravam: mislim da su neke stvari malene, da o njime ne treba puno voditi računa jer nisu vrijedne spomena. Misli da ni ti na to posebno ne svraćaš pažnju. Sitnice su to svakodnevnog života, to su one moje malene nevjernosti, sitne laži, malene krađe, neodržana obećanja, propuštene molitve, rastresenosti u molitvi, nepažnja i drugo. A danas mi govoriš: «Tko je nevjeran u najmanjem, i u najvećem je nevjeran.» Danas me u evanđelju upozoravaš da je život satkan od sitnica, od malih pažnji, od malenih gesta ljubavi, da je život lijep kad se pazi na svaku riječ, na svaki postupak. I naprotiv, da može život postati nemoguć i težak, ako se ne pazi na sve te stvari i ako se pomišlja da su sve to samo sitnice. Govoriš mi da je moguće da zagorčim život svojim bližnjima ako neprestano ne pazim na mele stvari, na te sine želje, jer one čine moje bližnje sretnim. A ako na to ne pazim činim ih nesretnim.

Zaista osjećam, Isuse, da mogu nekome u životu učiniti veliko zlo, zagorčiti mu opstanak, i to ne nekom velikom pronevjerom, nego ustrajnim pomanjkanjem i sitnim gestama ljubavi i u pažnjama koje moji bližnji s pravom od mene očekuju i s tim računaju. Da, Isuse, u velikome ću biti nepošten prema ljudima oko sebe, ako sam im ustrajno u malome nevjeran. Nisam li često takav i prema tebi, Isuse?

Ja vjerujem u tebe. Uvrijedio bih se kad bi netko osporavao moju vjeru, moj pradjedovski savez s tobom. Mislio bih da dira u korijene moga bića i mogao bih i grubo uzvratiti na takve riječi. Uvrijedio bih se kad bi me netko pitao jesam li obraćen kršćanin, jesam li zaista tvoj učenik. A ipak…

Nisam li u malim stvarima nevjeran? Ne propuštam li tako lako svoju svakodnevnu molitvu koja je znak moje ljubavi prema tebi? Ne događa li se da se zastidim tebe pred ljudima? Zar se tako često ne ustručavam oduprijeti se zlu oko sebe i pravim se pasivan da ne bih morao proročki ustati na slavu tvoga zakona, tvoje ljubavi?

Čini mi se, Isuse, da i kod ovog evanđelja misliš na mene. Da, ja sam tako često u malome nevjeran. Baš zato što mislim da su to male stvari, da o njima nije vrijedno posebno voditi računa. A ipak, i u njima se događa vječnost. Hoćeš li mi povjeriti velike stvari?

fra Zvjezdan

NAĐENA OVCA, DRAHMA, SIN

Milosrdni otac u ovoj prispodobi je Bog. On jedini može tako ustrajno i strpljivo ljubiti i praštati. Prepoznajmo Isusov glas i poruku u onome što je otac rekao starijem sinu i osluškujmo to kao poruku za nas danas.

«Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No, trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se.

Prigovaraš bratu. Misliš da se on dobro proveo, da je svoje proživio. Gotovo da mu i zavidiš. Kao da je on imao sve od života, a ti da si ostao prikraćen. Zar ništa ne razumiješ? Sve moje tvoje je. Sve sam podijelio s tobom. Nemam za tebe nikakve tajne. Od mene si primio život i taj isti život u potpunosti dijeliš sa mnom. Nisi ni u čemu prikraćen.

Pokušaj shvatiti: ono što ti misliš da je život, ono na čemu svome bratu zavidiš nije nikakav život. Vjeruj mi to. Provoditi život u rasipnosti, bez reda i odgovornosti, uživati bez ljubavi, trošiti bez računice, misliti samo na sebe, na ovaj trenutak i drugo ništa: sve to nije život. To je istinska smrt. Jer, grijeh vodi u smrt. Biti daleko od Oca, biti daleko od istinske ljubavi, biti daleko od doma znači ne otkriti svu dubinu i tajnu života. Tvoj je brat lutao, bio je izgubljen. Tragao je za životom, ali na krivi način. Otkrio je svu bijedu takvog načina življenja.

Shvati da je istinski život u dubokoj povezanosti s Ocem. Nema života bez oslonjenosti na onoga koji ta najviše ljubi i koji najbolje zna što je život. Istinski je život u pravoj poslušnosti koja je odraz privrženosti i ljubavi prema Ocu. Nema života u traganju za svojim pravom, svojim interesima. Tko hoće svoj život spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život, taj će ga naći. Ono si istinski živio što si utrošio za ljubav prema bližnjemu, za ljubav prema Bogu.

Kada biste me danas barem vi shvatili. Još se uvijek borite za svoja prava; još uvijek tražite svoje uživanje, svoje dobro. Bojite se dijeliti svoja dobra i svoje sposobnosti s drugima. Bojite se živjeti za druge. Zavidni ste drugima koji mene ne poznaju, koje kao da ne veže evanđeoska zahtjevnost sebedarne ljubavi. A ipak, to je moj život, to sam ja prvi proživio. Sve moje – tvoje je! Želiš li otkriti svu ljubav neba, svu dubinu života: slijedi me u poslušnosti prema Ocu i u ljubavi prema svim ljudima!»

fra Zvjezdan

ISUS ISPRED SVEGA

Isuse, ti dobro znaš da često nemamo vremena. Mnogi nas traže, žele naše usluge, zahtijevaju od nas žrtve, ali mi se znamo izvući. Zaista nemamo vremena! Međutim, ako je u pitanju netko od najbližih, ako oboli majka, ako je u pitanju žena, dijete, otac, brat, onda se mora naći vremena, onda je to nešto drugo. Za njih ima vremena i naći će se načina da im se pomogne. Jer to su ipak, moji, naši. Što bi ljudi rekli, Isuse, kad za njih ne bih imao vremena i srca da im učinim ono što je u nekom trenutku njima silno potrebno? Sigurno bi mi jako zamjerili. Ali i bez tog ljudskog obzira, ja, Isuse znam što moram činiti u odnosu na njih. Imam ja srca i duše.

«Ako tko hoće za mnom, treba imati više vremena i volje učiniti sve što je potrebno, i više nego kad je u pitanju najbliži srodnik.» Tako ti, Isuse govoriš.

Ne znam, je li to kod mene tako. Ja zaista želim biti tvoj učenik. Ali…nemam uvijek vremena, neke mi se stvari čine tako hitne i toliko potrebne da odlažem hod za tobom. Nisi mi baš ti uvijek najvažniji. Čini mi se da ti možeš čekati, ljudi to ne mogu. Njima je ipak najpotrebnije.

Bojim se često da ću se zamjeriti ljudima, da će se ljudi oko mene čuditi i da će misliti da sam ipak malo nastran ako tako ozbiljno shvaćam izazove tvoga poziva i hoda za tobom. Svi misle da je to ipak samo slikovito rečeno. Jer, konačno, Isuse, zar nisi ti u majci i u ocu, u ženi i djeci, u bratu i u sestri? Prema tome, ako se njima posvetim i ako im darujem svoje vrijeme, nisam li onda i s tobom izgladio račune?

Želim biti Isuse, tvoj učenik, ali se ne želim ni drugima zamjeriti! Nikako se ne želim odreći tebe, ali se ne želim odreći niti drugih. Kako to objediniti, Isuse?

Osjećam, Isuse, izazov ovog evanđelja. Ti nisi sam netko skriven iza drugih lica mog djelokruga. Vjerujem da si ti subjekt, osoba, drugi, netko željan ljubavi i poštovanja, potreban pažnje i moga vremena. Znam, Isuse, da ću oca i majku, ženu i djecu, brata i sestru ispravno ljubiti tek ako tebe uzljubim, tek ako tebe u njima vidim. Ali isto tako osjećam da trebam tebe osobno susresti da bih te uistinu mogao u svima drugima vidjeti. Pomozi mi da te vidim, da te uzljubim, da te prepoznam, da te u drugima primijetim. Pomozi mi da se opredijelim za tebe!

fra Zvjezdan

PRAVILA KRŠĆANSKE GOZBE

Isuse, hvala ti za svaku gozbu. Posebno ti hvala na neprestanom odgoju za zajedništvo. Danas me pozivaš na ponizno prihvaćanje posljednjeg mjesta. Upravo tako si i ti postupio. Na Posljednjoj večeri bio si onaj koji poslužuje, a ne onaj koji si prisvaja prvo mjesto.

Prema pravilima iz tvoga evanđelja htio bih tebi, Isuse, reći da se pomakneš na više. Dođi bliže na gozbi moga srca, dođi na prvo mjesto u mojoj nutrini u mojem životu. Budi prvi, Isuse, u mojim mislima, prvi u nakanama, prvi u mojim radostima, prvi u mojim planovima, u mojim molitvama. Budi uvijek prvi u mojem životu.

Da, Isuse, često te ostavim na zadnjem mjestu gdje se ti skrivaš i čekaš da te pozovem na prvo mjesto, na mjesto koje ti pripada, koje zaslužuješ. Prijatelju, Isuse, pomakni se naviše!

Hvala ti, Isuse, što si se odlučio da na svoju gozbu pozoveš hrome i slijepe, slabe i grešne.

Hvala ti što nisi birao one koji će ti to uzvratiti i koji će to zaslužiti. Nisi se opredijelio za one koji su dobri i sveti, koji te neće razočarati i koki će u svemu biti savršeni. Odlučio si se za one koji ti neće moći uzvratiti ljubav kojom ti ljubiš. Hvala ti, Isuse, jer osjećam da sam tako i ja postao dionikom tvoje gozbe, prikladan za gozbu tvoje ljubavi, za euharistiju.

Hvala ti za takvu i toliku tvoju ljubav. Da, Isuse, ja ti nemam čime uzvratiti. Ja sam siromašan, slab, nemam bogatstva niti kapitala. Pripadam među one koji potpuno ovise o tvojoj dobroti i ljubavi. Bez tebe bih uvijek ostao pred vratima gladan kruha, žedan vode. Ti si me pozvao i ti me pozivaš:

«Ako je tko žedan, neka dođe k meni!»

«Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti!»

«Tko jede od ovoga kruha, neće više ogladnjeti, neće umrijeti nikada!»

Hvala ti, Isuse!

Prihvaćam tvoj poziv. Dolazim na gozbu koju si mi ti priredio. Nemam ti čime uzvratiti, ali te mogu ljubiti, mogu ti biti zahvalan. Ja ti nisam bogati prijatelj, ali sam prijatelj. Mogu ostati uz tebe. Mogu biti blizu tebi i neprestano čekati na tvoj poziv. Hvala ti, Isuse. Tako si dobar kad ne izabireš dobre i svete, nego prihvaćaš i nas, grešne i slabe.

Znam, Isuse, da ti nikad neću moći uzvratiti, ali isto tako znam da ću te moći vječno ljubiti, da ću te moći vječno slaviti u zajedništvu sa svima onima koji su bili dostojni tvoje ljubavi.

fra Zvjezdan

TKO ĆE SE SPASITI?

Gospodine, i mi smo u napasti da te pitamo: “Je li malo onih koji se spašavaju?” Koliko ih ima koji osjete snagu tvoga spasenja, tvoju dobrotu i čudesnu moć tvoje ljubavi? Koliki su koji na sebi nose iskustvo tvoje ljubavi? A ipak, čini mi se da je tebi važnije pitanje: “Jesam li ja među onima koji se spašavaju?

Shvaćam li ja ozbiljno i izazovno ponudu tvoga spasenja? Jesam li ja spašen?” Čini mi se da nije dovoljno pozivati se na neke prednosti ili zasluge onih koji su po krštenju ili po matičnim knjigama ubrojeni među tvoje stado. Izgleda da ti očekuješ nešto više od nas. Nije dovoljno samo govoriti: “Mi smo s tobom jeli i pili, s tobom smo drugovali po trgovima, tebe smo slušali, bili smo na misi svake nedjelje, obavljali smo redovito svoje svakodnevne molitve.” Izgleda da, pored svega toga, ne mogu računati na sigurnost spasenja. Još uvijek mogu ostati vani, ispred vratiju i čuti negativan odgovor.

Da, Isuse, vjerujem i osjećam: nije dovoljno uhodano prakticirati vjeru, nije dovoljno redovito primati sakramente, nije dovoljno znati napamet evanđelje, nije dovoljno…

Ti želiš više od toga. Želiš da se borim, želiš da potražim uska vrata žrtve i samoprijegora, želiš da u svemu bude ljubav. Želiš u životu i radu više oduševljene ljubavi, više zanosa srca i duše, više žara i hrabrosti. Znam da od mene očekuješ da ti ne služim samo iz dužnosti, nego zato jer ljubim.

Da, Gospodine, vjerujem čak da je i početno pitanje o spasenju pogrešno. Mislim da bi ti htio čuti pitanje: “Ima li puno onih koji te ljube svim srcem; ima li puno onih koji su spremni za tebe položiti svoj život, onih koji su spremni piti iz čaše iz koje ti piješ; ima li puno onih koji su shvatili u čemu je bit evanđeoskog života, bit hoda za tobom, Učiteljem i Prijateljem, na putovima križa i trpljenja?”

Isuse, htio bih te shvatiti!

Isuse, želim te ljubiti bez traženja prava na nagradu. Htio bih ti reći da je moja najveća nagrada upravo to što te smijem upoznati, što te smijem ljubiti, što smijem biti pokraj tebe, što ti smijem služiti. Jer znam, ako sve to svjesno i radosno živim, tada više nisam pred vratima, nego sam u srcu tvoga kraljevstva. Tada sam tvoj.

fra Zvjezdan

U svim narodima i religijama ‘nebo’ se zamišlja vertikalno, kao nešto što se nalazi ‘gore’, ‘iznad nas’. Ući u zajedništvo s nebeskim, božanskim, zamišljalo se kao ‘uznesenje’, ‘uzvišenje’. Apostol Pavao tako tvrdi da će “u Kristu svi biti oživljeni”: najprije Krist a zatim oni koji su Kristovi, a na kraju čitavo postojanje (r. 23-24), da ‘Bog bude sve u svemu’.

Kako će se to zbiti? Francois Mauriac, velikoga francuski intelektualac, nobelovac i katolik, na upit svoga prijatelja: “Kako to da Vi koji ste jedan kritičan i suvremen čovjek i intelektualac možete istodobno kao kršćanin vjerovati u tako nešto apsurdno kao što je život poslije smrti? Kako sebi takvo nešto zamišljate?” Mauriacov odgovor bijaše neočekivan: “Uopće sebi to ne pokušavam zamisliti. Prepuštam Bogu način na koji će svoje (vjernike) iznenaditi.”

Spomenimo ovdje i suvremenog njemačkog filozofa Jurgena Habermasa koji je u jednom govoru 2001. u Frankfurtu svoje slušatelje iznenadio tvrdnjom: “Izgubljena vjera u uskrsnuće ostavlja osjetnu (vidljivu) prazninu”. A njegov učitelj, Max Horkheimer 1968. u jednom razgovoru za časopis Spiegel slično kaže: “Ako ne bi postojao Bog i nada u uskrsnuće onkraj smrti, tada, u konačnici, ne bi postojala niti pravednost za sve žrtve ljudske povijesti zla”. Ta težnja za puninom pravednosti probudila je u njemu čežnju za ‘sasvim Drugim’, nadu da bi ipak mogao postojati konačni smisao ljudskog postojanja.

Tu duboku čežnju za ispunjenjem pravednosti potvrđuju stihove Marijina hvalospjeva: ‘Silne zbaci s prijestolja a uzvisi neznatne… Rasprši oholice umišljene…’. Bog se zauzima za dostojanstvo slabijih, i žrtve povijesti zla neće ostati vječito žrtve. Uzvišenje neznatnih je Božji ‘zakon’: snažno obećanje da poslije patnje, slijedi proslava.

Svetkovina Marijina Uznesenja podsjeća na konačnu sudbinu vjernika, a to je vječno zajedništvo života s Bogom. Ljudi na to često zaborave. Zato je Marija znak utjehe i sigurne nade za narod Božji koji se nalazi na zemaljskom hodočašću. Ono što je o Mariji rečeno, vrijedi za Crkvu u cjelini i svakog vjernika. Marija koja čitavim svojim bićem i postojanjem pripada Bogu jest prvo stvorenje koje je uronjeno u potpuno zajedništvo s Bogom. To znači ‘uznesena dušom i tijelom’ Bogu, to jest u svom totalitetu. Netko reče: ako je Krist savršena slika Boga nevidljivoga, tada je Marija savršena slika pobožanstvenjene ljudskosti.

U slikovnim prikazima umjetnici često prikazuju Marijino okrunjenje u prisutnosti Presvetog Trojstva, a to je u biti prikaz duhovnoga cilja kršćanske vjere: pobožanstvenjenje (obogotvorenje, divinizacija) čovjeka. ‘Slava je Božja živi čovjek, a slava čovječja u tome da vidi Boga’ (Gloria Dei vivens homo, gloria autem hominis visio Dei), veli sv. Irenej. Čovjek ponovno obnavlja svoju bogosličnost koja je bila izgubljena iskonskim padom (Post 1, 27). “Time smo obdareni dragocjenim, najvećim obećanjima da po njemu postanete zajedničari božanske naravi…” (2 Petr 1,4).

Bog je postao čovjekom kako bi čovjek mogao postati božanskim, veli sv. Atanazije. Nepropadljivost je jedna od bitnih Božjih karakteristika, pa se pobožanstvenjenje, prema gledanju crkvenih otaca, sastoji u tome da propadljivi čovjek postiže nepropadljivost. Bog je postao čovjek da bi čovjek postao «bog», to jest da bi bio istrgnut iz vlasti smrti, propadljivosti i grijeha i da bi bio uzet u Božje zajedništvo odnosno u Božje područje života. Zato je svetkovina Marijina Uznesenja optimistično slavlje, slavlje vjerničke nade.

prof. dr. sc. fra Anđelko Domazet