SAMOSTAN SV. IVANA KRSTITELJA ZEMUN

OBNOVI PREMA NAMA MILOST PREOBRAŽENJA
Gospodine, povedi i nas na vrlo visoku goru; povedi nas što više i dalje od ovozemaljskih niskih zabrinutosti i poriva; povedi nas iznad svega što nas svakodnevno pritišće i muči. Povedi i nas sa sobom, Isuse, kao što si poveo Petra, Ivana i Jakova! Daj nam milost, Gospodine, da vidimo tvoje lice u punom sjaju i svjetlu; daj nam milost da te vidimo u bjelini i ljepoti koja privlači i koja oduševljava, koja govori o čistoći i o smislu života. Da, Isuse, daj nam milost da vidimo tvoje svijetlo lice i tvoje bijele haljine.
Jednom, na krštenju, darovana je i nama, Gospodine, bijela haljina nevinosti i čistoće. Nisi oprao samo naše lice, nego i čitavo biće od svake ljage grijeha, osobito od istočnoga grijeha čovječanstva. Hvala ti za tu milost. Žao nam je Isuse, što nema više na nama te bjeline i sjaja. Stoga te molimo: obnovi, Gospodine, pred nama i za nas tu milost preobraženja ne samo tvojega bića i tvojega lica, nego i našega bića i našega lica.
Povedi nas, Gospodine, na tu vrlo visoku goru. Puno ima u životu niskih udaraca, puno razočaranja. Trebamo tvoju pomoć i vodstvo. Uvedi nas, Gospodine, u svjetlo svoga lica jer ima puno tame i mraka u nama i oko nas, da nam je potrebno novo prosvjetljenje, nova snaga i nova bjelina krsne milosti i nevinosti da bismo mogli dalje živjeti. I čuo se glas: «Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!» I to je poziv. Vjerujem ti, Isuse! Ti si Sin Božji, ljubljeni Sin. Želim te slušati, poslušati. Ti si vrijedan potpunog povjerenja. Došao si upravo zato da sabereš sve, da nas otkupiš i spasiš.
Došao si u ovu našu dolinu da nas povedeš na visoku goru odakle se vide prave dimenzije života, pravi smisao života. Došao si da dadeš smisao svemu što nam izgleda teško, besmisleno i mračno.
Slušat ću te, Gospodine, i onda kada krenem s tobom ponovo s visoke gore u nizinu, u svakodnevni život, u iste brige i probleme, u ono od čega tako često bježimo. Slušat ćemo tvoj glas u napastima i kušnjama koje nas žele odvojiti od tebe. Slušat ćemo te, Isuse, i onda kada bismo htjeli pobjeći od svega što ne podnosimo i što nam zagorčava život. Želimo s tobom sići s gore u vlastitu obitelj, u svoj studij i rad, na svoje radno mjesto i u svoju tvornicu, u tramvaj i na ulicu, u prodavaonice gdje se dugo čeka i u urede gdje izgleda da se čovjeka ne shvaća kao osobu. Želimo s tobom, Isuse, poći u svoj svakodnevni život i otkriti da u tebi i po tebi sve postaje svijetlo i preobraženo.
fra Zvjezdan

KRALJEVSTVO JE NEBESKO KAO…

NAĆI SMISAO ŽIVLJENJU

Parabole o kraljevstvu nebeskom su parabole o ljudskoj sreći. Bitno je izabrati Bitno. (Parabole o skrivenom blagu, o lijepom biseru, o bačenoj mreži…). Živimo u pluralno vrijeme, živimo u relativiziranom vremenu, u vremenu kad se sve izjednačuje. Svatko postaje svoj kriterij. Da, svi smo slobodni i svi ne znamo što smo i što bi nas usrećilo.

Nevjerojatno je koliko ljudi danas ne zna izabrati ‘pravu stvar’ za sebe. Nevjerojatno je koliko ljudi ne zna ili ne sluti smisao svojega življenja. Doživljava se svugdje manjak smisla. Sve je na ovoj zemlji iskušeno i ništa nije čovjeka u potpunosti zadovoljilo. Kao da je prisutno razočaranje. Mnoge analize pokazuju da ljudi danas psihički stradavaju baš radi besmislenog življenja, ili bolje rečeno što nisu pronašli smisao svojeg života.

Što je smisao čovjeka i njegova života? Da li uživanje, posjedovanje, znanje, imanje, vladanje? Da li se može reći što je ljudski obraz? Da li znamo što bi trebala biti današnja omladina? Nažalost, kao da se ne zna. Sve se izjednačuje, svemu se daje ista važnost i vrijednost. Jednako vrlinama i manama. Sve je normalno i nenormalno. I tako se izgubio čovjek.

Kao da više i ne zna što bi trebao biti, u što bi trebao izrasti. Zato je nesretan iako je svugdje prisutan. Dobrota i ljubav su traženi smisao, traženi biser, tražena ribica. Samo tražena bogatstva i biseri nisu izvan nas nego u nama. U dubini nas je naša sreća, jer u dubini nas je mjesto živoga Boga. Vrlo često lutamo i tražimo ‘izvanjske’ stvari da bi se usrećili i ostajemo ‘nezadovoljeni’.

Naše vjerovanje u Boga i Bogu trebalo bi nas već sada uvesti u iskustvo sreće. Kad netko okusi med više mu ne treba tumačiti da je med sladak. Tako bi trebalo biti i s našom vjerom. Ako smo ju istinski iskusili (pronašli svoj biser) više nam ne bi trebalo dokazivati. Da, vjera treba postati iskustvena istina. Da se otkrije ‘skriveno blago’ potrebno je potruditi se, potrebno je promisliti i otkloniti sve ono što nam smeta da otkrijemo istinski svoj životni biser.

To također traži spremnost na žrtvu i odricanje. Životne se istine ne mogu spoznati ako se na njih ne pripravi. Koliko današnji odgoj odgaja i pripravlja čovjeka da otkrije životnu istinu? Danas je čovjek ‘ogoljen’ ili kako reče Bloom, čovjek je ‘razoružan’. Nema kriterija, nema bitni kvaliteta, nema izvanjske podrške. Sve se prihvaća i sve se relativizira.

Sve je jednako vrijedno i bezvrijedno. Čovjek je ostavljen samom sebi zato je potrebno da nađe ‘svoj biser’ i da mu bude vjeran. Na pozornici svijeta je ‘goli čovjek’. Mnoge stvari su vrijedne ali nisu ‘biser’ života. I radi toga se vrlo lagano prevarimo ili lutamo cijeli život. O ovome nam svjedoče mnogi veliki ljudi koji su živjeli prije nas.

Osobito veliki i cijenjeni svjedok Augustin. Pa i grijeh je životna ‘prevara’. Dok su životinje po naravi određene da postignu svoj cilj čovjek je slobodan i odgovoran za svoj cilj. Što više slobode, više i odgovornosti, više i promašaja.

Marijan Jurčević, OP

BITI STRPLJIV SA SOBOM I DRUGIMA

Život naš i život drugih uvijek je ovisan i o sredini u kojoj mi živimo i rastemo. Život je u svojem korijenu dobar i plemenit, ali drugi kao i mi utječe na njega. Kad gledamo ljude na zemlji onda vidimo sve vrste mržnje i zloće. Nekada nam pada na pamet da bi ‘počupali’ sve zločeste da smo moćni.

Ipak, Bog ne iskorjenjuje ljude uza sve nedaće koje se događaju. Ostavlja ih povijesti i završetku vremena. Dok Isus sije svoju spasiteljsku riječ da uzdigne čovječanstvo, netko drugi uvijek ‘sije’ na isti teren ‘kukolj’, odnosno razdor i zle riječi.

Čuli smo prošle nedjelje da može biti manjak i neprepravljenost u samome tlu (čovjeku koji sluša riječ), ali danas Isus ide dalje korak pa nastavlja, i kada je dobro sjeme (nauka, poruka) i kada je dobro tlo (čovjekovo raspoloženje) suprotstavlja se nešto izvanjsko što može također sprječavati pravi uzrast žita (čovjeka i njegove osobnosti).

Tko je i što je danas kukolj to je vrlo teško procijeniti. On se dobro skriva po svojoj boji u žitu. On je dosta dobro kamufliran. Čak nekada izgleda s izvana kao pravo ‘žito’, ali tek kasnije rast pokaže da to nije bilo žito. ‘Kukolj’, da tako kažem, može biti različit. Već prema usjevu.

Naš ljudski kukolj također je različit i različito se skriva:

Kukolj na našem vjerskom planu

Kukolj na našem moralnom planu

Kukolj (koji netko sije) u obitelji

Kukolj koji se sije u jednu zajednicu…

I uvijek u lijepoj formi – uvijek se kaže ‘s najboljom voljom’ za dobro, prijateljstvo. Mir toga i toga, mir te i te zajednice… Tek se kasnije pokaže sve to kao kukolj…

Vrlo teško je u početku procijeniti kukolj. Vrlo teško ga je i kasnije pokidati a da se osobnost ne pokida, da se pravi plod ne pokida… Današnje Evanđelje donosi i drugo upozorenje. Oprez s našim predrasudama. Oprez s našim osudama drugoga. A kako bi čovjek drugoga dobro poznavao kad ne pozna samoga sebe?

Obično ‘najbolji’ ‘najdobrohotniji’ presuditelji su ti koji malo samoga sebe gledaju. Ipak će doći i dolazi vrijeme kada sam čovjek u sebi odbacuje kukolj. Kada je vrijeme da se skupljaju plodovi? Odbacuje se kukolj koji je netko posijao u našu mladost, u našu obitelj, zajednicu… Isus Krist zaključuje: strpljenje, doći će vrijeme kada će se vrlo jasno odlučiti kukolj od žita i sažgati – ma ne ponovno posijati!

Sve bi se moglo i više konkretizirati iz današnjega evanđelja, ali sam Krist nije htio ići u daljnju konkretizaciju. Tko ima uši neka čuje! Nebeski mir, Božji mir ne uspostavlja se silom. On se rađa u srcu grešne ljudskosti koja se polagano preobražava dinamikom ljubavi. Grubo bi se moglo reći, ne treba gnoj ukloniti da se razvije cvijeće.

Treba raditi s povjerenjem da gnoj pomogne cvjetanju. Skoro tako Bog postupa sa svakim od na udahnjujući u nas svojeg Duha. A djelovanje zlog duha (sotone) u svijetu je najveći misterij. Mi u kršćanstvo ne možemo reći da postoji Dobri Duh i Zli Duh. Mi nismo dualistička religija, a ipak konstatiramo sukob Dobrog i Zlog Duha.

Zlo u svijetu je neprotumačivi misterij. A sukob dobra i zla danas je očitiji nego ikada. Ipak ne treba sve nedostatke pripisivati ‘sotoni’. Isusovi sljedbenici vjeruju da je budućnost u dobru. Svi smo pozvani da se dobrom i dobrotom suprotstavljamo zlu.

Marijan Jurčević, OP

IZIĐE SIJAČ… – parabola (Mt 13,1-23)

U ovoj paraboli o sijaču Isus nam objavljuje tri čovjekova stanja u kojima se prima Riječ, Isus i njegova riječ: stanje površnosti, stanje tvrdoglavosti i stanje otvorenosti. Vrlo često se pitamo zašto mi ili drugi neke istine ne primamo.

Mnoge vrijedne istine i blagosti ostaju od nas neprihvaćene. Može nam se naviještati s neba, ipak riječ i poruka neće ući u nas. Sve zavisi ne od istine nego od nas i našega stanja. Od nas zavisi zašto ne upoznajemo Boga i bližnje ljude. Nekada se pitamo zašto neki ljudi ne prihvaćaju niti ljubav niti istinu. Nije nevrijednost ljubavi i istine u pitanju. U pitanju je subjekt koji prihvaća odnosno ne prihvaća ponuđenu stvarnost.

Današnja parabola prvenstveno nas vraća nama samima da se upitamo u kojem smo mi duševnom stanju. Trebamo postati svjesni sebe i svojeg stanja. Istina, za to treba imati kuraža. Iz mnogih svjedočanstava drugih, a i iz vlastitog iskustva znamo da tek kad se u sebi promijenimo, kad promijenimo svoje stanje tada nam mnoge stvari ulaze u srce i u glavu. Možda se najviše bojimo sami sebe i svojeg stanja. Mnogo toga ovisi o nama samima. Mnogo toga mi bi mogli promijeniti.

Gdje smo sad? Da li smo u stanju ‘pokraj puta’, da li smo izvan sebe pa na nas pada svega i svačega, ali se ništa u nama ne zadržava? Na sve gledamo površno i površno prihvaćamo, a površno i odbacujemo. Vrlo brzo se zanosimo i vrlo brzo se i ohladimo. U takvom stanju potpuno smo nestabilni i nesposobni za bilo koje ozbiljne pothvate. U stanju ‘izvan sebe’ nismo sposobni niti za prijateljstvo, niti za ozbiljno shvaćanje. U takvom stanju sve prihvaćamo i ništa ne zadržavamo. Onoga smo ili one istine koja nam naleti, ali se ni na jednoj ne zadržavamo. Priklanjamo se, kako narod kaže, kao pas lutalica prvim kolima koja naiđu.

Druga negativna dispozicija jest tvrdoglavost i zatvorenost – kamenito tlo. U takvom raspoloženju ništa se ne prima, ili ako se prima to je samo radi izgleda, ali se ništa ne usvaja. Takvo raspoloženje tvrdoglavosti nije pogodno ni za kakvo zajedništvo i međusobno uvažavanje. Takvi mogu lagano postati fanatici svojeg stava bez obzira na vrijednost ili nevrijednost stava. U takvom stanju je nemoguć bilo kakav dijalog. Njihova tvrdoglavost je pokriće plitkosti. Međutim ovdje nije riječ o plitkoći shvaćanja nego o plitkoći duševnog stava.

I treće stanje jest stanje otvorenosti duha – plodno tlo. To su oni koji su otvoreni na istinu i na dobro bez obzira od koga dolazili. Ti žive otvorene duše i otvorenih očiju. Oni nisu slijepi niti nesretni, pa i onda kada im je teško. Teškoće čovjeka otvorena duha ne čine nesretnikom. Ljudi otvorena duha otvoreni su Bogu i ljudima. Oni su prijatelji i drugi ih žele za prijatelje.

Ono što je bitno u ovoj paraboli jest da mi ipak možemo promijeniti svoje stanje.

I Bog i ljudi nam nude svoju dobrotu i svoju istinu kojima se treba otvoriti. Nijedan karakter nije negativan niti se može reći da je netko po rođenju fiksiran na određeni stav. Svi karakteri su po sebi otvoreni i Bogu i bližnjemu. Svi ljudi su otvoreni ljubavi i istini. Također se može reći da nekada stojimo pred misterijem ljudskog opredjeljenja za zlo. To očito nije normalno stanje.

To je bolesno stanje. Često će neki vlastitu odgovornost prebacivati na razna ‘opsjednuća’ ili neke zle sudbine. Bog svakome daje dovoljno milosti da se opredijeli za dobro i plemenitost. Isto tako je dobro spomenuti da smo svi mi također odgovorni jedni za druge.

Kako pristupamo drugome čovjeku? Da li on u našem pristupu doživljava da mu želimo dobro ili imamo svoj interes? Nekada možda i iznosimo istinu i nudimo dobro, ali na način pobjednika i podcjenjivanja drugoga. Bog u svojem odnosu prema čovjeku poštuje njegovu slobodu.

Sloboda je Božji dar pa i onda kada ju upotrebljavamo na svoje zlo. Svima nama je upućena Isusova riječ i svima donosi smisao i smirenje. A ako ne donosi rod, stvar je u nama a ne u riječi. Isus nas poziva da se opredijelimo na otvorenost, da budemo plodno tlo za istinu i ljubav. I doći će mir i sigurnost u nas. Bog će prebivati u nama.

Marijan Jurčević, OP

KRALJEVSTVO LJUBAVI OBJAVLJENO MALENIMA

Isuse, ljeto je i vrijeme za godišnje odmore. A ti zoveš da se u tebi i s tobom odmorimo. Oprosti kad pomislimo da se ljeti možemo i od tebe odmoriti i kad zaboravimo na urednost molitve i svete mise. Ti uporno zoveš: “Dođite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti!” Dolazimo k tebi, Gospodine Isuse, da nas odmoriš i prihvatiš. Samo je u tebi mir, samo je u tebi odmor duše i tijela.

Umor je sastavni dio našeg života. Brzo nas svlada umor u međuljudskim odnosima, u razočaranjima s ljudima, zbog nerazumijevanja i neprihvaćanja. Izliječi nas, Isuse, od te muke i odmori nas da bismo bili sposobni otvoriti se ljudima oko nas i da se ne umorimo čineći dobro. Umorni smo i zbog nas samih. Razočarani smo zbog neuspjeha, zbog neostvarenih odluka. Puni smo muke i jada zbog ponovljenih slabosti. Sve nas to muči i opterećuje. Umorni smo, Isuse, i od nas samih. Dolazimo ti da i tu napraviš reda, da nas odmoriš kako bismo mogli prihvatiti sami sebe, kako bismo mogli prihvatiti svoj život, svoje ograničenosti, svoje slabosti i činiti tvoju volju u okviru onoga što mi možemo. Obnovi nas i odmori nas, Isuse, da krenemo opet u život s novim poletom i radošću.

Umorni smo, Isuse, od tereta života naših dana. Umorni smo jer neprestano slušamo loše vijesti, jer čitamo o ljudskim tragedijama i katastrofama, jer nas pune političkim napetostima, jer čujemo oko sebe klevete i ogovaranja. Umorni smo zbog neprestane skrbi za sutra, zbog brige za radno mjesto. Umorni smo, Isuse, od škole i ispita, od upisa i prijavnih uvjeta. Tvoj poziv nam je kao melem na ranu. Da, Isuse, doći k tebi znači naći odmor i mir.

Ne znam, Isuse, kako ćeš ti sve to riješiti. Često mislim da si i ti kriv za mnogo toga. Neke mi stvari izgledaju nepremostivima. Ali, govoriš da je to Bog sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Želim jednostavno prihvatiti tvoj zov, želim jednostavno vjerovati i povjerovati. Želim se osloniti na tvoju riječ i na tvoje obećanje. Ako to ti kažeš, Isuse, to onda tako mora biti. Zoveš k sebi, jer si krotka i ponizna srca. Zoveš jer imaš srce, jer možeš svakoga razumjeti. Zoveš k sebi jer znaš čuti svakoga, jer u svom umoru ne misliš na sebe, nego na druge, na nas. Sam si, Isuse, često bio umoran, a nisi imao kamo glavu nasloniti, nisi imao mjesta gdje bi se sakrio i odmorio. Tek po noći znao si potražiti Oca i u molitvi i osami odmoriti svoju dušu. Nauči nas, Isuse, odmarati se u tebi, s tobom. Nauči nas, Isuse, kako doći k tebi, kako se rasteretiti svakog tereta u tebi koji si došao da na sebe uzmeš sve naše boli i patnje.

fra Zvjezdan

VIŠE ĆEMO VOLJETI LJUDE AKO NAJVIŠE VOLIMO ISUSA

Gospodine, tko je tebe dostojan? Čini mi se da je za sve nas najistinitija molitva ona prije pričesti: “Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, ali reci samo riječ i ozdravit će duša moja!” Čini mi se da je na ovoj zemlji nemoguće biti dostojan tebe, a posebno je nemoguće biti dostojan tvoga dara, sakramenta tvoje ljubavi, tvoga predanog tijela i prolivene krvi. Zaista, nisam dostojan, ali te neizrecivo trebam!

A tek kad čitam ovo evanđelje danas, Isuse, vidim koliko ima razloga da se prepoznam nedostojnim tebe. Nabrajaš osobe koje su po naravi bliske svakom ljudskom biću: otac, majka, sin, kćer… Želiš da se prepoznam i usporedim u svjetlu te naravne ljubavi i pripadnosti. Ti, Isuse, želiš biti ispred svih ljudi, na prvom mjestu po čistoj ljubavi, po životnom opredjeljenju, po predanju.

Znam da te ne ljubim dovoljno. Osjećam također da te ne ljubim onako konkretno i jasno kako to činim u odnosu prema meni dragim osobama, mojim bližnjima. U usporedbi s takvom konkretnom ljubavlju imam osjećaj da si ti, Isuse, katkada jako daleko od mene. Zapravo, da sam ti ja jako daleko.

Ti želiš da te ljubim više. Više od svih drugih ljudi, više od svih drugih stvari, više od svega na svijetu, više i od samog života. Zapravo ti, Isuse, želiš da mi ti budeš sve, da budeš moj život. Tako si i Šimuna Petra pitao: “Ljubiš li me više?”

Moram priznati, Isuse, da mi ti nisi na prvom mjestu, da ima osoba koje više “obožavam” nego tebe, da o nekim ljudima katkada više ovisim nego o tebi. Moram ti priznati, Isuse, da mnoge stvari više želim, o mnogočemu više sanjam i maštam, nego o tebi. Mnogo toga mi je više na srcu nego ti. Želim živjeti, želim imati sve, želim uživati život, a često to činim bez tebe, katkada i protiv tebe, žrtvujući pritom i svoj odnos prema tebi. Ne shvaćam uvijek, Isuse, svu važnost i jasnoću tvoje zahtjevne riječi: “Ako tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga naći!”

Isuse, nisam tebe dostojan. Ali te trebam, trebam te kao gladan kruha, žedan kapi vode, prozebao sunca. Trebam te, Isuse, jer bez tebe zaista nema života. Nisam dostojan i ne znam kad ću biti, ali ti si, Isuse, u svojoj dobroti htio prihvatiti malenost ove naše ljudske naravi; molim te da sada prihvatiš i nedostojnost ovog mojeg bića, mojeg tijela, moje duše. I dođi, Isuse, pod krov moj pa će ozdraviti moje biće, ozdravit će moja duša! Gospodine, nisam dostojan, ali dođi! Želim da osjetim da si mi ti i otac i majka, brat i sestra i sve na svijetu. I vjerujem ti, Isuse, da ću svoje najbliže istinski voljeti tek kad ti budeš na prvom mjestu. U tebi i po tebi moći ću nesebično ljubiti i njih.

fra Zvjezdan