SAMOSTAN SV. IVANA KRSTITELJA ZEMUN

Put od gore Tabora do Kafarnauma dugačak je oko 30 km. Nakon preobraženja spušta se Isus sa svojim učenicima i upućuje se kroz Galileju u Kafarnaum. Isus hoda odvojeno, zamišljen,  zabrinut nad svim onim što ga čeka. Učenici se bave sasvim drugim mislima. Oni su zauzeti trijumfalnom mesijanskom budućnošću, kakvoj se u svojoj zabludi nadaju! Kakva dva različita razmišljanja Isusa i njegovih učenika! On razmišlja o poniženju, trpljenju, o novom svijetu koji će biti utemeljen na poniznosti, služenju, dobroti, ljubavi, a ne vlasti, sili i slavi, a oni – svađaju se tko će biti prvi kada se uspostavi Kraljevstvo Božje, tko će zauzeti bolje mjesto, bolji stolac! Još su u svojem razumijevanju daleko od prave spoznaje novoga svijeta i pravog lika Mesije! I premda im Isus otvoreno govori da se Sin čovječji predaje u ruke ljudima, da će ga ubiti, oni – kako piše danas Marko – „ne razumješe te besjede, a bojahu se pitati ga“.

Isus svojim učenicima daje novo pravilo života: tko hoće biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj! To će biti i osnovno pravilo novoga Božjega svijeta koji ovdje s Njim nastaje! Diakonía – služenje, to je osnovni način ponašanja među braćom! To je Isusov odgovor na njihovu raspravu putem: tko je od njih najveći, tko će biti prvi! Da se držimo ovog Isusovog pravila, bilo bi među nama mnogo manje „ljubomore, svadljivosti, nereda i zlih djela“, kako to danas iznosi Jakov apostol. Izvor svega toga je u požudi tijela, očiju i oholosti života. Egoizam, neuredna ljubav prema sebi, svakovrsna sebičnost izvori su zla i otuđenja čovjeka! Samo kroz ljubav i dobrotu, kroz služenje i čovjekoljublje može se graditi novi svijet, može doći do očovječenja (humanizacije) čovjeka!

U želji da doprinesu poboljšanju kulturnog suživota građana Zemuna, 13.09. 2012. u franjevačkom samostanu su se sastali: p.Željko Paurić, Marko Đurić, Inge Buter, Branko Najhold, Dragan Stojković i Marijana Ajzenkol i dogovorili se da svako od njih na osnovu svojih mogućnosti, dobre volje i iskustva da svoj mali doprinos. Nadamo se da će njihova dobra volja uz građanske inicijative podržane molitvama vernika doprineti kulturi mira i dobrih susedskih odnosa.

Prorok Izaija sokoli preplašeni narod: još samo malo i dolazi  m e s i j a n s k o  vrijeme. To će biti vrijeme oslobođenja. Slijepi će progledati, uši se gluhih otvoriti, hromi prohodati, a jezik će se nijemih razriješiti. To će biti Božje djelo, jer samo je On kadar pustinju pretvoriti u plodnu zemlju. Obilje mesijanskih darova prorok naviješta slikom vode: izvori, potoci, jezera –  voda, koja daje život. Tako je nastup mesijanskog vremena označen kao vrijeme oslobađanja, plodnosti i života (prvo čitanje).

 

Evanđelje nam želi očitovati Isusa iz Nazareta kao  M e s i j u. Po njemu se događaju djela Božja, opisana u proroku Izaiji kao navještaj mesijanskog vremena. Pod tim je vidom evanđelista najviše zainteresiran za Isusove čine. Isusov susret s gluhonijemim čovjekom, ozdravljenje koje iz tog susreta proizlazi, oslobođenje tog siromaha – pa to je nastup mesijanskog vremena!

Gledajući kako Isus ozdravlja gluhonijemog, prepoznaje evanđelista prorokov navještaj: uši će se gluhih otvoriti, jezik nijemih razriješiti! Stoga nam evanđelje želi prvenstveno posvjedočiti vjeru u Isusa: On je Mesija, obećani Pomazanik, s Njime nastupa novo, mesijansko, Božje vrijeme, vrijeme oslobođenja, života!

 

I ponašanje nas, današnjih Isusovih učenika mora biti znak mesijanskog vremena, ono mora pomagati, liječiti, oslobađati! To je onda najkonkretniji izraz naše vjere u Isusa – Mesiju!

Kako se čovjek mora postaviti prema Božjoj Riječi?  On mora biti njezin  v r š i t e l j! Na to nas upozorava danas Knjiga ponovljenog zakona. Čovjek mora na Božju Riječ odgovoriti svojim djelovanjem! Ona mora izazvati i pokrenuti čovjekovu operativu, a ne samo pobuditi mu lijepa razmišljanja i riječi! To pogotovo vrijedi otkad je Isus došao. Bit je kršćanstva upravo u tome da vršimo volju Očevu, da ovaj svoj život živimo iz Božjih vrednovanja i procjena! U tu nas situaciju danas želi staviti i Jakov apostol, kad nas opominje: „Ne varajte sami sebe: budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji“.

U današnjem  nas Evanđelju Isus želi upozoriti u čemu je prava čovjekova čistoća. To je prvenstveno  č i s t o ć a  s r c a. Čovjek je sklon formalizmu, kadar je napraviti dobru „fasadu“, lijepu vanjsku „kulisu“, ostaviti dobar dojam. No, Bog nas gleda u našu nutrinu, on želi čistoću našega srca, a ne vanjsku ispoliranost, izvanjsku, građansku korektnost.! Neoprane ruke apostola prije jela ne žele rušiti higijenu, već srušiti lažnu vanjštinu u kojoj se zanemaruje bitno: čistoća srca.

Čovjek se jedanput mora suočiti sa svojom odlukom o  prianjanju Bogu i njegovoj Riječi ili ne! Mora biti suočen s vlastitom odlukom izbora – sa svojim  o p r e d j e l j e n j e m! Pred takav izbor stavlja Jošua u Sihemu čitav narod: …izaberite danas kome ćete služiti! Gospodinu ili bogovima! Narod se opredjeljuje za Gospodina! On u njemu prepoznaje svojega Boga i poklanja mu svoje opredjeljenje: mi ćemo služiti Gospodinu, jer On je Bog naš! Na takvu se odluku nadovezuje današnji pripjevni psalam: Kušajte i vidite, kako je dobar Gospodin!

Dramatičnu situaciju opredjeljenja opisuje nam i današnje Evanđelje. Isus je završio svoj govor o Kruhu s neba koji daje život svijetu. To je On, njegovo Tijelo i Krv! Mnoštvo je pokolebano, sablažnjeno, „tvrd je to govor, tko ga može slušati“. Mnogi otpadaju. Isus ih opominje da to mogu razumjeti samo snagom Duha, uzaludna je tu njihova ljudska logika. No, unatoč tome,  mnogi otpadaju i „nisu više išli s Njime“. Od svojih apostola Isus traži opredjeljenje: Da možda i vi ne kanite otići? Oni se opredjeljuju za Isusa i njegovu Riječ. Petar u ime sviju progovara: Gospodine kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!

Imaš li ti u sebi želju i snagu da Isusu pokloniš svoju vjeru, svoje povjerenje, povjerenje svojega života?!

Današnje Evanđelje počinje istim riječima, kojima je prošle nedjelje završilo: Ja sam kruh živi, koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati, tijelo je moje – za život svijeta. To je središnji proglas cijele Isusove euharistijske besjede! Isus tvrdi, da je on „kruh živi jer je sišao s neba. S neba je sišla i mana, koja bijaše sjena, a on (kruh) je istina“(Augustin).

Na taj se proglas nadovezuje odmah i drugi: Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Isus tvrdi, da je naš vječni život ovisan o blagovanju njegova tijela i krvi; a blagovanje, da je garancija uskrsnuća. Zato pričesnici već jesu – uskrsnici!

Na kraju Isus uspoređuje pričesnike sa samim sobom: Kao što je mene poslao Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj, koji mene blaguje, živjet će po meni. Isus, jer je Sin Božji, živio je i na zemlji po Bogu! Tako i pričesnici, jer blaguju Isusovo tijelo, žive po Kristu! Kristoliko! Ovom je usporedbom Isus želio u ljudima izazvati glad za blagovanjem svoga tijela i krvi  u čestoj pričesti. Bez pričesti, naime, niti možemo živjeti po njemu, niti imati uskrsnu budućnost!