SAMOSTAN SV. IVANA KRSTITELJA ZEMUN

Kad Bog dolazi čovjeku, onda je to izvor radosti i veselja! Jer Bog dolazi da spasi, da pridigni, da otkupi. “Skini Jeruzaleme haljinu svojeg tugovanja….”, kliče prorok Baruh, jer dolazi vrijeme kad će Bog zahvatiti u tvoju povijest i tvoj život. Osnovno iskustvo Izraela bijaše da je njihov Bog onaj koji sabire i spašava, onaj koji je kadar iz roba učiniti slobodnog. To je Bog koji oživljuje i vraća izgubljene. Ključna je rečenica prvog čitanja, koja ujedno pokazuje bît mesijanskog vremena:”…Bog će voditi Izraela u radosti, svjetlom svoje slave prateći ga milosrđem svojim i pravednošću.” Bog sa svojim narodom, Bog koji ga obasjava svjetlom i zakriljuje dobrotom i praštanjem – to je spasenje i otkupljenje!
Evanđelje pred nas stavlja Ivana Krstitelja. Luka daje točnu kronlogiju njegova nastupa. Ivan je pravi adventski prorok. On najavljuje neposredni dolazak mesijanskog vremena; nastup Mesije-Krista! U njegovoj pojavi na Jordanu Luka prepoznaje ispunjenje proroštva Izaije proroka. Ivanova je poruka važna! Ne samo za njegove suvremenike, već i za nas, koji proživljavamo ovaj advent. Čovjek mora
pripraviti put, da bi Bog došao u njegov život i u njegovo srce. Adventa nema bez nas. Čovjek je pozvan da ukloni sve zapreke koje stoje na putu između njega i Boga, koji dolazi da ga spasi. “Pripravite put Gospodinu!” – to je glavna Ivanova poruka! Kao što bez Boga  nema adventa, tako ga nema ni bez čovjeka!

Pretposljednja nedjelja ove crkvene godine! Božja Riječ stavlja pred nas razmišljanje o  s v r š e t k u. U biblijskoj koncepciji vrijeme ima svoj početak i svoj svršetak, ova naša povijest ima svoje dovršenja. Taj se svršetak danas slika apokaliptičkim bojama i gotovo nas neka tjeskoba hvata oko srca slušajući danas svetopisamske tekstove. To će biti „vrijeme tjeskobe, kakve ne bijaše otkako je ljudi…“, vrijeme ustajanja iz grobova. Isus slika svršetak kao veliku kozmičku kataklizmu: sunce će pomrčati, mjesec više neće svijetliti, zvijezde će padati s neba, poljuljat će se sile nebeske. A sve će to biti tek nakon velike nevolje!

No, vrhunac svršetka je dolazak Sina čovječjega! On je dovršitelj ove naše ljudske povijesti. Taj njegov dolazak je u isto vrijeme i radostan i strašan, jer će za jedne, kako naviješta prorok Danijel to biti život vječni, a za druge sramota i vječna gadost. To je po Evanđelju početak  suda na koji će anđeli sabrati sve ljude s četiri kraja vjetra. Spasit će se samo Božji narod, izabranici Sina čovječjega. A sve će doći tako iznenada, i o tom času nitko ne zna, ni anđeli, ni Sin – samo Otac. Ali će doći sigurno. Sigurnije nego što postoji nebo ili zemlja!

Božja nas riječ ove nedjelje želi staviti pred ozbiljno pitanje: Kakav je tvoj život? Da je sada svršetak, gdje bi se našao?

P. Željko i gospodin Marko Đurić su 13. studenog otputovali u Osijek
gdje su posjetili nekoliko prijatelja a pred kraj dana su susreli i
upoznali gospođu Rosanu, profesoricu na Umjetničkoj akademiji s kojom
su do tada samo telefonom kontaktirali. Domaćin ovog susreta bila je
obitelj Šomoljanski. Sutradan se gospodin Marko vratio sa gospodinom
Zdravkom Paurićem u Beograd a p. Željko je iz Osijeka otputovao u
Bjelovar gdje se zadržao nekoliko dana.

Danas smo učenici jedne žene –  u d o v i c e.  Njezin se lik pojavljuje u prvom čitanju i Evanđelju. I u jednom i u drugom slučaju ona je siromašna, materijalno gotovo ništa nema osim pregršti brašna i malo ulja, odnosno dva novčića. I u jednom i u drugom slučaju je naglasak na  s v e  dati. Udovica toliko živi iz povjerenja u Boga, daje kadra sve dati, sve darovati. Evanđelje u svojem razmišljanju proširuje poruku. Tu je siromašna udovica stavljena nasuprot “mnogih bogataša, koji bacaju mnogo”. Udovica dolazi i baca  s v e.  Tako da Evanđelje jasno ističe kako nije naglasak na  mnogo dati, već na sve dati. Jer mnogo dati, još uvijek u sebi uključuje jednu sigurnost, mogućnost oslonca, povratka ako se pokolebamo. Mnogo dati još uvijek znači ostaviti i za sebe, a sve dati isključuje mogućnost kompromisa. Evanđelje nam želi progovoriti i o relativnosti ljudskih sudova. Mi ljudi kadri smo jedni pred drugima učiniti lijep dojam, ispasti darežljivi, požrtvovni, pobožni, kadri smo staviti “šminku”, masku, učiniti lijepu fasadu. No, Bog nas drugačije vrednuje. On ponire u dubinu našeg srca. Jedini je on kadar prosuditi da li smo mnogo dali ili smo sve dali. Zato nas Gospodin opominje, da ne sudimo! Radije prosuđujmo sebe!

Uočavanje i svođenje svega na bitno, to je oduvijek bila težnja ljudi: što je najbitnije, najvažnije, najpotrebnije, najznačajnije. Stoga nije čudno današnje pitanje, koje pismoznanac postavlja Isusu: koja je najvažnija, prva zapovijed od svih? To je za Židove bilo posebno
važno, jer su se gubili u mnoštvu propisa i zapovijedi, u stotinama obaveza. Isus odgovara: to je  l j u b a v,  i to ljubav za Boga i bližnjega. Zanimljivo je uočiti da zakonoznanac pita Isusa o jednoj zapovijedi, a Isus odgovara  sa dvije. Ne može se razlučiti, odijeliti ljubav za Boga i bližnjega, jer niti se može Boga ispravno ljubiti zanemarujući čovjeka, a niti se čovjeka može ispravno ljubiti zanemarujući Boga. Zato su te dvije zapovijedi praktički neodjeljive.
Kod Mateja Isus ih posve izjednačuje: Druga je ovoj jednaka. Ta ljubav prema Bogu mora biti nepodijeljena. Tu je važna riječ  s v i m! (svim srcem, svom dušom, svim umom, snagom…).
Iz današnjeg prvog čitanja vidjeli smo da Isus nije ništa novo odgovorio pismoznancu, da je to odavna zapisano. Novo je, da je to  p r v a  zapovijed, da je ljubav vrednija od bilo kojeg drugog propisa, od liturgije ili nekog religioznog čina. I to je ono što je u Evanđelju uočio pismoznanac. Zato ga je Isus pohvalio: nisi daleko od kraljevstva Božjega! U novom Božjem svijetu koji dolazi, ljubav će biti prva i jedina zapovijed, koju će Isus na posljednjoj večeri
oporučno ostaviti svojoj zajednici. Aktualizirajmo Božju Riječ: da li je ljubav prema  Bogu i bližnjemu prava zapovijed i mojega života, temeljna norma mojega ponašanja i
djelovanja? Možda sam te dvije zapovijedi razdvojio, misleći da je dosta ako Bogu iskazujem neke religiozne i pobožne čine, a da pritom bližnji nema nikakvog mjesta u mojemu životu? Božja me Riječ uči, da to nikako ne može biti ispravno. Da li je moja ljubav prema Bogu
nepodijeljena (“svim”…) ili je dijelim s drugim ljubavima, praveći kompromise, neuredno ljubeći stvorenja ili sebe? Bog želi nepodijeljeno srce,  c i j e l o  srce, potpuno pripadanje. Pokušaj danas suočiti svoj život s Isusovom riječju…!

Vizija proroka Izaije: Gospodin sabire i spašava svoj narod. Sabire se Izrael sa svih strana, onako raspršen u sve krajeve zemlje, desetkovan, izmučen, sa svim svojim slijepima i hromima. Gle, čudo spasenja! Ono što je ljudima nemoguće, Gospodinu nije – On je Bog sabiratelj i spasitelj! Kadar je iz ostatka učiniti narod, sabrati raspršeno, oživjeti umrlo, izliječiti hromo, kljasto, sakato, slijepo. Takvog Boga, Boga sabiratelja, spasitelja i ozdravitelja  pokazuje nam danas Božja Riječ. Isus čitavim svojim životom očituje upravo takvog Boga. To je Bog koji ljubi i spašava čovjeka, koji ga podiže i liječi. I u današnjem Evanđelju to se lijepo očituje. Susret Isusa i slijepca! Isus ga liječi i vraća u život i na taj način očituje spasiteljsku blizinu Božju, koja svakog čovjeka želi susresti i spasiti. Za Boga Spasitelja ne postoji bezizlazna ljudska situacija u kojoj on ne bi mogao djelovati. Samo ako čovjek hoće, ako ga čovjek treba, ako u Isusu prepoznaje tu blizinu Božju koja ga želi zahvatiti i spasiti, kako je
to učinio taj slijepac. On je u Isusu vidio jedinu šansu svoga ozdravljenja. Zato je neumoran, viče, ne da se smesti, utišati. Isus ozdravljajući ga to lijepo ističe: Idi, vjera te je tvoja spasila!
Čovjek se Bogu spasitelju otvara po vjeri, povjerenju u njega za svoj život! I za nas je Isus šansa našeg ozdravljenja i spasenja, blizina Božja, koja nas želi podići i spasiti, ozdraviti i ojačati. Od nas se traži vjera, to povjerenje da nam on to može učiniti, da može izliječiti naše sljepoće, naše nemoći, uzetosti, da nas može oživjeti. Svaka je Euharistija takav susret, takva šansa!