Svim vjernicima ove naše crkve i mjesta okupljanja na molitvu čestitam Novu 2014. godinu.
Neka Bog bude s nama, podrži što je dobro, ispravi što nije do kraja bilo kako treba, uzdrži u nama osjetljivost za sve što je plemenito i što odgovara zahtjevanosti Evanđelja.
Neka Gospodin pomogne da ova nova godina bude proživljena u zdravlju i radosti, uspjesima i ostvarenjima, u vjeri i nadi!
Fra Željko Paurić
Svake godine prvu nedjelju iza Božića slavimo blagdan sv. Obitelji. Bog je htio uči u ovaj svijet kroz obitelj, kao jednu od temeljnih vrijednosti čovjekove egzistencije. Htio je roditi se u obitelji, rasti u obitelji i biti okružen obiteljskom ljubavlju. To je ujedno i temeljna zakonitost svakog ljudskog života: svaki se čovjek rađa u obitelji, tu ga okružuje ljubav oca majke, obitelj je prostor njegova rasta, njegovih prvih koraka u svijet, mjesto njegove sigurnosti. Dvije su temeljne vrijednosti zbog kojih slavimo današnji blagdan: sveta je Obitelj stavljena kao uzor svim našim obiteljima po zajedništvu ljubavi i po vršenju volje Božje. Josip prihvaća Boga i sve Božje planove iako često vrlo malo razumije, Marija je „službenica Gospodnja“ koja želi „neka bude“ kako to Bog hoće, a sin Isus čitavo će svoje biće staviti u vršenje volje Očeve, to će biti njegova „hrana“ kojom će se svaki dan hraniti.
Stoga je danas dan svake ljudske obitelji. Prije svega da se prepozna kao vrijednost. Svi smo mi potekli iz obitelji i činimo obitelj. Danas je dan posebnog prepoznavanja te činjenice. Da se sjetimo obitelji iz koje smo potekli, svojeg oca i majke, svoje braće. Da si posvijestimo činjenicu da i mi činimo jednu obitelj: možda sam, otac, majka, dijete u toj obitelji. Da li je to naše zajedništvo, zajedništvo ljubavi? To je posebno važno danas, kad je ljudska obitelj rastrgana ritmom vremena, potrošačkim mentalitetom, raznim otuđenjima koja sa sobom donosi ova civilizacija! Da li je moja obitelj prebivalište Božje po ljubavi koja u njoj struji, po vršenju volje Božje? Kako lijepo odnose u obitelji ističu današnja čitanja. Ljubav, opraštanje, prihvaćanje drugoga, slavljenje i zahvaljivanje, molitva i poticanje, briga za drugoga i poštivanje svačijeg dostojanstva oca i majke, sina i kćeri, – sve su to vrijednosti na koje nas potiče danas Riječ Božja. To su ujedno i pravila svakog pravog obiteljskog života.
Sjetimo se danas i svih onih koji su izgubili svoju obitelj: koji žive sami, kojima je umro bračni drug, svih rastavljenih, napuštenih, ostavljene djeca, svih kojima manjka toplina i ljubav obitelji. Molimo danas za njih. A sebi postavimo samo jedno pitanje: kakav sam član obitelji kojoj pripadam?
„Slava na visini Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim“. Te riječi svetog Evanđelja Crkva čita na Božić s posebnom radošću slaveći rođenje Spasitelja našega Isusa Krista.
U toj radosti Crkve svima vama dragi vjernici, prijatelji i dobročinitelji naše crkve i samostana želim SRETAN BOŽIĆ! Neka taj svima tako dragi blagdan unese u dušu svakoga od vas svjetlo svoje istine, utjehu u svim vašim patnjama, tjeskobama i teškoćama, sveti mir, međusobnu ljubav, te učvrsti vjeru i nadu u neprevarljiva Božja obećanja.
fra Željko Paurić
Već smo sasvim blizu blagdanu Božića. Biblijska čitanja današnje nedjelje osobito su bogata i zgusnuta. Sva su usredotočena na to da nam navijeste božićno otajstvo.
Prorok Izaija i odlomak Matejeva Evanđelja poučavaju nas da je Utjelovljenje, tj. Pojava Boga kao pravoga čovjeka među ljudima smisao, zadatak i cilj cijele povijesti spasenja.
Svaka generacija ljudske povijesti nosi u sebi neodoljivu težnju: kako Boga prepoznati? Gdje su ti znakovi Božje prisutnosti u povijesti?
Bog kojega mi kršćani prihvaćamo i koji nam se javio silazi među ljude te se kao čovjek i naš brat angažira u ljudskoj povijesti. To je jedini znak i to biblijski znak po kome Boga prepoznajemo i prihvaćamo.
Prirodno religiozni ljudi, oni kojima religija izvire iz mitiziranja nepoznatih prirodnih sila i robovanja otuđenim društvenim odnosima, redovito traže druge znakove za prepoznavanje Boga. Traže izvanredne pojave, znamenja na nebu ili na zemlji. Već 8 stoljeća prije Krista prorok Izaija zna da Bog neće potvrđivati svoju nadmoć ni zadovoljavati ljudsku znatiželju strašnim znakovima na nebu ili na zemlji, nego da će Djevica r o d i t i i da će se on sam, EMANUEL – Bog s nama- pojaviti među ljudima kao jedini najveći Znak.
Taj Emanuel, Bog koji ljudima treba ne će pasti s neba nego će kao čovjek izniknuti iz naroda koji je za to kroz stoljeća pripreman. Ali, on neće biti puki proizvod slijeda biološke i povijesne zakonitosti, nego dar s neba, pravi zahvat Boga u ljudsku povijest.
Bog kroz cijelu povijest Izraela iznenađuje i čini nešto novo, po prirodi neočekivano. Vrhunac te spasonosne neočekivanosti je Isusovo rođenje od Djevice.
Znakovi Kristova mesijanskog dolaska jako su konkretni. Mogu se zamijetiti ljudskim osjetilima. Hromi hodaju, slijepi vide, gluhi čuju, siromasima se i žalosnima daje nova nada.
Zar nije to Radosna vijest koja gotovo mogli bismo reći „utopijski“ , nedostižno, zavodi ljudska srca u čežnji za spasiteljskim Božjim zahvatom? Tko od nas u svakodnevnom životu ne očekuje svakovrsne spasiteljske intervencije Božje? Povećanje standarda, osiguranje normalnog života, odlazak nepodnošljivog susjeda, povratak narušenog zdravlja, prestanak teške napetosti, vraćanje povjerenja među ljudska bića, itd. itd.
Mi smo ljudi koji neprestano iščekujemo spasenje. No, nije li vrijeme došašća u novijoj perspektivi upravo vrijeme aktivne zauzetosti, da u vrednovanju zemaljskih vrednota ostvarujemo vrednote koje zauvijek ostaju? Zar nas evanđeoski pozivi na budnost ne upozoravaju da se to ostvaruje u neprestanoj aktivnosti? To je aktivnost koja graniči s idealom Evanđelja: suradnja na Kristovu spasiteljskom djelu u svijetu.
I opet, nije li to spasenje stvarnost i ove naše iskustvene naravi? Boriti se za dobra ovoga svijeta, uložiti napore za napredak, povećanje plaća, ljepši život, za zdravlje i tehniku, zar sve to nije u isto vrijeme i jedan dio programa kojem Evanđelje daje karakteristiku mesijanskog iščekivanja? Mi smo, dakle, u ovom svijetu kroz vrednovanje i cijenu vlastitog nastojanja neprestani znak Kristove spasiteljske prisutnosti, jer i po nama danas mogu hromi prohodati, slijepi progledati, žalosni se utješiti, svijet pomiriti!
Vrijeme došašća stavlja nam pred oči svake godine lik, koji želi dati pečat cijelom ovom vremenu: to je lik Bogorodice, Djevice, koja u ovim danima želi predstavljati oličenje kršćanske nade i čežnje za spasenjem.
Ona je prva uključena u plan spasenja i kao takva odabrana da bude Majkom Nositelja spasenja, Krista Gospodina. Ona je spremno prihvatila taj poziv, znajući jako dobro, da je to u isto vrijeme i izazov života, poziv koji neprestano tijekom života traži spremnu suradnju uz žrtve i odricanje.
Ona svijetli u tome svojim primjerom, koji je lijep u njezinom ljudskom nastojanju, koje zadivljuje i vuče za sobom.
No, ona svijetli i još jednom karakteristikom svoje osobe: Bog je na nju pogledao posebnom milinom i milošću, pohodio ju je svojim bogatstvom, dao joj je kvalitete koje mi danas želimo u ovom blagdanu proslaviti!
Crkva vjeruje da je ona ostala netaknuta od ljage zla i grijeha, kako poradi svoje suradnje na djelu spasenja, tako poglavito zbog Božjeg odabranja i Božje milosti. Bezgrešno začeće Djevice Marije izraz je te vjere Crkve u Mariju koja se totalno dala u službu spasenja.
Ima jedna komponenta nade koja se skriva u ovom blagdanu i u ovoj istini: To je svjetlo kršćanske nade da je Crkva zajednica vjernika, ljudi slabih i nepostojanih, ipak već u jednom svom članu doživjela vrhunac proslave i vrhunac sjedinjenja s Počelom spasenja, s Kristom Gospodinom. To je Marija. Ona je to uspjela upravo zbog toga, što je u njoj prebivala milost Božja, što je bez grijeha, što je u svakom trenutku svoga života, ostajući u milosti kod Boga i ljudi, neprestano živjela život sjedinjenja s Bogom.
Ona kod toga ostaje dijete Crkve, kći roda ljudskoga. Tim je zato konkretnije zasjala ovim blagdanom nada naše kršćanske vjere – jer u Mariji vidimo da je moguće ono što nam se katkada čini nemogućim! Njezin moto života je: Bogu ništa nije nemoguće!