SAMOSTAN SV. IVANA KRSTITELJA ZEMUN

Gospodine, povedi i nas navrlo visoku goru; povedi nas što više i dalje od ovozemaljskih niskih zabrinutosti i poriva; povedi nas iznad svega što nas svakodnevno pritišće i muči. Povedi i nas sa sobom, Isuse, kao što si poveo Petra, Ivana i Jakova!

Daj nam milost, Gospodine, da vidimo tvoje lice u punom sjaju i svjetlu; daj nam milost da te vidimo u bjelini i ljepoti koja privlači i koja oduševljava, koja govori o  čistoći i o smislu života. Da, Isuse, daj nam milost da vidimo tvoje svijetlo lice i tvoje bijele haljine.

Jednom, na krštenju, darovana je i nama, Gospodine, bijela haljina nevinosti i čistoće. Nisi oprao samo naše lice, nego i čitavo biće od svake ljage grijeha, osobito od istočnoga grijeha čovječanstva. Hvala ti za tu milost. Žao nam je Isuse, što nema više na nama te bjeline i sjaja. Stoga te molimo: obnovi, Gospodine, pred nama i za nas tu milost preobraženja ne samo tvojega bića i tvojega lica, nego i našega bića i našega lica.

Povedi nas, Gospodine, na tu vrlo visoku goru. Puno ima u životu niskih udaraca, puno razočaranja. Trebamo tvoju pomoć i vodstvo. Uvedi nas, Gospodine, u svjetlo svoga lica jer ima puno tame i mraka u nama i oko nas, da nam je potrebno novo prosvjetljenje, nova snaga i nova bjelina krsne milosti i nevinosti da bismo mogli dalje živjeti.

I čuo se glas: «Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!»

I to je poziv. Vjerujem ti, Isuse! Ti si Sin Božji, ljubljeni Sin. Želim te slušati, poslušati. Ti si vrijedan potpunog povjerenja. Došao si upravo zato da sabereš sve, da nas otkupiš i spasiš. Došao si u ovu našu dolinu da nas povedeš na visoku goru odakle se vide prave dimenzije života, pravi smisao života. Došao si da dadeš smisao svemu što nam izgleda teško, besmisleno i mračno.

Slušat  ću te, Gospodine, i onda kada krenem s tobom ponovo s visoke gore u nizinu, u svakodnevni život, u iste brige i probleme, u ono od čega tako često bježimo. Slušat ćemo tvoj glas u napastima i kušnjama koje nas žele odvojiti od tebe. Slušat ćemo te, Isuse, i onda kada bismo htjeli pobjeći od svega što ne podnosimo i što nam zagorčava život. Želimo s tobom sići s gore u vlastitu obitelj, u svoj studij i rad, na svoje radno mjesto i u svoju tvornicu, u tramvaj i na ulicu, u prodavaonice gdje se dugo čeka i u urede gdje izgleda da se čovjeka ne shvaća kao osobu. Želimo s tobom, Isuse, poći u svoj svakodnevni život i otkriti da u tebi i po tebi sve postaje svijetlo i preobraženo.

fra Zvjezdan

Počinje jedno specifično razdoblje u sklopu crkvene liturgijske godine. To je vrijeme korizme. Ono nosi na sebi višestruki pečat kršćanstva.

Ponajprije to je vrijeme neposredne priprave za blagdane Pashe, tj. muke, smrti i uskrsnuća Gospodnjega. Ti blagdani sadržajno i mistički uokviruju vrhunska otajstva našega spasenja. Vrijedno je  pripraviti se za te blagdane, kako bismo mogli što je moguće više profitirati u tim otajstvima.

Nadalje, to je vrijeme pokore i obraćenja. Liturgija nas neprestano poziva na iskreno i potpuno obraćenje. To obraćenje koje ulazi u program korizmene pokore želi potpuno izmijeniti naš mentalitet. Potpuno bismo se trebali okrenuti prema Bogu i udaljiti od svojih opačina i zlih sklonosti.

To nas vrijeme upozorava na neophodnost i hitnost tog zahtjeva. Vrijeme leti svojim tijekom. Nismo niti osjetili kako je brzo prošla godina dana, i kako smo istom užurbanošću bili poticani na obraćenje i pokoru u korizmi prošle godine. Ta hitnost zahtjev je ozbiljnog shvaćanja Poziva – što smo ga baštinili po krštenju. Ne smijemo gubiti vrijeme u čekanju boljih prilika, u čekanju idealnijih okolnosti, u isprikama zbog nepredviđenih neprilika, itd.  itd.

Često puta se čovjek zateče u situaciji gdje nikad ništa ne poduzme, ne učini, jer uvijek svoje vrijeme potroši u čekanju. Evanđelje nas uči da je sada KAIROS, da je sada odlučujući trenutak našega spasenja, našeg sudjelovanja na spasenju svijeta. Vrijeme što ga danas ne iskoristimo ne ću nikada nadoknaditi. Sutra ima svoj KAIROS, svoje vrijeme spasa i djelovanja.

Ova korizma je iskren poziv: ovo vrijeme iskoristiti na zauzeto nastojanje oko obraćenja, poboljšanja života.

Današnjem Evanđelju gotovo da i ne treba komentara. Čovjek bez sigurnosti ne može živjeti. On je po sebi tako slab i tako krhak da se na nekoga mora nasloniti. Kaže Isus, postoje samo dvije mogućnosti. Ili da  čovjek nasloni, sebe i svoj život na  materijalnost ili da se nasloni na Boga. Jedno drugo isključuje. Ne može se služiti dvojici gospodara. Ili ćete jednoga mrziti a drugoga ljubiti; ili uz jednoga prianjati a drugoga prezirati.

Isus želi da njegovi učenici budu posve naslonjeni na Boga i na Božju ljubav. Bog je Otac. On nije Bog dalek. On nije Bog veličanstva. On nije Bog srdžbe. Nego je Bog ljubavi i dobrote.

I već prorok nam je navijestio, čitali smo to danas u prvom čitanju: što Sion govori, Bog me je ostavio. Kao što majka ne može ostaviti svoje dijete tako ne mogu ni ja ostaviti tebe nikada. Čak ako se i dogodi, što je protuprirodno, da majka ostavi svoje dijete, ja tebe zaboraviti neću nikada.

Danas nas Božja riječ poziva na to povjerenje prema Bogu. To je vjera. Vjera nije držanje nekih apstraktnih sadržaja, nego je vjera povjerenje koje imamo u Boga za sebe i za svoj život. Ta naslonjenost ali ona životna, egzistencijalna. Ne da smo tjeskobni za sebe. A niti da sva naša nastojanja ovoga života samo provedemo u tomu što ćemo pojesti, što popiti i kako ćemo se obući. Kaže Krist: to traže pogani ovoga svijeta. Oni koji nisu upoznali Boga. Koji imaju drugačija vrednovanja. Kojima je materijalnost temelj njihove sigurnosti: novac, bogatstvo, odjeća koja ih u rangu izdiže iznad drugih u društvu.

Isusovi učenici moraju svoju sigurnost graditi na Bogu i Očevoj ljubavi koja za njih trajno postoji. I nikada ne smijemo reći da nas je Bog ostavio, niti napustio. Upravo ta djetinja naslonjenost na njegovu dobrotu – to je vjera.

Vjera nisu naučeni sadržaji nego je vjera povjerenje koje imamo u Boga u ovomu životu, da nas ljubi, da je s nama, da je naš Otac i da nam se ne može dogoditi ništa što je zlo. I samo koliko smo tako naslonjeni na Boga i koliko iz toga povjerenja onda živimo. Jer tada nećemo biti tjeskobni za sutra. Nego ćemo biti kao ptice nebeske: slobodni i iznutra svake zarobljenosti, i konfekcije, tekstila, hrane, bilo koje druge brige. Tada ćemo biti, kako kaže Krist, otvoreni samo za kraljevstvo Božje, novi Božji svijet koji dolazi s njim i s nama.

Tako nas Božja riječ stavlja na vagu. I stavlja pred nas dva gospodara kojima možemo služiti.I stavlja nas pred ispitivanje kuda smjeraju moja nastojanja i moji napori. Kuda smjeraju moja razmišljanja i moje brige. Možda smo duboko, do grla uronjeni u materijalnost ovoga svijeta. Toliko duboko da često ni ne vidimo neke druge sigurnosti. A kaže Krist: ludi čovječe, uz svu svoju brigu ne možeš  svojemu životu dodati jedan lakat. Sutra možeš umrijeti. I što si stekao čije će biti? I gdje je tvoja sigurnost ako je gradiš na materijalnosti.

Čovjek je kao trava, tako relativan i tako prolazan. I uz svu svoju brigu ne može svoj život produžiti niti sekunde preko Božje volje. I što se onda toliko brinete. Otac vaš zna što vama treba. A vi sa svoje strane tražite samo Kraljevstvo Božje, tražite ljubav i dobrotu, istinu i pravednost a drugo će vam vaš Otac sve dodati.

Već nekoliko nedjelja čitamo Isusov govor na Gori kako nam ga je zapisao evanđelista Matej u petom poglavlju svoga Evanđelja. To je zapravo Isusova nastupna propovijed u kojoj Isus naviješta dolazak novog Božjega svijeta, Kraljevstva Božjega.

Nasuprot starom otuđenom svijetu koji ima svoju logiku ponašanja, Isus navješta nove međuljudske odnose, nov način života i ponašanja. Stari je svijet zarobljen osvetom, mržnjom, neprijateljstvom, pohlepom i otimanjem. Stalno se vrti u začaranom krugu zla. I ako na zlo uvijek uzvraćamo zlom, taj se krug stalno nastavlja. Potrebno ga je radikalno prekinuti! To ja ne mogu učiniti u drugome, ali mogu u sebi. Možda ne mogu spriječiti drugog da me udari, ali mogu sebe  da mu ne vratim! Tako prekidam taj začarani krug zla, i tog trenutka po meni nastaje novi svijet.

Taj se začarani krug lomi kadgod ne vraćamo oko za oko, zub za zub! Kadgod u sebi suzbijemo zlo,  kadgod oprostimo,  i prihvatimo drugoga unatoč njegovom lošem odnosu prema nama.

Jednako tako: ako na pohlepu drugoga odgovaramo svojom pohlepom, ostajemo na razini starog svijeta, ali ako odgovorimo neprivezanošću za materijalna dobra – tko od tebe što zaište, podaj mu, i ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš – dogodit će se nešto novo: novi Božji svijet!

Svakako da je najteži zahtjev koji Isus postavlja pred svoje učenike ljubav prema neprijateljima. Da ih prihvatimo, molimo za njih i činimo im dobro. Time ćemo se u savršenosti približiti Ocu našemu koji ljubi sve ljude i svima iskazuje svoju dobrotu i ljubav jer on „daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednicima i nepravednicima“.

Ako u ovom svijetu živimo kao svi drugi ljudi u osveti, neopraštanju, škrtosti i sebičnosti, po čemu onda ovom svijetu naviještamo i svjedočimo da je došlo među nas Kraljevstvo Božje?

Pokušajmo se nad današnjim Evanđeljem zapitati, da li mi, kao Isusovi učenici, svojim životom požurujemo dolazak novog Božjeg svijeta, Kraljevstva Božjega?

Da li ljudi koji s nama žive ili rade na radnom mjestu imaju to iskustvo?

Koliko po nama ovaj svijet postaje bolji, ljudskiji?

Evanđelista Matej koji svoje Evanđelje piše Židovima želi pokazati Isusa kao novog Mojsija, novog Zakonodavca. Za razliku od Mojsija koji je zahtijevao izvanjsku pravednost, korektnost, vanjsko obdržavanje, Isus zahtjeva nutrinu, čovjekovo srce. Zato traži od svojih učenika da njihova pravednost bude veća od pravednosti farizeja koji su pazili samo na vanjštinu.

Stoga nije dosta čuvati se  samo izvanjskih čina zla kao što su ubojstvo, preljub već je važno ono što se događa u čovjekovom srcu. Tu u srcu se rađa grijeh i otpad pa nije dosta samo da netko ne ubije već je zlo svaka pogrdna riječ izrečena bližnjemu.

Isus posebno ističe radikalizam kojim se čovjek treba oduprijeti zlu. On to izražava drastično: iskopati oko, odsjeći ruku.

No poruka je da čovjek ni pod koju cijenu ne smije otpasti od onoga što je Božje. Njegovi učenici trebaju težiti za tom nutarnjom čistoćom, biti istiniti i autentični stoga im neće biti potrebno da se bilo kome zaklinju već da njihovo bude: da, da – ne, ne!

Iz Isusovih riječi jasna je i poruka da ne trebamo tražiti Boga ako zaobilazimo svoga brat, jer je ljubav i čovjekoljublje veće od bilo koje liturgije i žrtve.

Sirah nam u prvom čitanju danas govori kako je prava mudrost sadržana u zapovijedima Gospodnjim i da ih on stavlja pred izbor naše slobode kao život i smrt.

Isus nam to u današnjem Evanđelju očituje kao volju Oca našega koji nam želi dati život. On želi da svom svojom nutrinom a ne samo vanjštinom prihvatimo volju Očevu kao izraz svoje ljubavi prema Ocu.

A onima koji Boga ljube pripravio je Bog „što oko ne vidje, i uho ne ču“, kako nam to svjedoči Pavao u današnjem drugom čitanju.

Danas se Isus u svojem Evanđelju obraća nama, i Njegovi pozivi upućeni su našemu život. On se očituje kao najjasniji, najkonkretniji i najrječitiji izraz volje Očeve. Stoga su njegove riječi nama na život i smrt.

Sol? Kako sitna stvar u sklopu raznolikosti naše hrane. To čak niti ne spada u hranu u strogom smislu riječi. Zapravo, nije čak niti nužna. Mnogi su dužni odreči se soli. A ipak, sol je ona koja daje okus svemu čime se hranimo.

Kršćani jednako tako, a i sam Gospodin Isus Krist zajedno s njima, nisu nužni za život svijeta, koji egzistira i neovisno o njima. No, barem prema evanđeoskom izvještaju, taj isti svijet bi bez kršćana trebao biti bljutav, bez ikakvog okusa, svijet koji nema smisla.

Kršćani bi trebali ovome svijetu davati smisao! Znači, moramo izaći iz sitnih osobnih interesa, i cjelokupne sposobnosti života angažirati u borbi za pravednošću, za boljim životom,  za srećom i ljubavlju. Taj i takav smisao života naziva Isus dalje svjetlom svijeta. U tom sklopu potreban je jedinstven i neopoziv izbor: siromaštvo, milosrđe,  krotkost,  ostvarivanje mira, čistoća srca…..Evanđelje se današnjeg dana naslanja na prethodne retke u Matejevu Evanđelju, na proglas osam blaženstava.

U tom vidu kršćani trebaju shvatiti da su dužni ostvariti svoj poziv u ovom današnjem svijetu. To je poziv da svijetu daju smisao! Vi ste sol zemlje! Ako sol ostane neupotrjebljena, obljutavi i propadne!

Hoćemo li shvatiti logiku Evanđelja? Naša je sreća u potpunom angažiranju da drugi postanu sretni. Naše je blaženstvo u tome da ne gledamo kao osnovni orijentir borbe za pravednošću na sebe, nego na cjelokupni svijet i ljude oko nas. Naš je život u punini kad shvatimo da čista srca i krotka pogleda susrećemo ljude oko sebe.

Snagom radosne vijesti i krštenja pozvani smo i posvećeni za spasenje čovječanstva u Isusu Kristu. U tome leži potpuni smisao riječi koju Krist danas upućuje nama:

„Vi ste sol zemlje!“

„Vi ste Svjetlo svijeta!“