SAMOSTAN SV. IVANA KRSTITELJA ZEMUN

Evanđelje današnje nedjelje lijepa je poruka o Božjoj strpljivosti.

Bog hoće da se svi ljudi spase. Zbog toga Isus ruši zidove koje su ljudi podigli između sebe i  „onih drugih“ te se obraća svima koji se nalaze u potrebi, u propasti i grijehu, naročito onima koje su „pravednici“ isključili, prognali iz svojih zajednica i bacili na „rub“. On hoće sve ljude privesti k obraćenju i u zajedništvo s Bogom.

Tijekom ljudske povijesti Bog se pokazuje neizmjerno strpljiv. To je onda neprestani poziv na obraćenje. Isus pokazuje istu strpljivost u odnosu na grešnike u slučaju besplodne smokve, izgubljenog sina itd. Bog neće zakasniti. A ipak on čeka. Čeka da se svi obrate i spase. I u tom čekanju Bog čini da sunce sije nad dobrima i nad zlima. No Bog će sam prosuditi trenutak kada će uništiti zlo.

Sigurno je da na Božjem polju pored žita raste i kukolj. No Isus Krist, Sin Božji kaže: „Pustite nek oboje raste do žetve“.

Prispodoba iz današnjeg Evanđelja poziv je, dakle, „revniteljima“ i „zauzetima“ da budu strpljivi i da pokušaju nasljedovati svoga Gospodara, ali im je u isto vrijeme i veliko olakšanje da „ne budu previše tjeskobni“ kao da samo o njima ovisi „čistoća Božje njive“; možda su pojedini kršćani  tj. „sluge“, tjeskobni i zato jer si stavljaju na leđa ono za što ta leđa nisu stvorena ni odgovorna.

Možda nam se događa da svoje snage iscrpljujemo u istrebljivanju „kukolja“, a manje u gajenju  i podržavanju „dobrog sjemena“…kao da je uspjeh u tome da stalno budemo protiv nečega a ne za nešto… kao da nam ne dostaje mašte za gajenje pšenice u kojekakvim uvjetima pa mislimo da pšenica ne raste samo zato jer je kukolj jak – a možda nema pšenice zato jer je slabo sjeme, ili jer tu pšenicu ne uzgajamo kako bi trebalo!?

Evanđelje je jedina norma koja treba biti glavna norma i u formiranju savjesti i dobrih namjera? Ali – treba vjerovati Evanđelju, odnosno Onome koji nam preko Evanđelja govori.

Čovjek je biće koje je sposobno progovoriti, reći riječ. To je jedinstveni način kojim čovjek komunicira svoje misli, saobraća s bližnjim, vodi dijalog. To je izvrstan put kojim može netko izgovoriti svoje unutarnje misli, izraziti svoje strepnje, strahovanja i želje. Čovjek može svojom riječju razveseliti drugoga, donijeti utjehu, ohrabriti; no jednako tako lako je moguće da čovjek svojom riječju drugoga rani, ražalosti, prezre, pogazi. Nije stoga čudo da se ljudi počinju bojati riječi, da se boje govoriti, slušati. Vrlo je lako moguće da se ljudska riječ krivo shvati, da se izgovori u krivo vrijeme, da ne pogodi onaj željeni cilj zbog kojeg je bila izgovorena. Često se događa da taj jedinstveni Stvoriteljev dar čovjeku da govori biva i zloupotrebljavan.

Bog također govori. Jedinstvena je njegova Riječ. To je Riječ koja stvara, Riječ koja daje život, Riječ koja oprašta, koja otvara budućnost. Nitko nije tako govorio kao ovaj!

Božja je Riječ zaista bremenita, nije isprazna. Posjeduje snagu kojoj se ne može odoljeti. Bog sam stoji iza svoje Riječi. On ne može prevariti niti prevaren biti.

Isus nam se otkriva kao jedinstvena Riječ. On je Logos, Riječ koja je tijelom postala i prebivala među nama. On nosi u sebi snagu praštanja, ozdravljanja, života, nade. On naviješta i ostvaruje u svojoj Riječi Tajnu – Kraljevstvo Božje. Njegove Riječi neće proći!

Ako takva Božja Riječ nađe put do našeg srca, Krist nam garantira da će u našem životu ona pokazati svoj stostruki plod. Po njegovoj ćemo Riječi i mi postati sposobni da s više vjere prihvaćamo čovjeka u njegovu govoru te da s više odgovornosti i mi i koristimo dar svog govora na službu istini i ljubavi. Tako će se u nama razviti plod Riječi Božje, a mi ćemo pomoći da se Tajna – Kraljevstvo Božje – već sada počinje otkrivati u našem životu.

Ta jedina istina i stvarna Riječ što ju je Bog jednom zauvijek izgovorio u svome Sinu nudi nam se danas u slici sitnog sjemena koje traži prikladno tlo za stostruki plod.

Svake nedjelje kod misnog slavlja Krist nam upućuje svoju riječ i obnavlja dar svoga života svima nama.

Njegov prvi svakonedjeljni dar jest pouka što nam se daje sa stola Božje riječi. Danas je to prvenstveno njegova himna Ocu: „Slavim Te, Oče, Gospodaru neba i zemlje…“ To je pouka o molitvi, i to istovjetna onoj što ju je Isus dao u  Očenašu:   „… sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja…“ Molitva najprije uključuje blagoslivljanje Boga zbog njegovih darova čovjeku za njegovo spasenje. Svijest o Božjim darovima potiče nas na zahvaljivanje Bogu i slavljenje njegova imena, a posebno na duboku zahvalnost koja obvezuje na punu ljudsku odgovornost. Upravo zbog od Boga primljenih darova, napose zbog radova nad darovima, tj. Božjega Sina Isusa Krista, jača se naša sigurnost u pouzdanju. Krist i poziva: „Dođite k meni, svi vi, izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti.“ Tu je srž kršćanstva: životno drugovanje s Isusom Kristom i s njegovom braćom. Nedjeljna misa je podržavanje i očitovanje tog drugovanja i zato nezaobilazno  podrška svakom kršćaninu. To je susret s Kristom i braćom, a razlog i cilj mu je: ohrabriti se na punu ljudsku i vjerničku odgovornost, osvježiti se  u međusobnoj podršci za zahtjevnost te odgovornosti.

U molitvi Isusovoj u današnjem Evanđelju Isus nam daje na znanje koliko je duboka povezanost u ljubavi između Oca i Sina. Upravo zbog te i takve ljubavi Isus je sav krenut prema „izmorenima i opterećenima“. Uveo nas je u svoj božanski život, darovao životno zajedništvo sa samim sobom. Od časa našega krštenja Duh Božji „prebiva u nama“. I ta činjenica je jamstvo našega poziva na uskrsnuće i život.

Zato kad nas Krist poziva: „Dođite k meni svi…“, onda je to poziv na puno zajedništvo što ga misno slavlje može pružiti, tj. zajedništvo u Euharistiji gdje Krist je naš sustolnik i naša hrana. To je krajnja i najdjelotvornija okrepa za život ljudskog punog dostojanstva, za život po Bogu.

Doista nas je, kaže molitva poslije pričesti,  „Gospodin obdario divnim darovima za naše spasenje“ pa je razlog naše sreće zbog njih Gospodina  „neprestano hvaliti“.

Isuse, ljudi i danas puno govore o tebi. Još uvijek te mnogi ne poznaju, ili misle da te poznaju. Još uvijek si mnogima prisutan na bilo koji način. Doduše, čudni su ti ljudski komentari, i nije mi neobično što i tebe, Isuse, zanima što to ljudi govore o tebi. Mnogi te samo površno poznaju.

Vide te na slikama ili na raspelima i vjeruju da si postojao, da si bio dobar i da si činio dobro. Mnogi ni ne slute da si ti u osobnoj vezi sa svakim čovjekom i da se svakoga od nas tiče tvoje raspeće, tvoja smrt na križu. Za mnoge si, Isuse, samo povijesna osoba koja je u svoje vrijeme živjela i stavila pečat ovoj epohi, i ništa više. Mnogima si, Isuse, još i manje od povijesne osobe, gotovo legenda, mit, doduše ljudima potreban, ali u određenim nestvarnim visinama.

Mnogi te zamišljaju, Isuse, kao čudotvorca. Baš te takvog i traže. Žele da i danas u svakoj ljudskoj potrebi i nevolji napraviš čudo. Katkada mi se čini, Isuse, da te za ništa drugo i ne trebaju. Dobar si za  čudesno pomaganje. Fantastičan si im kad osjete da ih primjećuješ i da ih ne puštaš čekati. Divan si kad se ponašaš upravo onako kako to oni žele.

Neki te neće, Isuse. Ne poznaju te, ili te slabo poznaju pa te odbacuju. Gotovo da mi je teško zamisliti da te itko može odbaciti tko te istinski poznaje, ali nažalost često čujem da te ljudi odbacuju, da ti okreću leđa i da te psuju. Mnogi na tako ružan način govore o tebi!

A ti, Isuse, pitaš i mene, i Petra, i apostole i sve nas: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?”

Ti si, Isuse, za mene:

Bog i čovjek, sin Boga živoga, sin Djevice Marije!

Ti si Spasitelj svijeta, rodio si se za mene, došao si na ovaj svijet radi mene! Ti si ljubav Očeva, poslušan njegovoj svetoj volji!

Ti si, Isuse, Put! Put si moga života. Ti i mene zoveš da te slijedim, da krenem za tobom. Ti me pozivaš da krenem u život onako kako si ti činio. Želiš me učiniti svojim učenikom.

Da, ti si, Isuse, onaj za kojim je vrijedno ići, komu je vrijedno povjeriti u ruke svoj vlastiti život. Ti si, Isuse, smisao mog života. U tebi nalazi smisao i moja patnja i moja radost. Ti si, Isuse, neizrecivo dobar, sama dobrota!

Isuse, ti si za mene sve!

Matej sabire Isusove izjave o teškoćama naviještanja Evanđelja i o protivljenjima koja se suprotstavljaju tom naviještanju. Takve teškoće i protivljenja uvijek prate misionarski napor Crkve, kršćana. Progonstva su u tom vidu neizostavna budući da svijet prvenstveno posiže za prividnim sredstvima svoga vlastitoga oslobađanja, da tek nakon niza razočaranja shvati kako su takva sredstva jedino u Božjoj ruci.

Crkva, kršćani, prema Kristovim riječima, moraju odagnati strah kod naviještanja Evanđelja jer je sadašnji trenutak uvijek najprikladniji da se ljudima ponudi novost i stvarnost evanđeoske poruke koja oslobađa i spašava. Ništa ne bi smjelo obeshrabriti nositelja te poruke. Jer iznad svih ljudskih mogućnosti, iznad svih opiranja i zatvorenosti stoji Bog u svojoj vječnoj ponudi života i istine. Ta ponuda tako je veličanstvena i bogata, da se teškoće i progonstva čine u tom omjeru kao nešto nevažno. Za bogatstvo evanđeoske poruke isplati se žrtvovati i tijelo i život. Centralne su naime istine te poruke da je Bog Spasitelj i gospodar života. Imati povjerenja u takvog Spasitelja i davatelja života bitno je u naviještanju Riječi. Zbog toga ništa ne mogu ljudske prijetnje u odnosu na Božju sigurnost života; i to punog i bogatog života koji ima svoj izvor u Bogu.

Isus poziva svoje učenike na vjernu ustrajnost u naviještanju Evanđelja. Taj poziv vezan je uz dubinu njihova povjerenja, njihove privrženosti osobi Isusa Krista. Nedostatak odvažnosti u naviještanju Evanđelja znači kapitulaciju izazvanu strahom pred prijetnjama ljudi. To znači i nedostatak povjerenja prema osobi Isusa Krista, koji je prvi hrabro stajao ispred mnoštva koje ga je optuživalo vjerujući da će „Otac proslaviti Sina svoga“ i moleći se da „Otac njima oprosti, jer ne znaju što čine!“

Na takvu hrabrost i istinu poziva Isus svoje učenike!

Životno nas iskustvo uči, da se s osobnim susretom mijenja vrlo često svijet što ga je naša mašta stvorila o nekome ili nečemu. Osobni susret ostvaruje nešto, što se ne može nadomjestiti čistim teoretiziranjem. Takav susret daje do znanja neke sasvim nove elemente i sadržaje na koje ne bismo nikada došli, da nam to nije bilo omogućeno.

Vjerujem da bi svijet bio puno mirniji, puniji dobre volje i ljubavi, kad bi bilo moguće ostvariti dijalog u ravnopravnom i iskrenom osobnom susretu.

Trojedini Bog dopustio nam je u povijesti spasenja da otajstvu njegova bića uđemo osobno i angažirano, budući da je sam osobno i angažirano otkrio intimnost svoga bića. Naš Bog nije „puko božanstvo“ na sliku mnogostrukih božanstava  koje poznaje povijest, on nije „Bog filozofije i teorije“, nije „nešto iznad nas“, nije „neka sila“ nego je  N e t k o,  D r u g i,

P r i s u t n i, osobni Bog, koji kao osoba prati naš život, ljubi, raduje se u slobodi, angažirano ulazi u povijest, posjeduje sposobnost otkriti se i objaviti u prijateljstvu i ljubavi.

Kršćani su prihvatili takvog Boga. U prvoj etapi to je prema definicijama Starog zavjeta Bog Abrahama, Izaka i Jakova, dakle Bog živih. On je Bog Stvoritelj prirode ali nadasve Bog djelatan u povijesti Izabranog naroda,  P r i s u t n i.

Ali u našim vremenima to je Bog Otac Gospodina našega Isusa Krista koga u Duhu Svetome možemo i smijemo zvati „Abba-Oče“.

Presveto Trojstvo otajstvo je objavljenog Boga osobnog i angažiranog, Boga ljubavi i dobrote, Boga koji u kategorijama našeg života želi neizbrisivo ucrtati sebe u širokim  dimenzijama svoje ljubavi. Takav  o s o b n i  Bog: Bog  O t a c koji je poslao  S i n a  po

D u h u   S v e t o m e,  izišao je u povijesti spasenja nama ususret. Zato vjerujemo u Boga!