SAMOSTAN SV. IVANA KRSTITELJA ZEMUN

Bijahu kao ovce bez pastira.

Dobri Isuse! Umoran si. Neprestano si u pokretu, djeluješ, govoriš, liječiš, pridižeš ljude. Mnoštvo je svijeta oko tebe. Polako se i tvoji učenici privikavaju na takav tvoj život i slijede te. Dijele, koliko to oni mogu. tvoj stil i ritam života. Sigurno je ipak da si ti neprestano u središtu događanja i da ti nije lako. Ono što me, Isuse, posebno pogađa i ispunja udivljenjem jest činjenica koju razabirem iz današnjeg evanđelja: apostole šalješ u osamu, jer im treba mira i odmora. Ljude primjećuješ u njihovoj klonulosti i gladi te im pružaš obilnu hranu svoje riječi. Druge vidiš u njihovim potrebama, a na sebe ne misliš. O sebi ne vodiš računa. Zašto to? Zar i tebi nije potreban odmor? Zar i tebi nije bilo katkada teško? Tko je tebe poslao da se malo odmoriš, da si uzmeš godišnji’ odmor od sve te vreve i posla? Ima li za tebe u ljudskim srcima razumijevanja? Znam, Isuse, ti to ne tražiš. I dobro znaš što ti je činiti. Ti si tu za druge, ti si tu radi drugih.
Sjećam se mnogih tvojih riječi i dopuštam da odzvanjaju u mojem srcu: Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni. Dođite svi kojima je svega dosta i koji ste na rubu očaja. Dođite i ja ću vas odmoriti, ja ću vas utješiti. Dođite i nađite u mojem srcu mjesto mira i odmora. Ja sam s vama. Dođite svi vi koji ste žedni. žedni života, žedni ljubavi. Dođite i ne brinite jer ja vodim brigu o vama. Ne bojte se jer ja sam tu. Dođite i osjetite da niste više kao ovce bez pastira, da niste više raspršeno nego stado sabrano oko Pastira. Vodim vas na pašnjake okrepljujuće hrane i snage i napajam snagom svoje ljubavi!
Odmorite se malo – govoriš nam, Isuse, kao što si govorio i svojim učenicima. – Odmorite se u ovo vrijeme godišnjih odmora. Odmorite se od svojih briga i napetosti, odmorite se od svojih
napora. Odmorite se od sebe i svoje praznine i dođite k meni! Zoveš nas, Isuse, k sebi na odmor; da predahnemo od svega što nas tako jako u svakodnevnom životu zamara. Daj nam, Gospodine, da pronađemo u tebi to osamljeno mjesto mira i odmora. Daj da nađemo tebe, a u tebi, Gospodine, svoj mir! Na sve misliš, Gospodine, samo na sebe ne misliš. Smijem ti u jednostavnosti srca ponuditi da se kod mene odmoriš? Neće ti biti najljepše; možda neću imati dovoljno vremena za tebe; možda će ti biti tijesno u mnoštvu mojih misli i želja. Ali, Isuse, dođi i odmori se ipak u meni i kod mene. Ne želim da ikada više uzalud stojiš i kucaš na vratima moga srca. Dođi k meni, nađi kod mene udoban stan i daj da te znam primiti kao blagoslovljenu hranu. Čim tebe primim k sebi, ti meni postaješ odmor i mir.

fra Zvjezdan

Kao i prošle nedjelje, i danas se Riječ Božja bavi proročkom službom! Teška je proročka služba! Prorok je nosilac Božje poruke za svoj narod. On ne govori svoje riječi, svoje procjene, ono što bi se narodu ili njemu više sviđalo ili bilo probitačnije. On mora govoriti Božju Riječ i onda kad se to njemu ne sviđa, kad je to protiv postojećeg uhodanog stanja, protiv kralja, kad mu prijeti da radi toga izgubi glavu. Jer, Božja se riječ neda podmititi, niti nagovoriti, niti kompromisno prihvatiti, niti se može, bilo prorok, bilo narod kome je upućena, s njome nagoditi. Zato je prorok često u teškoj, nezavidnoj situaciji u kojoj može i glavu izgubiti.
To je slučaj i sa Amosom prorokom. On sam neuk, pastir, gajitelj divljih smokava našao se u situaciji proroka – gotovo i protiv svoje želje. Mora prorokovati protiv kralja i izraelskog naroda, protiv poretka političkog i vjerskog! Vrlo nezavidna situacija! Na njega se obaraju sve postojeće strukture. Ali on mora govoriti, jer mu je Gospodin tako rekao! I kad je tužen kralju Jeroboamu, a ovaj ga poziva na odgovornost, on mora prorokovati, mora navijestiti Božju riječ.
U jednakoj će situaciji biti Isusovi učenici, kad ih Gospodin dva po dva šalje naviještati radosnu vijest. Goloruki, neopskrbljeni, oboružani samo Božjom riječju poslani su naviještati dolazak Kraljevstva Božjega, novog Božjeg svijeta. I kao proroci na svašta moraju biti spremni: i da ih ljudi prime i da ih ne prime, da ih ugoste i izbace napolje. To je njihovo prvo proročko poslanje, pa im Isus još i nije objavio sve što ih čeka. Kasnije će im reći da ih šalje kao ovce među vukove, da će mnoge od njih ubiti!
Svaki je krštenik prorok – nosilac Božje Riječi u ovom svijetu. Svaki krštenik sudjeluje na Isusovoj proročkoj službi i mora za ljude s kojima živi biti živa Riječ Božja. I onda kad je to zgodno i kad je opasno ili teško, i onda kad bi najradije pobjegao od svoje proročke odgovornosti, i onda kad najbližima mora govoriti ono što im se ne sviđa! Kako vršiš svoju proročku službu? Nije važno kakvu školu imaš, već koliko savjesno želiš biti nosilac Božje poruke ovome svijetu.

U nedjelju 12. jula  u 19.30 h u našoj crkvi će se  održati duhovni koncert klasične glazbe.
Izvođači su DUO „AGAPE“
Na programu dela: Bach, Boismortier, Blavet, Stamitz, Schubert, Leo Delibes, Andrej Čabarkapa.
Duo „Agape“ je duo flauta koji čine Daliborka Malenić i Danica Ilić. Obe su studentkinje treće godine Fakulteta muzičkih umetnosti u Beogradu u klasi prof. Ljubiše Jovanovića. Pokušavajući dodirnuti Najsavršeniju Ljubav putem muzike one žele slušaoce obogatiti novim iskustvom i potaknuti ih i motivisati da zajedno pomognu izgradnji boljeg sveta.

DOĐITE NA KONCERT – ULAZ SLOBODAN

U ovo bremenito vreme želimo da očuvamo nadu u smisao trpljenja u radosti, povezujući svetog Franju asiškog i  F. M. Dostojevskog, monodramom “Marija Lebjatkina”, u izvođenju Mirjane Vukojčić.
10.jula u franjevačkom samostanu u Zemunu (Štrosmajerova 6), u 19 h.
Nakon predstave, uz agape, druženje i razgovor.
Dobro došli!

Starozavjetni pisac Knjige Mudrosti razmišlja o temeljnim problemima ljudskog života: odakle u svijetu patnja, zlo i smrt. On je još daleko od novozavjetne vizije oslobođenja, ali dolazi do zaključka, da Bog ne može biti izvor patnje ni zla koja čovjeka snalaze. Jednako tako mu se , da bi čovjek svoj život završavao s grobom! Bog je biće puno dobrote i ljubavi, stoga sve što od Njega proizlazi je dobro, pa tako i stvorenja i sam čovjek. Osim toga, Bog nije čovjeka pozvao na smrt, nego na život. Zlo i smrt imaju svoj izvor u Zlom i u čovjeku, koji se otuđuje od te dobrote Božje.

Isus nam u Evanđelju odgovara na ove temeljne probleme naše egzistencije: patnja, zlo i smrt nemaju svoju budućnost. Oni će biti uništeni. To Isus naviješta djelotvorno već za svojeg zemaljskog života. On uništava bolest i patnju žene koja duge godine boluje a ne može se osloboditi svog zla, On uništava smrt Jairove kćeri uskrisavajući je na život. Na taj način naviješta čovjekovu mesijansku budućnost, oslobođenje od zla, bolesti i smrti. Bog je pozvao čovjeka na život a ne na smrt!

Ali, da bi čovjek postao dionikom mesijanskih dobara, potrebno je da i on učini svoj korak. To je korak  vjere  u  Isusa, Mesiju. To današnje  evanđelje posebno ističe i u jednom i u drugom slučaju Isusovog interventa. Kod bolesne žene upravo kontrastno. Tko me se dotaknuo, pita Isus u situaciji kad Ga se stotine dotiču u onoj općoj gužvi i metežu. Ali Ga se samo jedna dotakla s vjerom! Jednako i kod Jaira, kojeg obeshrabruju njegovi, neka ne muči dalje Učitelja, jer je kći umrla! Isus ga naprotiv osokoljuje: Ne boj se,  samo vjeruj! Vjera, povjerenje u Isusa, to je ono što nas s Njime povezuje i čini dionicima mesijanskih dobara! To će Isus isticati kod svakog svog interventa! Živa vjera i danas može proizvesti čudesa pomoći i ozdravljenja!

A ti!? Da li si ti čovjek vjere? Imaš li povjerenja u Isusa s obzirom na svoj život i svoju budućnost?!?

“Zašto Bog spava dok se događa zlo?”

Apostoli su se vezali za Isusa. On je za njih Bog i božja moć. I slikom barke na uzburkanom moru opisan je odnos apostola i svih ljudi prema Bogu u vrijeme nedaća. Apostoli se skoro utapaju, a Isus “spava”. To im je neshvatljivo. Kroz ovo je rečeno vječno pitanje čovjeka, osobito u vrijeme nedaća, zala. Čovjek se pita pa gdje je Bog kad dopušta da se “ovo” događa. Osobito kada se događaju zla nevinima. Tada nam se čini kao da Boga “nema” jer drukčije, po našem mišljenju, ne bi mogao ostati indiferentan i ne reagirati. Vjeruje se u Boga koji je apsolutna dobrota, koji je svakoga stvorio, koji brine o svakome.

Kad se događa zlo tada dolaze u pitanje sva povjerenja, pa i samo vjerovanje. Tako je bilo uvijek. Isto pitanje se postavilo i prvim kršćanima koji su vođeni na stratišta i proganjani. Pitali su se zašto to Bog dopušta, zašto “spava” dok oni ginu. Zato Marko i donosi ovaj događaj na moru kad Isus “spava” dok su apostoli u panici. Evanđeoska pouka je ova: ni vjernici u Boga nisu oslobođeni straha, nisu oslobođeni problema svijeta, nisu oslobođeni zala. Oni su u svijetu i snalaze ih sve poteškoće svijeta. Možda bi netko mogao vjerovati, ako vjeruje da će “preskočiti” teškoće svijeta, no to nije istina. Svi smo mi u svijetu i živimo, moramo živjeti teškoće svijeta.

Dapače, onaj koji je sljedbenik Božji još će bolnije doživljavati sva zla svijeta. Zahvatit će ga sva bol svijeta, križ će svijeta pasti na njegova leđa. To je izrečeno kroz osobu Isusa koji je apsolutni pravednik, a ipak se na njega sručilo zlo i osuda. Kako je tek s drugim ljudima, s nama koji smo sami sudionici u zlu? Kakav je odnos Boga i zla. To je najteže pitanje svijeta. To je najteže pitanje za sve monoteističke religije, jer trebaju “pomiriti” Dobrog i svemogućeg Boga sa zlom. Zato Biblijsko vjerovanje i smješta zlo u povijest. Zlu je izvor u čovjeku, ne u prirodi, ne u stvorenju nego u htijenju i slobodi. Sloboda je božanski dar ali se može iskoristiti i sotonski. U njoj se čovjek mora “snaći”, mora opredijeliti samoga sebe. Tako koliko god je čovjek od Boga ipak je ostavljen i samom sebi da se uobliči. Nedaće će se događati i događaju se i u “novom zavjetu”.

Isus ih nije dokinuo, ali je donio “oganj” koji je jači od svih zala. Potrebno je  bez  straha stati pred sva zbivanja. I kada se čini da je Bog odsutan, ipak, On je prisutan. Baš je to svjedočanstvo onih koji su proživjeli sva zla i ostali vjerni. Očito je da se uvijek naše predviđanje i planiranje ne podudara s Božjim, pa nam onda izgleda kao da je On odsutan. No, isto tako često njegovo “odsustvo“ svjedoči najveću prisutnost. Međutim njegova prisutnost ni u kojem slučaju ne sužuje našu autonomnost i odgovornost. On je prisutan, kako reče Biblija, kao blagi lahor u kojemu mi odlučujemo. Danas smo mi u našoj Domovini svi na uzburkanom moru. Većina je kršćana, puno je crkava.

Svi su Božji i Isusovi znakovi među nama, ali ipak doživljavamo u nekim časovima kao da Bog “spava” ili je odsutan kada dopušta patnje koje se događaju. U ovome zlu mnogi su se potresli u svojoj vjeri, a opet s druge strane neki su ga otkrili baš u patnjama. Kad su doživjeli da su ostavljani od svih osjetili su u sebi živoga Boga koji ih nikada ne napušta, koji u njima diše i daje im hrabrosti da nadvladaju sve nedaća. Nemirno “more” testira našu vjeru u Boga. Svi oni koji su mu baš u teškim časovima ostali vjerni doživjeli su svoje preporođenje i novi život. Njihova vjera je bila jača od zla i ona ih nije izdala. – Poznato je da ljudi s vjerom snažnije nadvladavaju sve nedaće u koje može život upasti. Kroz vjeru, nadu i ljubav čovjek se suprotstavlja grubostima života. Ovo su božanske kreposti koje skoro nadilaze naše shvaćanje, ali nam daju i osmišljen i snažniji život.

Zato su nemirna vremena često opasnost da čovjek potraži “utjehu” u praznovjerju koje podilazi našim željama i lažnoj utjesi. Bog ne spava, ali lažno ne tješi. On ne čini čudesa da se poteškoće preskoče. On ne uklanja poteškoće, nego daje snagu da se čovjek suprotstavi zlu i poteškoćama. I Isus je bez straha prihvatio na sebe sva zla svijeta da bi čovjeku vratio povjerenje u samoga sebe i vjeru u Boga.

Marijan Jurčević, OP