SAMOSTAN SV. IVANA KRSTITELJA ZEMUN

16. kolovoza 2015. Danas se spominjemo svetog Roka, sveca koji je svoj život posvetio brizi za oboljele od kuge – bolesti od koje je kasnije i sam obolio. Proglašen je zaštitnikom od kuge, ali i od ostalih zaraznih bolesti.

Sveti Rok se rodio g. 1295. u Montpellieru, čudesno lijepom i starodrevnom gradu u južnoj Francuskoj, koji posjeduje jedno od najstarijih europskih sveučilišta, staru katedralu, muzej, galerije slika i biblioteke. Otac mu je bio grof, a njegovi su se pređi borili za oslobođenje Svete zemlje. Prema najstarijem Rokovu životopisu, koji je vrijedan povjerenja, roditelji su ga od Boga izmolili učinivši zavjet. Dulje su vremena bili bez poroda, a tako su željeli djecu. Molili su i zavjetovali se i Bog im je dao sina, koji će postati slavan svetac.

Dobra i brižna Rokova majka pružila mu je odličan odgoj. U svojoj nježnoj dobi dječak je iz majčina srca upijao spasonosne pouke. One će dati ispravan smjer svemu njegovom kasnijem životu. Koliko put su u dugoj povijesti kršćanstva baš dobre majke pružale djeci ono najpotrebnije, ono što im drugi nisu mogli niti htjeli dati, a što ih je u čitavom životu pratilo kao neugasivo svjetlo.

Vratimo se našem junaku i svecu svetom Roku da vidimo kakve je konkretne posljedice u njegovu kasnijem životu imao odgoj vrijedne majke. On je još prije nego je navršio 20 godina ostao bez roditelja. Što je tada učinio? Prodao je sva svoja dobra, a novac podijelio siromasima te se kao siromašan hodočasnik uputio prema Rimu. Učinio je, dakle, ništa manje nego što Isus traži od svakoga tko želi biti savršen. Postupio je drukčije nego ono bogati mladić iz Matejeva evanđelja (19,16–22). Njemu je Isus rekao: »Ako želiš biti savršen, hajde prodaj što imaš i podaj novac siromasima, pa ćeš imati blago na nebu! Onda dođi i slijedi me! Kad mladić ču te riječi, udalji se žalostan, jer je posjedovao veliko imanje« (Mt 19,21–22). [više] about Sveti Rok – zagovornik bolesnika

Među najomiljenije marijanske pučke blagdane spada današnji: Marijino uznesenje na nebo. Još do nedavna naši su se vjernici u Bosni za taj dan spremali devetodnevnim postom. A tko god može, za Veliku Gospu nastoji hodočastiti u koje marijansko svetište. Zato su naša marijanska svetišta toga dana puna proštenjara, sva raspjevana u dragoj hodočasničkoj pjesmi, ožarena ne samo ljetnim suncem nego još više žarom, molitvom, pobožnošću naših romara. Božji je narod onim svojim vjerničkim osjetilom osjetio da je to dan Marijine slave i zato u molitvi, pjesmi, djelima pobožnosti daje oduška svojoj radosti.

Teologija nas uči da je Marijino uznesenje dušom i tijelom na nebo kruna njezina bogomajčinstva, vječnog djevičanstva i bezgrješnog začeća. Nauk o Marijinu uznesenju na nebo po završetku njezina zemaljskoga života proglasio je člankom vjere 1. studenoga 1950. papa Pio XII. Iako je ta dogma proglašena tek u novije vrijeme, njoj prethodi duga tradicija, stara gotovo kao i sama Crkva.

Sveti Epifanije u četvrtom stoljeću prvi je istočni otac koji govori izričito o Marijinu uznesenju na nebo. On piše: “Kako je moguće da Marija svojim tijelom ne posjeduje nebesko kraljevstvo, ona koja nije učinila u tijelu nikakvo ružno djelo, već je ostala bezgrješna?” Prema njemu razlozi bi Marijinom uznesenju na nebo i u tijelu bili u njezinoj potpunoj bezgrješnosti. Na njoj se prvoj i u punini ispunilo šesto blaženstvo: “Blago onima koji su čista srca jer će Boga gledati!” (Mt 5,8).

Sveti Grgur Turonski († 593) prvi je zapadni crkveni pisac koji izričito govori o Marijinu uznesenju na nebo.

Sveti Modest, jeruzalemski patrijarh († 634), uči izričito ovo: “U nebesku ložnicu ulazi ona koja postade preslavna zaručnica hipostatske unije dviju naravi u Kristu… Zbog toga je Marija, budući preslavna majka Krista Spasitelja, našega Boga koji je davalac života i besmrtnosti, oživljena od njega samoga, sudionica s njime kroz sve vjekove u neraspadljivosti, a on ju je probudio iz groba i uzeo k sebi onako kako on jedini zna.”

Sveti German, carigradski patrijarh († 733), u prilog Marijina uznesenja navodi ove razloge: “Kako bi smrt mogla progutati onu, uistinu preblaženu, koja je slušala Božju riječ, bez požude i sudjelovanja muža začela osobu Božje Riječi, rodivši je bez boli te koja se posve sjedinila s Bogom? Kako bi raspadljivost mogla zahvatiti ono tijelo od kojeg je došao život? Te se stvari protive i potpuno su tuđe duši i tijelu koje nosijaše Boga…”

Sveti Ivan Damaščanin († 749) ostavio nam je tri govora o usnuću BD Marije, a koja su pod dogmatskim vidom izuzetno važna. U drugome od njih kaže: “I tako je presveto tijelo položeno u veoma lijep i bogat grob, a odande nakon tri dana odneseno u nebeske šatore.”

Sveti Bernard († 1153) u svom govoru o uznesenju kaže: “Djevica, uzlazeći danas slavna na nebo, bez sumnje umnožava obilno užitke građana. [više] about Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo

Proroka Iliju čeka dugi put kroz pustinju do brda Horeba. Na tom ga putu čudesno hrani Božja ruka. Snagom te hrane, on će biti kadar prevaliti težak i mukotrpan put. Danas čitamo taj odlomak u odnosu na poruku Evanđelja. Isus obećava svojoj zajednici kruh života. To je kruh – govori On – koji s neba silazi. Tko od njega jede, ne umire nikada. To je kruh života i životne snage. I Isusova je zajednica na putu! I to je put kroz pustinju, poput onog Ilijinog, put prema „Božjoj gori“, prema svojoj domovini koja je na nebesima. Na tom se putu Isusova zajednica hrani čudesnim kruhom s neba koji joj daje Otac preko svoga Sina. Krijepljena tom hranom ona poput starog Izraela koji blaguje manu u pustinji, ostvaruje svoj „Izlazak“.

I svaki je čovjek ovdje na zemlji putnik. Želi li svladati „putovanje pustinjom do Božje gore“ mora se hraniti kruhom života! Treba se vjerom otvoriti Isusu i uzeti dar kruha, koji on pruža. To je kruh života, kruh okrepe, kruh uskrsnuća – to je  E u h a r i s t i j a. Zašto su Isusovi učenici često tako malo ljudi pričesti?

Gospa od Anđela stara je svetkovina koja potječe iz prvih franjevačkih dana, a slavi se 2. kolovoza. Na ovaj dan vjernici se prisjećaju obraćenja svetog Franje koje se dogodilo 1208. godine u malenoj crkvici svete Marije od Anđela, podno grada Asiza. U franjevačkoj povijesti, ta crkva je poznata kao Porcijunkula.

Na svetkovinu Gospe od Anđela, u svim crkvama diljem svijeta vjernici mogu dobiti porcijunkulski ili POTPUNI OPROST od vremenitih kazni, ako danas pohode franjevačku ili župnu crkvu ili katedralu. Osim toga, trebali bi biti u stanju milosti (ispovjediti se ukoliko je potrebno), sudjelovati na svetoj misi i pričestiti se te izmoliti na nakanu Svetoga Oca: Vjerovanje, Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu.
Oprost je 1216. godine sv. Franjo izmolio od pape Honorija III., koji je odredio posebni oprost svima onima koji pohode crkvicu Porcijunkule. Slaveći Gospu od Anđela, vjernici dobivaju također i poticaj da se sjete svog anđela čuvara, da mu upute zahvalnost za sve trenutke kad ih je štitio i čuvao, a nisu ni znali kako se to dogodilo.
Porcijunkula je kolijevka franjevaštva. Ta crkvica podno Asiza, postala je okupljalište prvih Franjinih sljedbenika i ishodište franjevaštva. U njoj su se braća sabirala, slavila kapitule, a napose molila. Porcijunkula je zapravo jedno malo svetište sv. Marije Anđeoske koju je sv. Franjo osobito volio, jer je smatrao da je u njoj Majka Gospodinova osobito prisutna te iz tog mjesta osobito pomaže sve koji traže utjehu.
Crkvica Porcijunkula nalazi se danas unutar bazilike Sv. Marije Anđeoske koja je građena po nalogu pape Pija V. od 1569. do 1679. godine. Pio X. uzdigao je baziliku na čast papinske bazilike nazivajući je „Majka i Glava svih crkava Franjevačkog reda“.

Porcijunkula

Sveti Franjo, osoba skromna, ponizna srca, niska stasa, dok je još boravio u svijetu, za sebe i za svoje, odabrao je komadić svijeta, jer nije drugačije mogao služiti Kristu. Spomenuto mjesto koje je imalo pripasti onima što su željeli da od svijeta nemaju ništa, nije bez božanskoga nadahnuća nazvano Porcijunkula. Samo ime Porcijunkula dolazi iz latinskog jezika, a znači komadić. U tom je mjestu bila podignuta crkva djevičanske Majke.
Tu je rođen Red male braće, tu je od mnogobrojna mnoštva „povrh čvrsta temelja podignuta veličanstvena građevina“. Svetac je ovo mjesto više volio nego ostala. Braći je naredio da ga s posebnim poštovanjem časte. Htio je da se ovo mjesto uvijek čuva u poniznosti i najvećem siromaštvu kao ogledalo redovništva. Pravo vlasništva je ostavio drugima, a sebi i svojima je samo zadržao pravo upotrebe…
U Porcijunkuli se u svemu obdržavala najveća stega, kako u šutnji i postu, tako i u ostalim redovničkim uredbama. Nitko nije onamo imao pristupa, nego samo posebno određena braća. Ovi su bili odasvud sabrani i svetac je htio da zaista budu Bogu odani i u svakom pogledu savršeni. Isto tako je svakoj svjetovnoj osobi bio zatvoren ulaz. Nije htio da braća, koja su ondje boravila u ograničenom broju, po općenju za svjetovnjacima udovoljavaju radoznalosti, da ih ne bi prekidanje kontemplacije po brbljavcima od nebeske stvari odvlačilo zemaljskima. Neprekidno, danju i noću su oni koji su boravili u tome mjestu, bili zauzeti božanskim pohvalama; oko sebe su širili divan miris pobožnosti, provodili su život anđeoski.
Jedne noći godine Gospodnje 1216., dok je Franjo bio uronjen u molitvu i meditaciju u Porcijunkuli kod Asiza, iznenada je crkvicu obasjala jaka svjetlost, a Franjo je nad oltarom ugledao Krista, njemu s desna njegovu presvetu Majku, a okruživalo ih je mnoštvo anđela. Franjo se licem do zemlje poklonio svome Gospodinu bez riječi.
Upitali su ga što želi za spas duša. Franjo je odmah odgovorio: „Presveti Oče, iako sam bijedan grešnik, molim te da svima onima koji se pokaju i ispovjede pa dođu posjetiti ovu crkvu, udijeliš potpuno oproštenje svih grijeha.“
„To što tražiš, brate Franjo, velika je stvar“, reče mu Gospodin, „ali ti si dostojan i većih stvari, pa ćeš ih i dobiti. Prihvaćam, dakle, tvoju molitvu, ali uz uvjet da zatražiš u moje ime taj oprost od moga Namjesnika na zemlji.“
I Franjo je odmah otišao papi Honoriju III, koji se tih dana nalazio u Peruđi, i sa žarom mu je ispričao viđenje koje je imao. Papa ga je pažljivo saslušao i poslije nekih nedoumica dao je svoj pristanak. Zatim je rekao: „Na koliko godina želiš ovaj oprost?“ Franjo je žustro odgovorio: „Sveti Oče, ne tražim godine, nego duše.“ I sretan je krenuo prema vratima, ali ga je Papa pozvao natrag: „Kako to, ne želiš nikakav dokument?“ A Franjo će: „Sveti Oče, meni je dosta Vaša riječ! Ako je ovaj oprost Božje djelo, On će se pobrinuti da svoje djelo očituje. Meni ne treba nikakav dokument; taj papir neka bude Presveta Djevica Marija, Isus bilježnik, a anđeli svjedoci.“
I nekoliko dana kasnije zajedno s biskupima iz Umbrije, kazao je kroz suze narodu okupljenom u Porcijunkuli: „Braćo moja, želim vas sve poslati u raj!“
(usp. Diploma di Teobaldo, FF 2706/10)

Izvor: http://laudato.hr/Duhovnost/Zelite-li-znati-vise/Gospa-od-Andela.aspx

Prošle smo nedjelje započeli čitati 6. glavu Ivanova Evanđelja – Isusov veliki govor o Euharistiji koji je održao u zbornici Kafarnauma! U tom govoru Isus razlaže otajstvo Euharistije. Ona je Kruh s neba! Narod traži Isusa jer mu je učinio čudo umnoženja kruha, jer je jeo i nasitio se! Isus bi ih htio dići na još višu razinu života. Da ne čeznu samo za materijalnim kruhom, čije blagovanje ponovno rađa glađu, već za Kruhom, koji daje život – a to je kruh koji će On – Isus – dati svijetu. To je kruh za život svijeta! Slušaocima se odmah na te riječi rađa asocijacija na putovanje pustinjom, na manu kojom ih je Jahve hranio. I Isus ih upozorava da je to bilo djelo Očevo a ne Mojsijevo, i da je to bila samo slika, navještaj punine: pravi je Kruh Onaj, koji s neba silazi i daje život svijetu. Mana nije davala besmrtnost, život. Ona je bila samo zemaljska pomoć za utaženje materijalne gladi!

Tko ne bi želio vječno živjeti? Stoga je Isus još više zainteresirao svoje slušaoce. Pitaju ga odmah što trebaju činiti da bi postigli taj kruh koji daje vječni život. Odgovor je samo jedan: vjera! Da vjeruju u Sina! Samo po vjeri u Sina čovjek može blagovati  kruh života! I sada Isus jasno i nedvosmisleno očituje slušaocima tajnu toga Kruha: JA SAM KRUH ŽIVOTA, tko dolazi k meni neće ogladnjeti! Isus iz Nazareta, Sin Božji – ON JE KRUH ZA ŽIVOT SVIJETA!

Kruh   je današnje nedjelje u središtu naše pažnje! Bog umnaža kruh za ljude, jer ih ljubi! Prvo nam čitanje prikazuje proroka Elizeja, kako s dvanaest ječmenih kruhova hrani i nasićuje stotinjak ljudi. Evanđelje je ostvarenje toga u punini! Isus hrani pet tisuća ljudi s pet ječmenih hljebova i dvije ribe! Na taj način očituje da je Bog onaj koji daje život svijetu i da Bog želi da ljudi žive! Današnji psalam pokazuje Boga kako otvara svoju veliku ruku, da bi iz nje svi blagovali, sve živo, i to do sita, do mile volje.

U poruci Božje riječi valja kruh shvatiti i u širem značenju od onog fizičkog, materijalnog! Tako je to i u našem životu! Kruh označava život! Boriti se za kruh, znači boriti se za život! Dati nekome kruh u ruke, znači dati mu, omogućiti mu da živi! U tom smislu treba danas shvatiti i Božju Riječ. Bog je onaj koji nam omogućava da živimo, On  nas ljubi i želi da živimo! Čudo umnoženja kruha svaki se dan događa po našim poljima i njivama, gdje od jednog zrna pšenice nastaje trideset. Bez tog čuda Božjeg umnoženja kruha ne bismo mogli živjeti!

Oče, „oči sviju u tebe su uprte, Ti im hranu daješ u pravo vrijeme. Ti otvaraš ruku svoju, do mile volje sitiš sve živo.“ (Psalam 145)