Jučer smo slavili Isusovo rođenje, utjelovljenje Božje Riječi i pjevali, a danas čujemo upozorenje: „Čuvajte se ljudi!“ Htjeli smo nastaviti slavlje, a Crkva odijeva crveno ruho jer je prolivena krv jednog pravednika. Ljudska je mržnja jednoga od Isusovih učenika poslala u smrt samo zato što je svjedočio istinu. Kao da su se sile zla, na vijest da se rodio Spasitelj, podigle protiv života. Veliko svjetlo baca velike sjene. Na tople osjećaje božićnih melodija, odjednom šokantno hladni tuš. Nakon idilične topline tihe i svete noći dočekala nas je tipično kainovska gesta nasilja. Sinoć je bilo otvoreno nebo za dolazak anđela i njihovu pjesmu o miru, a danas se otvara nebo pod kojim pljušti kiša kamenja – ubijaju Stjepana.
Liturgija oslikava naš svijet: nisu svi ljudi dobri; za tren povrijede jedni druge, ugrožavaju jedni drugima život. Sveta raspoloženja u njima izazivaju srdžbu i bezbožne porive. Sin Božji se u takvom svijetu morao roditi u štalici, a nevini je mladić životom platio svoju propovijed. Svečane božićne pjesme na čas utihnu da se čuje Stjepanovo pitanje: Znate li vi što znači vjerovati u Isusa koji se rodio u Betlehemu? Što znači ispovijedati božićnu istinu da je Isus pravi Bog i pravi čovjek? Znate li da vas to može koštati života? Jeste li svjesni da je vjera više od osjećaja i dobrog raspoloženja, više i od lijepih božićnih pjesama. Svaki koji se odluči za Krista, mora ići vjerno za njim i biti spreman na žrtvu. Božić nije samo blagdan za pjesmu i slavlja nego obuhvaća čitava čovjeka, sve razine života, čak i umiranje.
Stjepan je bio jedan od sedmorice muževa na dobrom glasu, novoizabranih đakona, čuvar crkvenih dobara, prva pomoć i zaštita sirotinje i udovica, navjestitelj Božje riječi. Pun milosti i Duha Svetoga revno je propovijedao Krista čineći djela milosrđa. Svjedočio je istinu svojim sunarodnjacima, tumačio im Božju prisutnost u svijetu. Bog je bio prisutan s Abrahamom u Kaldeji, s Josipom u Egiptu, s Mojsijem na Sinaju, ali njegova se prisutnost ne veže za nacionalne granice. Bog želi biti prisutan u svim narodima. Crkva propovijeda da Bog želi spasiti sve ljude po Isusovoj smrti i uskrsnuću. To Židovi nisu mogli slušati, pa su mu se javno suprotstavili. Nisu imali pravih argumenata, pa ih je Stjepan oštro ukorio tvrdeći da su „tvrde šije, neobrezanih srca i ušiju“, da se opiru Duhu Svetom, da su izdajice i ubojice. To je prevršilo svaku mjeru. Neuki ne vole savjete, mržnja ne podnosi ljubav; pograbili su kamenje i kamenovali ga. Mislili su da ubijanjem brane sveti zakon koji kaže: Ne ubij! Podigavši oči prema nebu, Stjepan je vidio Božju slavu, Isusa s desne njegova Oca. To mu je nadahnulo molitvu: „“Gospodine Isuse, primi duh moj!“ Progovorila je vjera i Stjepanu zajamčila život usred smrti. Zasjalo je svjetlo u gustoj tami, otvorilo se nebo nad krvoprolićem. Blaženo gledanje nadahnulo je još jednu zadivljujuću gestu: Stjepan umire praštajući: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!“ Učenik slijedi učitelja. Isus je naime svojim ubojicama molio oproštenje.
Divno je živjeti Isusovim životom, govoriti njegovim duhom, umirati s njegovim riječima na usnama. Takva smrt ne može biti uzaludna, mora donijeti plodove čudesne milosti. Doista, Stjepanova je smrti obratila Savla, mladića koji je čuvao odjeću Stjepanovih ubojica. Savao je mrzio i progonio kršćane, a onda se čudesno obratio i postao gorljivi propovjednik iste vjeru koju je do tada progonio. Možda je Stjepan praštajući izmolio Pavla Kristovoj Crkvi. Onaj tko prašta budi dva blagoslova: jednim usrećuje sebe, a drugim onoga kome je oprošteno. Kršćani ne bi trebali imati neprijatelja. Oni znaju da su svi ljudi braća i da neprijatelji, ako i postoje, trebaju najviše ljubavi i praštanja kako ih neprijateljstvo i mržnja ne bi udaljili od Boga i vječnog spasenja. Praštanjem aktiviraju čudesnu moć preobrazbe…
izvor: www.uss.hr
