Nekategorizirano

POLAKO, ALI SIGURNO

Dobri Isuse!

Sjeme klija, raste. Ni ratar na zna kako. Prepušta se tijeku vremena i zakonu života što si ga ti utkao u biljke. Ja bih htio znati kako; htio bih vidjeti plodove svoga truda svakog dana; htio bih pratiti rast svojih mogućnosti i tako iz dana u dan živjeti u nekoj sigurnosti.

Ti mi to ne daš. Jamčiš mi svoju zaštitu i pomoć; daješ mi sve što je potrebno za život. Ali tajnu života zadržao si za sebe. Dovoljno je da živim u tebi i iz tebe. Katkad nas iznenadi sjeme riječi. Katkad tako mala riječ može učiniti čudesne stvari. Imamo iskustva u našim ljudskim odnosima. Nikada ne možemo predvidjeti zakonitosti djelovanja pojedinih riječi. Često bez neke posebne namjere izgovorimo riječ, misao, a ona odjekne duboko u srcu nekoga tko je čuo. Odjekne dublje i plodonosnije nego što smo to sami pomišljali! Često neoprezno izgovorena negativna riječ prouzroči silna razaranja u duši našeg bližnjega. Ni tu nismo u stanju pratiti sve što je riječ u mogućnosti proizvesti.

Tvoja je riječ, Isuse, životvorna. Nijednu riječ nisi izgovorio u prazno. Zato su ljudi visjeli o tvojoj riječi. Osjećali su da izlazi iz tvog srca, da iza svake svoje riječi stojiš ti čitavim svojim bićem i da se mogu povjeriti svjetlu te riječi. Zato su tvoje riječi bile kratke, jednostavne, ali su pogađale ljudska srca.

Da, Isuse, upravo je tvoja riječ bila malena, sićušna kao gorušičino zrno, kao sitno sjeme. Međutim, razrasla se u srcima slušatelja i postajala je stablom. Na tom stablu, na zajednici tvojih apostola kojima si tumačio svoje prispodobe, gnijezdit će se drugi koji će ih slušati, ptice nebeske

tvoga kraljevstva, mi, koji danas na apostolsku riječ vjerujemo, koji njihovo vjerovanje ispovijedamo. To je to silno stablo, sposobno ugnijezditi čitav svijet!

Takvo je tvoje kraljevstvo! Za njega se ne treba bojati. Ono će rasti, makar ne znamo kako! Omogući svojom dobrotom svakome od nas da se nađemo u tom kraljevstvu, na tom razgranatom stablu, privučeni tvojom riječju.

fra Zvjezdan

RAZLIKOVATI ONO ŠTO NAS OTUĐUJE
OD ONOGA ŠTO NAS UVODI U ŽIVOT

Mi ljudi smo očito rođeni za Istinu. Sv. Ivan kaže da će nas istina osloboditi i spasiti. Istina čovjeka izgrađuje, istina čovjeka čini čovjekom. Čovjek koji prihvaća neistinu nije više čovjek. On samoga sebe ponižava ispod razine same svoje naravi.

Ali koliko god smo sučeljeni s istinom ipak smo mi tražitelji istine. Ona je uvijek u nama i uvijek pred nama. Sama nas istina tjera da tražimo istinu. Jer smo tražitelji istine mi očito možemo i zabludjeti, uza najbolju volju, makar u našoj neistini uvijek i mi učestvujemo. Mi možemo biti neinformirani (imati manje ili više znanja), ali radi toga ne moramo biti neistiniti. Očito ovdje mislimo o životnoj istini. Ne govorimo o ‘naučenoj istini’.

Čovjek bi trebao biti pošten i otvoren pred istinom. Nikada i ni u kojem slučaju ne bi se trebali bojati istine, pa ne znam kako ona nama afektivno padala. Postavlja se pitanje da li smo mi zreli za istinu, ili ako ju ‘susretnemo’ ne prihvaćamo ju pa čak ju proglašavamo neistinom. To je najtragičnije za osobu. Skoro se ne zna kako takvoj osobi pomoći. Ona bježi od istine ili jer joj istina nije u prilog pa istinu proglašava neistinom. [više] about 10. nedjelja kroz godinu (B)

SUBOTA JE RADI ČOVJEKA

Ova zgoda stoji između dva Isusova “prekršaja”: u odlomku prije toga farizeji prigovaraju Isusu što ne obdržava tradiciju o postu, a u odlomku poslije ovoga Isus ozdravlja bolesnika s usahlom rukom u subotu. Radi se o polemičkim razgovorima u kojima Isus pokazuje svoju punomoć, dobivenu od Boga: on je zaista Sin čovječji koji je vlastan opraštati grijehe, davati novi sadržaj vjerničkom postu, gospodar subote!

“Jedne je subote prolazio kroz usjeve” (r. 23). Ovo je vrlo dobro utkano u Galileju kao žitnicu Svete zemlje. Značajno je što učenicima ne biva prigovoreno samo hodanje kroz usjev. U Pnz 23, 26 stoji: “Ako uđeš u žito svoga susjeda, možeš kidati klasove rukom, ali ne smiješ prinositi srpa susjedovu žitu”. Matej je ispravio Markov nejasni podatak o hodu kroz usjev napomenuvši da su učenici ogladnjeli i zato počeli trgati klasje (Mt 12, 1).

Iz primjera o Davidu koji je s pratiocima pojeo izložene kruhove pridržane samo svećenicima, vidi se da starozavjetna zgoda ne odgovara sasvim na prigovor. Farizeji predbacuju, zašto Galilejčevi učenici subotom “rade” trgajući klasje za jelo. Iz ovakvog primjera naslućujemo određeno razdoblje preslaganja novozavjetne zajednice obzirom na dan Gospodnji. Dok je Crkva bila među Židovima, nastavila je s njima slaviti subotu kao dan Gospodnji, ali se nije vezala na to zbog svoje vjere u Isusovo uskrsnuće na prvi dan u tjednu. Kad je prešla među pogane, počela je nedjelju slaviti kao dan Gospodnji. Usklikom da je subota stvorena radi čovjeka Isus podsjeća svoje protivnike na prvotnu svrhu tjednog počinka: da bi se čovjek vratio Bogu i svom duhovnom bitku, da samim radom i privređivanjem ne bi podivljao. Dok su rabini imali izreku da je subota dana narodu a ne narod suboti, Isus uči da je subota dana čovjeku pojedincu. Time se zalaže za ljudska prava pojedinca koji ne smije biti progutan od zajednice. On objavljuje Boga koji voli pojedince, dakako učlanjene u narod, ali pojedince kao osobe stvorene na njegovu sliku. U objavljivanju takvog Boga on se osjeća i gospodarom subote: “Tako, Sin Čovječji gospodar je subote” (r. 28). U ovome “tako” je novi stupanj Isusove svijesti o samom sebi, jer je u Mk 2, 10 rekao da je Sin Čovječji vlastan opraštati grijehe. Time Isus proglašava da sitničavo tumačenje i primjenjivanje propisa, pa i Božjih, može dovoditi do suprostavljanja duhu propisa. Odredba o subotnjem počinku trebala je ljudima olakšavati povratak Bogu u tjednom ritmu rada, a farizejskim tumačenjem postala je nesnošljivo ropstvo za ljude. Pred ovakvim Isusovim stavom pitajmo se kako gledamo propise u odnosu na sebe i na druge. Da li nas vršenje Božjih zapovijedi čini radosnijima, slobodnijima, bližima Bogu, samima sebi i ljudima?

Ovo Isusovo preslaganje s obzirom na subotnji počinak omogućuje Crkvi kroz povijest da – oslonjena na Krista Gospodina – vrši zdravo prilagođavanje svoje discipline i uvodi promjene koje ne znače odstupanje od onoga što joj je Isus zadao.

Današnja nas misna čitanja zovu da produbimo smisao dana Gospodnjeg kao tjedne oaze za susret s Bogom, sa samim sobom i s ljudima koji nas trebaju na drugačiji način od svagdašnje poslovne trke.

Isuse, ti si nam darovao svoju smrt da bismo mogli živjeti punim životom. Ti si ustao od mrtvih da bi zauvijek ispraznio grobove naših srdaca i uveo nas u svoje svjetlo. Blaženog li časa kada si posljednji put izdahnuo, jer je to postao udisaj našega bića u život milosti! Milosti u kojoj prepoznajemo tvoj dar, klanjamo mu se i zahvaljujemo ti na njemu.

Isuse, ti si pred označio svoj dar života u znaku kruha i vina kako bi nas oni uvijek podsjećali na tvoju ljubav koja je u žrtvi išla dokraja. I više od toga! Ti si učinio da se u tim znakovima uvijek iznova događa tvoj dar za nas i po nama!

Isuse, ti više nemaš drugih očiju do naših, drugih ruku do naših, drugog tijela do naših tijela da u nama i po nama hodaš ovom zemljom i činiš ono što si činio za svoga zemaljskog života. Obdareni, nadahnuti i ohrabreni tvojom tajnom otajstvenom nazočnošću i mi smo pozvani da idemo putem kojim si ti pošao.

Isuse, ti si nama na spomen ostavio sebe u znaku kruha i vina, u znaku ljudskog truda i hrane, koji po tvome blagoslovu postaju hranom i pićem duhovnoga života. I ti hoćeš da, nahranjeni i napojeni tobom, i sami činimo ono što si ti činio, tebi na spomen.

Molimo te danas, Isuse, da nam dadeš snage i jakosti da budemo tvoji svjedoci sve do potpunog sebedarja, sve do žrtve.

Molimo te da, po Duhu Svetom, koga si nam darovao, i mi budemo tvoj živi spomen, tvoje tijelo i krv za život svijeta!

fra Zvjezdan

PRESVETO TROJSTVO: JEDINSTVENI DAR TROOSOBNOG BOGA

Gospodine, stvorio si čovjeka na svoju sliku. Htio si da na sebi i u sebi nosi biljeg tvoga sjaja, da raznosi tvoju ljubav, da otkriva divna tvoja djela. Htio si da na sliku tvoga božanskog bogatstva i čovjek bude osoba, jedinstvena osoba, duhovno biće koje je sposobno u slobodi razmišljati, ljubiti, darivati se, osjećati.

Želio si da čovjek bude osoba, jer si ti, Gospodine Bože, jedinstven i bogat u trim božanskim osobama. Bojim se, Gospodine, da ćemo se kao ljudi, uz tvoju pomoć, ponovno morati stvarati. Jer čovjek kao da je prestao biti osoba. kao da više nije stvoren na tvoju sliku.

Nažalost, ljudi se međusobno gledaju i susreću tek kao bića, a manje kao osobe, više kao predmeti, a manje kao osjetljiva bića. Na šalterima ureda i banaka očekujemo poslugu, a ne jedinstvene osobe, a službenici s druge strane često čekaju tek stranke koje automatski poslužuju. Na tržnici tražimo krumpire i zdrave jabuke, ali ne primjećujemo prodavačicu niti prodavačica vidi ljude. Interesi zasjenjuju svaki ljudski osjećaj. Zato ima među ljudima sve manje radosti i srdačnosti, sve manje iskrenih pozdrava, sve manje vremena. Gotovo da se sve mjeri novcem i sve promatra s računicom.

Kao da čovjek više nije osoba. Postaje robot, automat, izvršitelj određenih zadataka, borac za plaću, radnik i stručnjak, a sve manje naprosto čovjek. Prvi poziv što si ga ti, Gospodine, utkao u čovjeka, to jest da bude tebi sličan, da bude osoba, kao da je potpuno zasjenjen. Čovječanstvo broji sve više ljudi, a izgleda da ima sve manje osoba. Zaraženi smo virusom raščovječenja. Bože moj, spasi nas!

I tebe smo, Gospodine, udaljili od sebe.

I o tebi mislimo da si daleki Bog, da si Svemogući, Sveznajući, da nas vidiš i sudiš, da nam spremaš nagradu ili kaznu. Ni ne pomišljamo na tvoju blizinu. Hladni smo i ravnodušni na objavu o tvojoj ljubavi. Ljudi često kažu da si nešto, a ne Netko, da postojiš, a ne da ljubiš. Oprosti nam, Gospodine! Gotovo da smo zaboravili da si osoba, da si osobni Bog, da znaš što je ljubav i nježnost. Zaboravili smo ti se obraćati kao osobi.

Ti nam, međutim, dopuštaš da uđemo u tajnu tvoga bića i otkrivaš nam se bogat milosrđem, bogat ljubavlju. Otkrivaš da si osoba, da si troosoban, da si Otac, Sin i Duh Sveti. Otkrivaš nam tajnu svoga bića da bismo mogli razgovarati s tobom, biti s tobom, osjećati tvoju blagoslovljenu blizinu.

Troosobni Bože, Oče milosrđa i ljubavi, smiri mi dušu u očinskom zagrljaju svoje dobrote. Daj da ti moje srce može tepati poput djeteta. Troosobni Bože, Sine Božji, Isuse, daj da u tebi i po tebi osjetim svu ljubav koja iz božanskog Srca izvire za mene.

Troosobni Bože, Duše Sveti, ražari me ljubavlju, prosvijetli me iznutra da bih bio sposoban doživjeti svu snagu božanske ljubavi i spasenja. Ti si, Bože, troosoban, snažno prisutan, ljubavlju okrenut prema meni, prema svima nama!

fra Zvjezdan

DUH SVETI, TRAJNI DAR BOŽJE LJUBAVI 

Duše Sveti, sišao si nad apostole i preporodio ih!

Oni su postali potpuno novi, radosni, hrabri, oduševljeni i sposobni oduševljavati druge, jer si ih ti, Duše Sveti, pohodio!

Sve se promijenilo, svijet je postao ljepši, ljudi su postali bolji, a apostoli su shvatili da nisu ostavljeni i da nisu osamljeni!

Darom tvoga pohoda. Duše Sveti, osjetili su da im je Bog Otac, da im je Isus prisutniji nego ikada prije!

Dođi, Duše Sveti! Dođi i danas na našu zemlju; dođi u naša srca, dođi u naše obitelji!

Dođi i uvjeri i nas da nas Bog nije ostavio, da je Isus s nama u sve dane do svršetka svijeta! Dođi i ohrabri sve naše obitelji i zajednice da se ne moraju bojati za sutra, da ne moraju osjećati strah pred svakim novim životom! Neka obitelji budu bogate djecom, ispunjene mirom!

Dođi i ražari ljubav u tolikima koji su ti odškrinuli vrata primanjem sakramenata krsta i potvrde. Shvati to, Duše Sveti, kao jasan znak da imaš pravo na svakoga od nas kao na svoje svjedoke, na nositelje mira i radosti!

Duše Sveti, oživi naša srca da budu sposobna praštati, da se usude ljubiti i da se ne bojimo svoj život staviti u Božje ruke!

Dođi, Duše Sveti!

fra Zvjezdan