Nekategorizirano

ČISTOĆA SRCA

Isus i nama govori:
Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene! Tvoj me narod ni usnama ne časti.
Zar nema toliko psovke u tom narodu? Koliko se pogrđuje moje ime s usana mnogih? I veliki i mali usuđuju se nečasno izgovarati moje ime!
Ovaj me narod usnama psuje. Srce mu je daleko od mene. A kako je s tobom?
Gdje je blago tvoje, ondje će biti i tvoje srce.
Gdje su tvoje misli, tvoje želje, tvoji planovi?
Nisu li daleko od mene?
Srce je tvoje daleko od mene. Zaboravljaš na mene; zaboravljaš na ljubav kojom sam te htio, stvorio, dozvao u život; zaboravljaš na ljubav kojom te uzdržavam. Možda me usnama častiš, možda se čak redovito moliš, možda ideš i na nedjeljnu misu. Ali ima li tu srca?
Nisi li i kod mise, kod tog najistinitijeg susreta što sam ga darovao Crkvi i po njoj tebi, daleko od mene, nije li ti srce drugdje?
Ispunjavaš zakon, ali mi uskraćuješ ljubav.
A meni je važna ljubav. Ja hoću do tvoga srca.
Evo, stojim na vratima i kucam; stojim na vratima tvoga srca i čekam. Čekam da mi otvoriš sve tajne svoje nutrine.
Ne boj se! Neću ući nasilno. A ako uđem, ispunit ću te blagoslovom. Ne boj se, neću ti ništa oduzeti. Samo ću ti ponuditi svoju ljubav, samoga sebe.
Ja sam tebi darovao svoje ‘srce.
Ljubio sam te dokraja. Otkrio sam ti sve tajne. Prihvatio sam te kao prijatelja. Svoj sam život darovao za tebe iz čiste ljubavi. Želim te i danas privući k sebi.
Ne boj se. Očistit ću tvoju nutrinu. I tvoje će srce tada postati sposobno da nesebično i velikodušno ljubi. I tvoje će srce biti čisto. Iz tvoje nutrine neće više izlaziti grubosti, zle misli, psovke, bludništva.
Želim te pohoditi; želim po tebi biti blizu i tvome narodu.
Htio bih da mogu reći: Srce ovog naroda mi je blizu.
Bit će tada radost.
A čast i slavu moći ćete iskazivati imenu mome čista srca.
fra Zvjezdan

DUHOVNA GLAD – DUHOVNA HRANA 

Znamo osobe za koje mislimo da ih dobro poznajemo i onda se jednom iznenadimo na nekom njezinom promašaju ili velikom činu. I to nam nameće pitanje kako se postaviti prema svojem bližnjemu. Da li se treba distancirati ili još više zbližiti? Da, odnos udvoje uvijek je životna avantura. Odnos čovjeka i Boga je odnos prijateljstva i uzajamnosti. Bog se objavljuje čovjeku, a čovjek se treba otvoriti Bogu. Čovjek se ‘hrani’ Bogom, a čovjek je Bogu radost.

Psihološki bi se moglo reći: čovjek treba Boga, Bog treba čovjeka, iako je Bog slobodno stvorio čovjeka. Jer ga je slobodan (iz ljubavi) stvorio zato mu i treba. Uvijek se uspoređivalo potrebu Boga čovjeku sa svakidašnjim kruhom (hranom). Čovjek je po svojoj naravi otvoren prema vječnosti i potreban je vječne hrane, vječnog života. To nam svjedoči babilonski ep Gilgameš, egipatska Knjiga mrtvih i židovska Biblija. Svi upućuju na potrebu vječne hrane i ishrane za vječnost.

Koja je to hrana koja čovjeka hrani za vječnost i za njegovu sreću i puninu? Čovjeku je potreban kruh zemaljski i kruh ‘nebeski’. Potrebna mu je materijalna hrana, potrebna mu je i duhovna hrana. Zato se ne može naći zadovoljenje tjelesne hrane u duhovnim sadržajima, kao ni duhovnu hranu u materijalnim sadržajima. Izgleda da se često u čovjeku dogodi zabuna, pa je sklon materijalnim ‘kruhom’ zadovoljiti i svoju duševnost. Cijeli se život u tome smislu orijentira, i na koncu se konstatira da je život bio ‘prazan’ i na koncu nije bio osmišljen. Iako je materijalna hrana također od Boga, pa i sama ‘mana’ nije zadovoljila čovjeka. Njemu je potrebna jedna druga hrana.

Čovjeku je potreban kruh koji nosi vrijednosti samoga Isusa. On je ‘kruh koji je sišao s neba’. Tko je njega gladan i tko ga blaguje živjet će vječno. Samo kroz kruh – tijelo čovjek transformira sebe u vječno biće. Živi kruh – tijelo – potiskuje sve idole. Zato se ni u kojem slučaju duhovno ne treba materijalizirati. A da u čovjeku prebiva duševnost, to prihvaćaju svi ljudi, a to znači da je svima potrebna ‘duhovna hrana’. To nije ni govor, ni priča, ni slika, to je ‘dar s neba’, Božji duh. Isus je cijeli bio prožet duhom, zato je njegovo tijelo i njegova krv tijelo za duh, za čovjeka, za osobu. Duh se očituje kroz tijelo, a tijelo je mjesto za duh. A ovo hoće reći njegovo tijelo je tijelo prožeto ljubavlju, tijelo je sakrament ljubavi. Samo preko tijela mi doživljavamo snagu ljubavi. Tijelo prožeto ljubavlju očituje čovjeka kao duhovno biće, a tijelo bez ljubavi je animalno (životinjsko) tijelo. Isusu je tijelo u funkciji duha. [više] about 21. nedjelja kroz godinu (B)

TAJNA PRISUTNOGA

Osluškujmo Isusa:

Pitate se: Kako vam mogu dati svoje tijelo za jelo? Kako vam mogu dati svoju krv za piće? – Zato što vas volim!

Znam koliko ste gladni života i što sve činite da biste održali svoj život. Silna potreba za jelom i pićem usađena je u vaše biće.

Međutim, još više trebate podršku ljubavi. Tragate za smislom i prosite potvrdu za svoj život od ljudi oko sebe. Ne nalazite uvijek ono što tražite, ili barem ne uvijek u dovoljnoj mjeri, koliko bi vama bilo potrebno. U svojoj vam ljubavi ja želim darovati sebe.

Otkrij tajnu moje ljubavi. Ja sam te htio od majčine utrobe; ja sam te sazdao i htio sam da ti budeš. Stvoren si po planu moje ljubavi. Trebaš mi da moje stvorenje bude potpuno. Prihvati moju ljubav da bi mogao prihvatiti svoj život.

Svoju ti ljubav darujem onako kako je možeš primiti. Postao sam čovjekom da bih mogao biti tebi blizu na tebi dohvatljiv način. Darovao sam ti svoje vrijeme, posvetio sam ti svoj život. A kada je došao čas, predao sam za tebe svoj život, ispunio žrtvu križa.

Zar nije to hrana ljubavi? To je moje tijelo, predano za tebe; to je moja krv, prolivena za tebe. Nikada te neću prestati ljubiti. Zato ni moje predanje nikada neće prestati. Jednom darovano tijelo i prolivena krv ostaju trajan dar moje ljubavi za tebe.

Primi tu ljubav! Blaguj od tog dara!

Nasiti se istinom da je netko upravo za tebe bio spreman i živjeti i umrijeti. Zar nije to najdublja tvoja čežnja? Zar nisi uvijek želio osjetiti da je netko u potpunosti tebi na raspolaganju? Nije li izvor mnogih tvojih razočaranja trenutak kada si osjetio da je ljudska ljubav ograničena i da se može iscrpsti. Ovdje si na izvoru ljubavi koja nikada neće prestati. Čak i onda kada si duboko ponižen, ljut na sebe, kada pomisliš da nisi vrijedan ničije, pa ni moje ljubavi, ja te ljubim!

Vi se često među sobom svađate. Često se zatvarate jedni pred drugima. Ako ne možete pobjeći od najbližih, onda se upravo izjedate i zagorčavate si život.

Kada se vi tako često međusobno izjedate, zašto se čudiš kad ti ja kažem da ti želim dati svoje tijelo za jelo? Zašto ti se netko ne bi mogao dragovoljno dati da ga blaguješ, da se nasitiš u korijenima svoga bića. Ja to želim da bi ti, nasićen mojom ljubavlju, prestao izjedati druge; ja to hoću, da bi nasićen mojom ljubavlju i ti mogao biti sposoban hraniti druge svojim životom, svojim vremenom, svojim srcem, svojom ljubavlju.

Bilo bi to divno! Tada bi svi bili sretni! Zato želim da često blaguješ moje tijelo, tj. od toga kruha!

fra Zvjezdan

Marijino Uznesenje na nebo, svetkovina je koja je za nas radosna vijest. U  Mariji, Isusovoj Majci možemo vidjeti i prepoznati cilj našega života, a i put do toga cilja. Taj cilj gledanja i prepoznavanja za mnoge ljude nije jednostavan. Ako posjetimo jednu bolnicu susrest ćemo ljude u slabosti njihova tijela. Mnogi od njih izmučeni su od jakih bolova. Susrećemo ljude koji imaju veliku muku ustati iz kreveta, i mogu ići jedino uz pomoć drugoga. Susrećemo ljude koji su izgubili snagu vida i sluha, te sposobnost govora. Nisu u stanju da se sami operu i obuku. Možemo vidjeti ljude koji ne mogu privući k ustima žlicu ili čašu vode, ne mogu se vlastitom snagom podignuti ili okrenuti u krevetu. Vidimo ljude koji su klonuli i istrošeni, kratko rečeno: približio im se kraj. Mnogi jedva mogu podnijeti te slabosti, te duševne i tjelesne nedostatke. Htjeli bi napustiti svoje slabo i nemoćno tijelo i umrijeti.

I što tada? Je li to trebalo biti? Može li to biti smisao života?

Marija je nakon svoga zemaljskog života tijelom i dušom uznesena od Boga u nebesku slavu, kaže nam članak vjere Crkve. To znači, da je Marija sa svom svojom egzistencijom i sa svime što je pripadalo njezinoj osobi, bila uznesena u nebo.

Njezino zemaljsko, prolazno tijelo bilo je preobraženo od Boga i nanovo oblikovano u nebesko, neprolazno tijelo.

U Mariji vidimo cilj našega života – i taj cilj je stavljen pred sve ljude. Jednom – ako Bog to smatra da je došao pravi trenutak, možemo i mi nakon ovoga našeg zemaljskog života, s tijelom i dušom biti uzneseni u njegovu nebesku slavu.

Bog će tada ovo naše tijelo preobraziti i nanovo oblikovati i naše novo tijelo će biti slavno i lijepo, ne više osjetljivo za bolesti i bolove, za starenje, umiranje i raspadanje.

Biti ćemo vječno mladi,  moći ćemo vidjeti i gledati novim očima veličanstveni svijet Božji. Bog će nam darovati novu neprolaznu snagu. Neće više biti žalosti ni suza, nikakve muke ni patnje. Pjevat ćemo, plesati i biti sretni.

Sreća i radost nikada više neće biti pomućeni.

To je i to treba biti naš cilj: nebeska slava.

U Mariji također vidimo put, koji vodi cilju. Njezin put do cilja zove se vjera i ljubav. Marija je oboje učila: vjerovati i ljubiti.

Ona je učila slušati Boga, njemu bezuvjetno vjerovati i potpuno se predati njegovom vodstvu.

Ona je bezuvjetno izrekla svoj da njegovoj volji:”Tvoja volja, Gospodine, neka bude.” Marija je učila pouzdati se i potpuno predati beskonačnoj Božjoj ljubavi. I ona je učila vjerno i ustrajno živjeti prvu i najvažniju Božju zapovijed: ljubav prema Bogu i čovjeku.

Kao Mariji tako i nama Bog daruje vrijeme i daje nam da rastemo i sazrijevamo u vjeri i ljubavi.

Tako nam može i treba svetkovina Marijinog uznesenja u nebo biti jaki znak nade i utjehe, jer smijemo ići ususret novom rođenju koje će se dogoditi u nebeskoj slavi, gdje su Marija i svi savršeni.

fra Jozo Župić

HRANA ZA ŽIVOT SVIJETA

Vjerujem, Gospodine!

Vjerujem da si prisutan u sakramentu euharistije. Vjerujem u tebe, Isuse, u tajni posvećena kruha i vina. Vjerujem da je to tvoje predano tijelo i prolivena krv, tj. tvoj život koji si potpuno predao za nas. Taj kruh i to vino: to je istinski život. Vidljivi je znak tako neznatan i slab. a stvarnost dara je neizrecivo velika i snažna. Pozivaš me, Isuse, da vjerujem jer o tom sakramentu ljubavi ovisi život svakoga čovjeka, život svih ljudi, spasenje čitavoga svijeta.

Ti nam govoriš, Isuse: “Tko vjeruje. ima život vječni! Nekada su očevi vaši vapili za hranom u pustinji. Bili su gladni tjelesne hrane”. Otac im je dao takvu hranu, manu u pustinji, ali u njima se nije dogodila promjena života. Nisu zbog toga iskrenije povjerovali Bogu, njegovim planovima. Ostali su u pustinji i nisu dočekali ulazak u obećanu zemlju. Tjelesna hrana i pun želudac nisu bili jamstvo trajnog, sretnog i boljeg života.

Ti nas, Isuse, želiš poštedjeti sličnog iskustva. Obećaješ nam više. Daješ nam samoga sebe, svoje tijelo i krv. Daješ nam svoj život i hraniš nas sobom na našem životnom putu. Nismo više sami. Nema te situacije, nema tog trpljenja, umiranja i smrti u ovozemaljskom iskustvu, nema ničega što bi moglo ugroziti smisao što ga ti, Isuse, daješ našem životu u svjetlu svoga uskrsnuća. Tvoje nam uskrsnuće govori o trajnosti i neuništivosti života koji se hrani tvojim darom euharistije. To je život što ga ne može uništiti ni ljudska mržnja, ni moderno oružje, ni ubitačna neprija-teljstva, ni sotonističko iživljavanje nad ljudskim bićem. Ono što nam ti, Isuse, daruješ jače je od svega. Tim životom, tom ljubavlju, snagom svoga uskrsnuća hraniš nas u svakoj misi, u svakoj pričesti.

Vjerujem, Isuse, u tvoju ljubav. Ona je nužna za život svijeta. Hvala ti što nas tom ljubavlju hraniš u svakoj svetoj pričesti.

fra Zvjezdan

ZAŠTO NAM JE POTREBAN BOG – ISUS KRIST?

(Iv 6, 24-35)

Isus, iz koga je isijavala božanska dobrota i ljubav, privukao je na sebe pažnju i interes. Ljudi su se kod njega dobro osjećali, u njegovim riječima sebe su prepoznavali. Isus, koji je činio i čudesa, zanosio je i one koji su bili željni senzacija i čudesa. Zanosio je i one koji su se borili za socijalnu pravdu. I to je naviještao, ali s drugih polazišta od svih socijalnih reformatora. Da, Isusa su u ono vrijeme, a i danas tražili mnogi radi materijalnih probitaka – radi čudesnoga kruha.  Isus je činio čudesne znakove, ali oni su za njegovu misiju bili sporedni, i tko bi ostao samo na njima, u kome se ne bi pokrenula nutrina, taj ne bi upoznao istinskoga Isusa, niti bi u njemu otkrio Spasitelja svojeg života.

Dosta je vjernika (općenito) koji “trebaju” Boga i Isusa baš na materijalnoj razini: radi čudesa, radi zdravlja, radi svojih materijalnih probitaka… Takvi vjernici se pokazuju kao pasivni u ovome svijetu. Oni čekaju od Boga ono što bi sami trebali uraditi. Ili su nezadovoljni što Bog ne usliša njihove želje (molitve) na ovome materijalnom novu. Traže sporedno i tako se razočaraju u Isusa jer ne traže bitno, smisao. Isus nije došao radi čudesa. To se događalo i bez njegovog dolaska. On je došao da u ljudima ‘probudi’ božansku sliku, glad za istinskim Bogom, za istinskim preporođenjem. Ako se vjera u Isusa Krista svede na njegovu čudesnost, na materijalnu pomoć, vrlo brzo će se takva vjera udaljiti od istinske vjere i povjerena u Isusa Krista. Sam Isus je upozorio da se ne pravi takvo izjednačavanje, izjednačavanje njega s čudesima. Bilo bi to jako nisko i primitivno. [više] about 18. nedjelja kroz godinu (B)