Nekategorizirano

„Ako propovijedaš Isusa, on omekšava otvrdnula srca; ako ga zazoveš, gorke ti napasti postaju slatke; ako o njemu razmišljaš, on ti srce prosvjetljuje; ako o njemu čitaš, on ti zasićuje um“, savjetovao je sveti Antun Padovanski. Upoznajte deset zanimljivosti o jednom od najdražih i najpopularnijih svetaca.

1. Nije se zvao Antun, nije se rodio u Padovi niti je bio Talijan

Rodio se u Lisabonu (Portugal), 1195. godine. Zvao se Fernando de Bulloes y Taveira de Azevedo. S 25 godina, kada je postao franjevac, odabrao je ime Antun.

2. Bio je augustinac prije nego je postao franjevac

S 15 godina pristupio je regularnim kanonicima svetog Augustina. Deset godina kasnije pristupio je Redu manje braće – franjevcima.

3. Mogao je biti mučenik

Odlučio je pristupiti franjevcima kako bi propovijedao Saracenima i bio je spreman umrijeti za Kristovu ljubav. Otišao je u Maroko, no ozbiljna bolest ga je natjerala na povratak.

4. Bio je veliki propovjednik

Imao je jasan i snažan glas, upečatljivo držanje tijela, golemo pamćenje i veliko znanje, dar prorokovanja i poseban dar činjenja čuda.

5. Prema viđenju nosi Dijete Isusa u rukama

Bio je svjedok pojave Djeteta Isusa kojeg je držao u rukama, a Crkva ga upravo tako prikazuje na slikama i kipovima.

6. Njegovo najpoznatije čudo omogućilo je da se čovjeku povrati odsječena noga

U Padovi je mladić imena Leonard u navali bijesa udario nogom vlastitu majku. Žalostan, priznao je svoj grijeh svetom Antunu koji mu je rekao: „Noga onoga koji udara svoju vlastitu majku, zaslužuje biti odsječena.“ Leonard je otrčao do kuće i odsjekao si nogu. Kada je saznao za to, sveti Antun je uzeo odsječenu nogu od mladića i čudesno ju spojio s tijelom.

7. Poznaju ga kao najčudesnijeg sveca

Glas da čini nevjerojatne stvari nikada nije utihnuo, a čak je i u današnje vrijeme poznat kao najveći čudotvorac svih vremena.

8. Poznat je kao „Svetac cijelog svijeta“

Leon XII. ga je nazvao „Svecem cijelog svijeta“ zato što se na svim dijelovima svijeta može pronaći njegova slika i pobožnost. Zaštitnik je siromaha, putnika, zidara, pekara i pošte.

9. Utječu mu se u molbi za dobroga muža ili ženu

Neke osobe okreću njegovu sliku naopačke moleći ga za dobrog muža ili ženu (i ne okreću je sve do uslišanja molitve), no to je praznovjerje i nekršćanski običaj.

10. Njegova je kanonizacija bila najbrža u povijesti

Papa Grgur IX. kanonizirao ga je za manje od godinu dana nakon njegove smrti u Pentecostesu, 30. svibnja 1232. godine.

izvor: bitno.net

Spomeni se, sv. Ante, da si uvijek pomagao i tješio sve koji su se tebi utjecali u svojim potrebama. S čvrstim pouzdanjem preporučujem se i ja tvom moćnom zagovoru kod Boga. Ne odbij moje prošnje i svojim posredovanjem kod Boga isprosi mi – ako je za dobro moje duše – milost… za koju te molim. Pomozi mi u ovoj mojoj potrebi i nevolji! Blagoslovi mene, moj rad, moju obitelj i sve moje drage, čuvaj nas od bolesti i pogibli duše i tijela! Sve nas krijepi da u boli i kušnji ostanemo čvrsti u vjeri i ustrajni u ljubavi. Amen.

DUHOVI – SVETKOVINA DUHA SVETOGA

O čemu se radi u toj prastaroj svetkovini, koja ima duboke židovske korijene? Njeno ime dolazi iz grčkoga jezika. “Duhovi” dolaze od “pentecoste”. Pedeset dana od Uskrsa.

Prvobitno su obje svetkovine bile ukorijenjene u seljački godišnji ciklus. Uskrs je bio svetkovina početka žetve (koja je u Svetoj zemlji počinjala rano), a Duhovi svetkovina završetka žetve.

Već od najranijih židovskih vremena Uskrs (Pasha) je bila prije svega svetkovina oslobođenja od egipatskoga ropstva. Duhovi, sedam tjedana nakon Uskrsa, slavili su se kao “Tjedna svetkovina”, koja je podsjećala na dar deset Božjih zapovijedi na brdu Sinaju.

Isus se želio sasvim svjesno nadovezati na ove svetkovine i njihovo značenje. Njegov put prema križu i uskrsnuću trebao se dogoditi na svetkovinu Pashe. Jer to je bio put oslobođenja iz ropstva grijeha i smrti. Pedeset dana kasnije trebao je  dolazak Duha Svetoga ispuniti srca novom snagom odozgor. Duhovi, Duh Sveti, to znači: Zakon Božji nije više na kamenim pločama, kako je to Mojsije primio na brdu Sinaju, nego je on u našim srcima i ne pokreće nas kao sila izvana, nego kao poticaj iznutra, koji čini dobro.

Sa svetkovinom Duhova pedesetdnevno uskrsno vrijeme ide kraju. Opet počinje “normalno” vrijeme kroz Crkvenu godinu. Upravo k tome trebamo Duha Svetoga. On je unutrašnji “motor”, on je izvor snage za život prema volji Božjoj.

Prirodna godišnja doba dobivaju nadnaravni smisao. Što mi slavimo godinu kroz ciklus crkvenih svetkovina, to postaje i osobni godišnji ritam: od Adventa preko Božića, od Korizme preko Uskrsa do Duhova. Što donosi svetkovina Duhova u mome osobnom životnom ciklusu? Prije svega iskustvo nove snage. U vremenima potištenosti, doživljavam uvijek iznova: iznenada pritječe mi energija, polet, nada.

Drugo iskustvo: na Duhove prestrašeni apostoli otvaraju usta, i svi su čuli da “razglašuju velika djela Božja”. Pričati o Bogu, govoriti o vjeri, govoriti o onome što smo s vjerom iskusili u našemu životu: tu smo mi Hrvati još bojažljivi i prestrašeni. Hrabrost za to daje Duh Sveti. U pitanju su danas svjedoci vjere. Ljudi, koji razumno mogu govoriti o Božjem djelovanju u njihovom životu.

fra Jozo Župić

‘DA SVI BUDU JEDNO’ 

Otac i ja smo jedno. Ovo je baza kršćanskog jedinstva. Otac, Sin i Duh – množinstvo u jedinstvu baza su jedinstva i pluralizma. Jedno su i različiti su. Ovo je osnovica  kršćanskog vjerovanja kakav je Bog i na što su pozvani svi koji vjeruju u Boga trojstvenoga. Ovo je Isusova molitva. Jedinstvo spada u osnovu kršćanstva. Nema Pavlovog, Ivanovog, Petrovog, svi su Kristovi. Bože oprosti, kao da ova Isusova molitva nije uslišana.

Ne vidimo da vlada jedinstvo među onima koji vjeruju da slijede Isusov put. Koliko li Crkava, sekti… I nije problem što ih je više, što na različite načine mole, imaju različite kultove, nego je bolnost u tome što su vrlo često suprotstavljene jedne drugima, što su se postavile neprijateljski jedne prema drugima. I vrhunac ‘ludosti’ da se sve to događa u ime Isusovo. Ne treba biti puno teološki pismen pa da se vidi da ta razjedinjenost ne može naći svoj oslonac u Isusu i njegovoj riječi. Očito je da ne može biti jedinstva među kršćanima, ako nema jedinstvenog duha u njima, ako nema jedinstva unutar pojedinih kršćana.

Kršćansko jedinstvo nije neki dogovoreni čin, nije neka diplomacija, pa čak ni jedinstvo potreba. Osnovica kršćanskog jedinstva nije ‘ideološki’ već mu je osnovica ljubav, ljubav na Kristov način. Često kršćani svoj kalup jedinstva (kulturološki, civilizacijski) nameću Isusu. Uvuklo se puno ljudskih interesa u vjerovanje, pa ti interesi razjedinjuju. S te strane je vrlo važno da se kršćanstvo kao kršćanstvo oslobodi elemenata koji razjedinjuju svijet, ljude… Za jedinstvo s drugim ljudima potrebno je ‘izvojevati’ jedinstvo u samome sebi, jedinstvo u Isusovu duhu, iza toga se može stvarati jedinstvo među kršćanima.

Očito da bez istinske ljubavi nema ni jedinstva. Čim manjka jedinstva, sigurno majka i ljubavi. Molimo od Boga da probudi u nama ljubav… s tim će nam darovati sve što proizlazi iz ljubavi, a to je jedinstvo. Jedinstvo i zajedništvo – bratstvo i sestrinstvo su najbolje i najsnažnije svjedočanstvo kršćanskog vjerovanja. Da li je netko ‘otkrio’ Isusa to pokazuje po svojem zajedničkom osjećaju. Sveci su braća svih ljudi, svojina cijelog čovječanstva.

 Zato nema nacionalnog sveca kao što nema nacionalne dobrote. Dobrota, pravda, ljubav, blagodat su cijelog čovječanstva. Jedinstvo se gradi, kao što gradimo sebe tako trebamo graditi i rasti u jedinstvu. Traži se više kulture i duha, traži se ljubavi. Svako jedinstvo također traži i žrtvu, traži prihvaćanje drugoga. Mnogi su za jedinstvo, ali da bude po njihovoj volji. To nije tip kršćanskog jedinstva. Kršćansko jedinstvo je u ljubavi različitih karaktera, kultura, nacija, jezika…

Otvorimo oči prema ‘nebu’ budućnosti. Budućnost je naša kršćanska dimenzija. U budućnosti je susret s Bogom. To je život u ljubavi.

Marijan Jurčević, OP

LJUBAV, RADOST, PRIJATELJSTVO

Tko nije za to? Nitko u životu ne želi sebi suprotno. Prijateljstvo svima čini dobro. Svima nam je draža radost nego žalost. A da ljubav i ne spominjemo. Tko sebi u životu ne želi ljubav? Isus nudi svo troje: ljubav, radost, prijateljstvo. To je takoreći “ponuda sna”.

Ali u vremenima kao što su ova mi smo nasuprot ponudi sna postali oprezni. Ima mnogo razočaranja. Često se takve ponude pokazuju kao prijevare, obmane, kao lažni prikazi o krivim “činjenicama”. Može li se vjerovati nekome koji stalno govori o ljubavi, radosti, prijateljstvu? Svijet izgleda drukčije. Danas propovjednici mržnje imaju uspjeh. Populisti imaju što za reći. U vremenima, u kojima biva sve tješnje, privredno, socijalno, Isusove riječi zvuče izvan stvarnosti.

One ne dolaze iz ovoga svijeta, niti iz žalosne stvarnosti ovoga svijeta. One puno više žele donijeti svjetlo nade u tamu našega vremena. One govore o svijetu koji vjeruje u ljubav, koji nije zaboravio radost i koji vjeruje da je prijateljstvo moguće.

Isus govori o stvarnosti koja nije od ovoga svijeta, ali je došla u naš svijet. On je došao.  On je glasnik o Bogu, koji nije samo dragi Bog, nego je Ljubav. On je došao, da bi se ljubav dalje prenijela: “Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!”

Kako nas je ljubio? Kako mi trebamo ljubiti jedni druge? Vjerujem, da svi želimo biti ljubljeni. Ne mogu predočiti sebi, da netko ne želi biti  ljubljen. Ali je odlučujuće pitanje, jesmo li sami spremni darovati ljubav. Svijet je pun gladi za ljubavlju. Jesmo li spremni, kako to mi možemo, tu glad barem malo utažiti?

Isus pokazuje kako on razumije ljubav: “Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.” Kako smo zahvalni kada u situacijama nevolje nađemo ljude koji su za nas tu: bolničari (većinom bez naplate!) kod nezgoda, vatrogasci (gotovo uvijek dobrovoljno i bez naplate), bolničke sestre, koje su nam dobre; liječnici koji se posvećuju nama. Ili jednostavno prijatelji koji su tu, ako nam zagusti.

U biti svi mi znamo: ljubav “funkcionira” samo uz cijenu predanja: darovati vrijeme, pažnju, istinsku pomoć. Ljubav, to znači predanje, također do boli. To je Isus donio u svijet. A posljedica takve djelatne ljubavi je radost. Nema ljepše nagrade za pomoć nego zahvalnost koju možemo darovati.

Ta radost je “ponuda sna”. Ona čini život svjetlijim i u tamnim vremenima. Ona stvara prijateljstvo koje drži, iako biva tijesno. Tu ponudu imamo odmah. Samo je moramo zgrabiti.

fra Jozo Župić

VJERODOSTOJNA JE SAMO LJUBAV

“Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.” Ništa nije vjerodostojnije kao prava, življena ljubav prema bližnjemu. Nikakvi pametni argumenti ne mogu uvjeriti da su Krist i kršćanstvo u skladu. Samo ljubav može uvjeriti. Samo se njoj može vjerovati. Propovijedi mogu ostaviti dojam, ljubav istinski pokreće.

Iskustvo to sasvim jasno pokazuje. Zašto je majka Terezija iz Kalkute ostavila dubok dojam kod ljudi diljem svijeta? Samo iz jednog razloga: njoj se vjerovalo, da je stvarno živjela ljubav. Ona je ostavila dubok dojam na hinduse i muslimane, kršćane i ateiste, jer ih je uvjerila svojim životom.

U sasvim bolnim raspravama o zloupotrebi u Crkvenim ustanovama i po zastupnicima Crkve, čovjeku sve to daje misliti: ako ljubav Isusovih učenika treba biti znak, tada je zloupotreba ljubavi time teža.

Već je u ranom kršćanstvu primjetio sveti Ivan Krizostom: “Ako kod nas nedostaje ljubavi, jedva da će na nevjernike nešto drugo djelovati i njih izazvati”. “Ljubite jedni druge!” Isus to zove “novom zapovijeđu”. To je temeljna zapovijed Evanđelja: Boga ljubiti svim srcem, a bližnjega kao samoga sebe. Svi mi to vidimo bilo kada, iz praktičnog razloga: ja ljubim to, da budem ljubljen! Nitko ne želi sebi da bude odbijen ili omražen. Svatko se osjeća dobro, ako zna da je zaštićen u ljubavi drugoga.

Isus je govorio da mi sami trebamo pokloniti ljubav. A to je puno teže.  Što znači ljubiti jedni druge, ako se ne susrećemo s uzvraćanjem ljubavi? I tada: što znači ljubiti jedan drugoga, ako sam od drugoga bio iskorišten, prevaren, ožalošćen, povrijeđen? Sve je lijepo i pravo ako je ljubav obostrana, ako su davanja i primanja u dobroj ravnoteži.

“Ljubav boli do bola” često je govorila Majka Terezija. Kako to ide? Isus je dao jednostavan odgovor: “Kao što sam ja vas ljubio, tako i vi trebate ljubiti jedni druge”. Kako je on ljubio nas? Kako me Bog ljubi? Kako me vidi Isus? Njegova je ljubav uvijek uzorak. On ne kaže: Ako ti ljubiš mene, ja ću ti uzvratiti ljubav. On nas ljubi bez kalkulacija, bez da pita je li se to isplati, je li se nagrađuje.

Ako smo ljubazni i s puno ljubavi samo tada, kad nam to nešto donosi, tada druge ne ljubimo pravo. Tada se radi o nama samima. Tada druge iskorištavamo. Ljubav je nesebična. I samo tako ona može uspjeti. Samo tako ona donosi radost. I konačno veliki dobitak. I tada ona uvjerava više nego sve riječi. Jer vjerodostojna je samo ljubav.

fra Jozo Župić