Nekategorizirano

VJERUJEM U USKRSNUĆE TIJELA

Hvala ti, Isuse, za uskrsnuće mrtvih i hvala ti za vječni život. Ti si nam to obećao, ti si nam ti darovao. U tvojem uskrsnuću vidimo, Isuse, zalog svoga uskrsnuća, zalog vječnoga života, u tebi i s tobom.

Hvala ti, Isuse, što na nebu neće biti zavisti i nitko nikome neće trebati zavidjeti na dobrima i darovima, budući da će svi jednako biti obdareni, odnosno svaki u punoj mjeri tvoga dara.

Hvala ti, Isuse, što kod tebe neće biti ljubomore. Nećemo se trebati grčevito boriti za ljubav pojedinih osoba niti se bojati odbačenosti i osamljenosti. Nećemo trebati nikoga zarobljavati u strahu da nas on ne zaboravi ili da taj ne bi nekoga ljubio više od nas. Hvala ti, Isuse, što nećemo trebati biti ljubomorni na tvoju ljubav kojom ljubiš svakoga čovjeka, jer će svi osjetiti savršenu i potpunu ljubav tvoga Srca.

Hvala ti, Isuse, što na nebu neće biti zarade ni dnevnica, mjesečne plaće niti mirovine, jer ćeš ti u svojoj ljubavi dovoljno dati da svatko vječno sretno živi. Hvala ti, Isuse, što se na nebu nećemo trebati bojati za svoje sutra i što ćemo moći biti potpuno slobodni, prepušteni samo ljubavi.

Hvala ti, Isuse, što na nebu, nakon uskrsnuća, nećemo više nikada biti umorni, što nećemo klonuti ni dušom ni tijelom, nego ćemo neprestano biti u stanju da živimo radost, da zračimo mir i sreću.

Hvala ti, Isuse, što se na nebu nitko više neće ljutiti ni na koga, što će se svi natjecati u ljubavi i neće biti nikakvog razloga za nervozu i srdžbu. Sve će biti skladno i lijepo. Imam osjećaj, Isuse, da bi ti htio da nebo bude već ovdje na zemlji, u svakoj kući, u svakoj zajednici i u svakom srcu. Želiš da ono počne već u našem ovozemaljskom životu, jer trajno i vječno ostaje u nama samo ono što nas nadživi u ovozemaljskom životu i što ne propadne nego senastavlja u vječnosti. I vjerujem, Isuse, da želiš da već ovdje na zemlji ne bude zavisti ni ljubomore među ljudima, da bi svi mogli biti slobodni i sretni. Vjerujem, Isuse, da želiš da ljudi već ovdje na zemlji ne žive tjeskobno i zarobljeni materijalnim, nego im srca uzdižeš prema gore, gdje su prave radosti, prema vrednotama koje već sada mogu ispuniti ljudsko srce mirom.

fra Zvjezdan

DANAS MI JE PROBORAVITI U TVOJOJ KUĆI

Često, Gospodine, i ja poput Zakeja mislim da se trebam popeti negdje visoko, da se moram uzdići, da bih te vidio, da bih te susreo. A ti, Isuse, govoriš Zakeju i meni: «Siđi brzo» Danas mi je proboraviti u tvojoj kući!»

Znam da najprije želiš da uđem u dubinu vlastitog bića, da onda susretnem tebe, da se tu nađem s tobom. Trebam ući u dubinu svoga srca, trebam srediti svoje misli, trebam pronaći svoje vlastito biće u nutrini svoga tijela, svoga života. To je osnovni preduvjet da se ti i ja, Isuse, nađemo. Pozivaš me da siđem, da uđem u svoju nutrinu, da se saberem, da otkrijem ovaj svoj unutarnji dom, gdje se ti sa mnom želiš naći i proboraviti u njemu. Da, Isuse, želim sići u prostore u kojima bi ti htio biti sa mnom, sam, bez drugih misli i planova, jednostavno želiš da se susretnemo.

A u mojem domu ti nije ugodno. Možda je kod drugih ljepše, ima onih koji su više zaslužili da k njima zađeš, da se kod njih zadržiš. I onda, Isuse, ljudi će mrmljati što baš k meni dolaziš. Možda mnogi misle da ja nisam dostojan takve počasti jer znaju tko sam i kakav sam. Ulaziš, Isuse, u kuću grešnika, čovjeka koji ti se nema čime pohvaliti. Zakej te je primio sav radostan. Svi su ljudski obziri pali kod tebe i kod njega. Postojao si samo ti koji si u njegov dom donio svjetlo i spasenje. Primam te i ja, Isuse. Dođi.! Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, ali jako te trebam, ne mogu zamisliti život bez tebe, ne mogu bez tebe. Ti me jedini poznaš, ti me jedini prihvaćaš i ljubiš. Dođi, Isuse, neće sve biti u redu, ali srce te moje radosno prima. Dođi i donesi sa sobom svjetlo i snagu za život. Zakej te je primio. Tek je nakon tvog dolaska slijedila njegova ispovijed i obraćenje. Jer, to je nemoguće ostvariti bez tebe. To je djelo tvoje milosti. I tada se dogodilo čudo njegova novog života.

Danas! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući. Danas je spasenje došlo ovoj kući. Danas! Danas te i ja čekam i primam. Danas nije kasno za tvoje spasenje. Neka se tvoj danas spasenja i radosti dogodi u mojem srcu i u mojem životu. Neka se danas ispuni i na meni sve što je rečeno za Zakeja.

fra Zvjezdan

Jednim blagdanom slavimo sve svete, žive i mrtve. Slavimo blagdan plemenitih ljudi. Njih je puno više negoli što mislimo. Ovo treba ponoviti u vrijeme kada nam se servira samo zle primjere. Ima i plemenitih primjera koji su u našim domovima, naši susjedi, oni s kojim radimo. Čovječanstvo je ipak plemenitije nego li je zločesto. Kao da zločeste zgodnije zapažamo nego li plemenite. Na svijetu ima plemenitih ljudi, na to nas usmjerava Isus.

Skoro bi se moglo reći da je blagdan Svih svetih blagdan obitelji ili obiteljski blagdan, blagdan živih i preminulih, blagdan zemnika i nebesnika. To je blagdan nas s ‘ove strane’ i onih s ‘druge strane’ životne rijeke. Sveti, jesu li oni istinski naša braća i sestre? Mi imamo utisak da mi ne možemo biti na njihovoj razini savršenstva. Zato nam oni izgledaju izdvojeno, daleko. Mi smo toliko siromašni vrlinama čak daleko od Boga, od drugih pa i od našeg samog srca.

Ako je svetost moralna i humana savršenost onda smo mi vrlo mršavi. Ako sveti nisu nikada imali promašaja i grijeha onda je to razlog da se obeshrabrimo. Ali, čini mi se da vrlo često imamo krivu sliku o svetosti. Nitko nije rođen svetac. Nije nam poznat nijedan svetac koji nije nikada zgriješio. Ima svetaca koji su baš jer su zgriješili otvorila im se glad za Bogom. Izgleda da nama ‘manjkavost’ ‘koristi’ jer nas potiče da tražimo Boga, da osjetimo potrebu Njega.

Jer koliko li kršćana živi kao da su ateisti? Tako Bog ostavlja u nama ‘nesavršenosti’ i probleme da spoznamo sebe kao ljude i da shvatimo da nam je Bog potreban. Kao da mi teško prihvaćamo ili ne opraštamo ove nesavršenosti. Bog može! Zašto se mi toliko ‘vješamo’ za naše nesavršenosti? Blaženstva koje nam naviješta Isus u svojem Govoru na Gori upućuju nas na put naše vjere i našega usavršavanja. Teško ćemo ostvariti svih osam Blaženstva, ali neka su prisutna u nama, neka ostvarujemo pokatkad, za nekima čeznemo. Blaženstva su ‘rezultat’ čovjekovog nastojanja i Božje pomoći. Teško je nama u današnje vrijeme ‘imitirati’ Blaženstva.

Na primjer: siromaštvo je li to cilja nama? Je su li blaženi oni koji posjeduju zemlju? I koji plaču? Zar to svi ne izbjegavamo? Imati glad je nešto što nije normalno ni poželjno. Pa i tvorci mira imaju velikih poteškoća u životnim kušnjama. Isus nije utopist: svijet neće promijeniti kolektivitet, naše obitelji, naše živote, naše kršćanske zajednice. Uvijek nam nešto izbjegne. Ali isto tako sve ne ovisi samo o nama samima. Bog je s nama u našim nastojanjima.

Isus također garantira da će biti s nama. Sveci su angažirani u oblikovanju svojeg života, pa i meditativci, njihova je metoda drukčija: oni računaju sa svojom slabošću i s Božjom pomoću. I tako su oni promijenili mnoge stvarnosti u svijetu i Crkvi, pa je njihov utjecaj uvijek prisutan. Blaženstva nam navještaju svijet budućnosti, Božji svijet, gdje će sve biti obnovljeno, pa i naše misli i naša razmišljanja. Blaženstva su poziv da dopustimo Duhu Božjem, Bogu da djeluje u nama.

To su bili sveti, takvi su oni. Prepuštaju se Bogu, Bogu vjeruju, u Boga se nadaju uza sve svoje nesavršenosti i slabosti. Najteže je potpuno se prepustiti Bogu, prepustiti se njegovoj moći i ljubavi. Ne živjeti kao da Boga i nema. Nažalost, mnogi kršćani danas tako žive. Vrlo važna je naša želja, iskrena želja biti bolji i plemenitiji. Ali želja uključuje i osobno angažiranje, jer to je istinska želja koja je različita od mašte. Želja je uvijek i angažman.

Sveci su zlatni lanac koji povezuje čovječanstvo. Oni su bratstvo svijeta. Oni su pokretni stroj dobrote i ljubavi. A tih je mnogo neznani i nešto znanih. Ljudski život ne nalazi svoj smisao ako se zatvori u jednu dimenziju (ovozemaljsku), niti ako se zatvori u sebe bez odnosa prema drugima. Bratstvo – svi sveti – je unutarnja duševna struktura čovjekova. Tako bi mogli reći da blagdan svi sveti nije  u Evanđelju, ali je u svima nama.

Kao što je blagdan pokojnih zajednički ljudskom rodu tako je i blagdan Svih Svetih.

Marijan Jurčević, OP

BOŽE, MILOSTIV BUDI!

Gospodine Isuse, pomozi mi da danas shvatim ono što mi ti poručuješ. Nije bitno za čovjeka da pošto-poto ispadne vrlo krepostan i da u svakom pogledu, što se zakona tiče, bude u potpunom skladu i redu pred tvojim licem. Nije čak ni najbitnije imati u svemu potpuno čistu savjest. Daj da shvatim, Gospodine, da nije bitno da se pred tobom osjetim grešan ili nedostojan, nego je prvo i najvažnije da se jednostavno nađem pred tobom u istini svoga bića. Podari mi milost da u jednostavnosti prihvatim nezasluženi dar tvoje ljubavi i da, zadivljen pred tvojom dobrotom, otkrijem da je tvoja ljubav izvorište moje ispravnosti, pravednosti i svetosti. Ti si me već odavno pretekao u ljubavi. Sve moje religiozne prakse i nastojanja samo su uvijek iznova odgovor na tvoju milost, otvaranje tvojim darovima, tvojoj dobroti.

Grešan sam, Gospodine! Ipak te molim da ne dopustiš da svijest o mojoj grešnosti tako zarobi moje srce da postanem nezadovoljan, nesretan, obeshrabren. Neka me svako prosvjetljenje o vlastitoj grešnosti sve više privuče k tvome milosrdnom Srcu. Neka to iskustvo u meni probudi poziv i poticaj da čitavim bićem, svojom ljubavlju odgovorim na tvoju veliku ljubav. Podari mi, Isuse, da od sada živim jedinu istinitu tajnu svoga života, to jest tajnu ljubavi i neka me ta ljubav učini sposobnim da vidim vlastitu bijedu i da se ne zatvaram u nju budući da ma ti nikada ne prestaješ obasipati svojom ljubavlju.Čim postanem svjestan tvoje vjerne i uvijek otvorene ljubavi i svoje bojažljive i tako krhke ljubavi, pitam se, Gospodine, čime se još onda mogu hvaliti.

Dolazim ti ususret, u hram, u crkvu, u zajednicu. Dolazim k tebi, Gospodine, Nisam dostojan, ali mi trebaš. Nisam dostojan primiti te u pričesti, ali te neizrecivo trebam. A tebi istinski zahvaljujem što si tajne kraljevstva objavio malenima, što si nam darovao sebe u pričesti i to ne zato što smo sveti, već zato da to poželimo biti i da to tvojom milošću i pomoću istinski postanemo. Dolazim ti, Gospodine, jer osjećam da me ti uvijek iznova zoveš i da je moj dolazak već znak tvoje otvorene i milosrdne ljubavi. Ne dolazim ti da te zadužim, već da ti zahvalim za svaku tvoju ljubav bez koje me ne bi bilo.

Ne dolazimo k tebi, Isuse, kao oni koji ti prinose svoje zasluge, otkrivaju svoje kreposti. Evanđeoski stav tvojih učenika je stav onih koji se pozivaju na zasluge drugih. «Ne gledaj na moje grijehe, nego na vjeru svoje Crkve…» Primi nas, Gospodine, duhom ponizne i srcem skrušene i neka ti se tada svidi ova naša žrtva. Pred tobom, u svjetlu brojnih prispodoba, neće se opravdati onaj koji je u redu, nego onaj koji se vraća u dom Očev, koji je silno potreban Božje ljubavi. A ona se ničim ne da zaslužiti. Na nju se samo može odgovoriti poniznom i zahvalnom ljubavlju.

Bože, milostiv budi meni grešniku!

fra Zvjezdan

BOG JE DOBAR

Divno je znati, Isuse, da tebi nikada ne može dosaditi, da smo ti uvijek dobrodošli i da za svakog imaš dovoljno vremena i ljubavi.

Isuse, promatram sebe i ljude oko sebe. Mi jedni drugima brzo dosadimo. Čak i kad se prepoznamo kao prijatelji, kad iskusimo radost susreta s njima, ubrzo nastaju krize, krize zajedništva u okolnostima u kojima više nismo u stanju strpljivo i s ljubavlju prihvatiti svoje bližnje. Tada su nam njihovi pohodi dosadni, katkad i teški, a različite molbe prijatelja postaju nam na teret te izbjegavamo one kojima smo možda obećali trajnu vjernost. Tako je teško, Isuse, ponekad osjetiti da smo nekome na teret i da više nismo dobrodošli! To boli.

A govoriš nam da tako i sami postupamo prema drugima, jer smo zli. Ipak i u toj svojoj zloći posustanemo pred nečijim učestalim molbama i zahtjevima.

Međutim, Isuse, u tom pogledu kod tebe nije tako. Danas nam poručuješ da smijemo uvijek iznova doći k tebi, da ti nikada nećemo dosaditi. Imam osjećaj da nas danas želiš ohrabriti. Kao ono nekad u Starom zavjetu, kad je rečeno kralju Ahazu (Iz 7,14) da dosađuje Bogu upravo time što ga ne moli, što mu ne dolazi s potrebama i željama nekog časa i teške situacije. Evo me, Isuse! Dolazim ti danas jer me zoveš. Ti katkad kao da oklijevaš s našom parnicom, ali je nikad ne stavljaš ad acta, nikad se ne odričeš svoje spasiteljske prisutnosti u našem životu.

Danas nas želiš potaknuti na ustrajnu molitvu, na molitvu koja oblikuje srce i dušu molitelja, na molitvu koja hrani našu vjeru i čisti ljubav, na molitvu koja nas približava tebi i koja i u našoj nutrini oblikuje naše želje i potrebe.

Obrani me, Isuse, od tužitelja koji je u meni i koji me neprestano progoni zbog mojih prošlih grijeha koje sam već ispovjedio. Obrani me od savjesti koja kao da se ne želi uvjeriti da mi je sve oprošteno i da sam čist od svega što je bilo.

Obrani nas, Isuse, od onog iskonskog tužitelja, koji nas neprestano napastuje i tuži u svim našim životnim okolnostima. Obrani me od đavla i svih njegovih spletki i zamki. Obrani me od njegovih tužbi na moj život i na moje predanje tebi. Obrani me od tog «tužitelja braće».

fra Zvjezdan

GUBAVCI SE ČISTE

Isuse, samo se jedan, i to tuđinac, našao da ti zahvali za ozdravljenje od gube. Samo jedan Samarijanac. A bilo ih je deset koji su k tebi došli iz krajnje bijede i nevolje. I ja se mogu prepoznati u ovoj devetorici koji nisu smatrali potrebnim da se vrate i da ti zahvale.

I meni si darovao život, a katkad ti prigovaram na tom daru; obdario si me roditeljima, a katkad ti prebacujem što mi nisi dao neke bolje roditelje; darovao si mi svijet u kojem živim, a ja mislim da je to mjesto kazne i prokletstva. Daješ mi život i zdravlje, a ja prigovaram na sitnicama za koje mislim da mi nedostaju.

Ne znam zahvaljivati. Ne znam ti reći hvala za sve što mi neprestano daješ. Ne znam ti reći hvala za svaki dan, za sunce i ljude, za prijatelje i roditelje, za braću. Ne znam ti reći hvala za zrak što dišem i za to što ova zemlja rađa plodovima od kojih se svakodnevno hranim. Ne znam ti reći hvala što sam u mogućnosti da pristojno živim i da od svojega dijelim s onima koji su potrebni kruha i riječi. Ne znam ti reći hvala što nisam gubav i što je to tvoj dar, a ne moja zasluga ili pravo. I ja mislim, poput ovih devet gubavaca, da si ti dužan meni dati zdravlje i blagostanje, da ja na to imam pravo i da bi ti bio jako loš i nepravedan prema meni kad mi to ne bi dao. I meni se čini katkada da ti zapravo nemam za što zahvaljivati, budući da ti to sve meni duguješ.

I ja često zaboravljam da je sve što jesam i što imam tvoj dar, zna k tvoje velike dobrote i ljubavi. Zaboravljam da je svekoliki tvoj odnos prema meni ljubav, milosrđe, dobrota. Zaboravljam da je milosrđe, za kojim su i ovi gubavci vapili, dar tvojeg Srca i dobrote, a ne nešto što bih smio zahtijevati kao svoje pravo.

Zato Isuse, nauči me da budem zahvalan. Osjećam da je zahvalnost istinski čin vjere. Zahvalnost je izraz srca koje osjeća i vjeruje da živi isključivo od tvoje dobrote i ljubavi. Zahvalnost je znak vjere u tvoju neizrecivu dobrotu i tvoju spasiteljsku ljubav.

Želim ti vjerovati, Isuse. I želim da moj život postane pjesma zahvalnica za život i zdravlje, za vjeru i molitvu, za Crkvu, za sakramente, za blagoslov i milosti kojima neprestano krijepiš i hrabriš moj život. Hvala ti, Isuse, za sve što mi neprestano daješ. Neka ti je danas moja hvala i za sve ono za što ti još nikada nisam zahvalio.

Vratit ću se, Isuse i zahvalit ću ti i danas u nedjeljnoj euharistiji. Hvala ti, jer je dostojno i pravedno zahvaljivati tebi uvijek i na svakom mjestu.

fra Zvjezdan