Nekategorizirano

M u d r o s t  života – to je najveće blago, koje čovjek može posjedovati. Židovski kralj Salamon cijeni je više nego prijestolje, bogatstvo, dragulje, zlato ili srebro. Ona je vrednija od zdravlja ili ljepote, jer s njome čovjek dobiva sva dobra. Mudrost je praktična vrlina, koja čovjeku pomaže da najbolje živi, da uvijek najispranije odabire, da se uvijek opredjeljuje za najbolje. Ona je više nego znanje, ona je umijeće dobrog življenja. Stoga, tko nju posjeduje, ima najveće blago za život, jer što koristi čovjeku da bilo što posjeduje, ako nema mudrost života.

Ali ima različitih mudrosti života! Mnogi su,  koji čovjeku nude najbolje „recepte“ za dobar život. Pavao razlikuje mudrost Duha od mudrosti Tijela. I  Isus nam u današnjem Evanđelju daje pravilo života: vršiti zapovijedi i slijediti Njega! Do te mjere biti privezan  uz volju Očevu, da smo kadri radi toga sve ostaviti, svako materijalno dobro i svaku ljudsku vezu. Upravo vremenita dobra mogu biti zapreka pravoj mudrosti života, kao što je to slučaj s bogatim mladićem u današnjem Evanđelju. No, Isus nam pokazuje da je Bog veći i od naših „ludosti“ i da nas je takve kadar spasiti, jer, „što je ljudima nemoguće, nije Bogu. Ta Bogu je sve moguće!“

Temeljno pitanje koje danas želi pred nas staviti Božja riječ jest: da li u ovom svijetu živimo kao mudri ili kao ludi? U što ulažemo svoje sile i  energije? U što „investiramo“ svoj život i svoje sposobnosti? Da li kao krštenici tražimo  mudrost Duha iz kojeg smo rođeni, ili pak se povodimo za mudrošću Tijela i živimo kao stari, neotkupljeni ljudi? Možda više cijenimo „recepte“ koje nam drugi daju, jer više pogoduju našoj komociji, od smjernica koje našem životu daje Isus krist, koji je sama Mudrost Božja?! Božja Riječ, koja je „djelotvorna, oštrija od svakog dvosjeklog mača, prodire u dušu….prosuđuje sklonosti i namisli srdaca želi nas danas staviti pred bitno pitanje života: Kako živiš, tko je mjerodavan i smjerodavan za tvoj život? Krist—- ili netko……

Božja nam riječ danas želi osvijetliti tajnu ljudske obitelji, ljubavi, spolnosti, zajedništva muškarca i žene! Farizeji iznose pred Isusa svakodnevnu židovsku bračnu praksu: otpuštanje žene, često iz beznačajnog razloga, dajući joj samo otpusno pismo. Nisu oni uvjereni da je tako dobro, zato to čine „da ga iskušaju“. Isus koristi tu priliku, da upozori na temeljne Stvoriteljske odrednice u vezi toga. Evo najbitnijih:

Brak i ljudska obitelj su Stvoriteljeva ustanova. , Čovjek, dakle, nije autonoman i ne može biti samovoljan u toj stvari. Osnovno mjerilo njegovog ponašanja i djelovanja u tome mora biti: što i kako to Stvoritelj želi, kakve su njegove norme i vrednovanja. Čovjek nije tu gospodar, već onaj koji je pozvan da te vrednote Stvoriteljeve prihvati.

Ljudska ljubav i spolnost su nešto veliko, sveto i uzvišeno, a nipošto nešto nečisto i sramotno, jer Bog Stvoritelj začetnik je i jednog i drugog. On je čovjeka stvorio „kao muško i žensko“. On je u srce Adama ulio radosni i ushitni osjećaj ljubavi, kad je ugledao Evu i uzviknuo: evo kosti mojih kostiju, i mesa od mesa mojega! To je ljubav, radi koje će „čovjek ostaviti oca i majku, da prione uza ženu svoju…“

Žena je ravnopravna muškarcu, ona nije neko niže biće. Oboje su dio istoga mesa i kostiju. Žena nije stvar koju se bračnim ugovorom može primati, predavati ili otpuštati, kako to misle farizeji! Ona je osoba koja ima svoje puno ljudsko dostojanstvo, jer je nastala iz istog stvoriteljskog čina kao i čovjek! Tek muškarac i žena su „jedno tijelo“. Oni jedan drugoga na jednak način trebaju i svoje puno čovještvo dosežu tek kad su zajedno!

To su Stvoriteljeve norme i vrijednosti na koje se poziva i Isus u svojem odgovoru farizejima.Drugih vrijednosti, u odnosu na obitelj, spolnost, ljubav – nema! Da li su to i tvoje vrijednosti i mjerilo tvojeg djelovanja?!?

Često smo uskogrudni i egocentrični. Pošto poto željeli bismo sve stvari monopolizirati. To se onda prenosi i na kršćanstvo i na crkveno gledanje. Željeli bismo da Bog bude samo naš Bog, da Isus bude samo naš, da Duh djeluje samo među nama. Božja nas Riječ danas želi odgojiti za š i r i n u. Bog i njegovo djelovanje širi su od nas, od naše zajednice, naroda, Crkve. I djelovanje Duha je šire. Crkva je pod Duhom, a on djeluje gdje hoće i kako hoće! Kadar je djelovati u svakoj sredini, u svakoj situaciji, podizati ljude na djelovanje bez obzira tko su i što su i gdje su i kome pripadaju. Stoga nas danas Božja Riječ poziva da ne ograničavamo Boga i njegovog Duha u njihovom djelovanju, a i da imamo oko za Božje djelovanje koje se zbiva izvan „granica“ kakao bismo mu mi to odredili – poziv na širinu i dobronamjernost, a protiv sektaštva i partaičnosti. No, pogledajmo biblijske tekstove:

Mojsije nije ljubomoran na one kojima Gospodin također daje Duha da prorokuju. To ga dapače raduje: o kad bi sav narod Gospodnji postao prorok. On se veseli djelovanju Duha bez obzira gdje se ono događa! I što to nije isključivo po njemu!

Evanđelje nas izvještava o sličnoj situaciji. Izvan kruga apostolskog netko drugi djeluje u Isusovo ime. Apostoli su ljubomorni, željeli bi monopolizirati Isusa i njegovo djelovanje! Isus ih uči širini gledanja i prepoznavanju Božjeg djelovanja bez obzira gdje se ono očituje. Sve što je dobro, istinito, vrijedno, ne može biti nego od Boga bez obzira tko čini, gdje se pojavilo! Više trebaju paziti da oni dobro djeluju, da nikoga ne sablazne, smute, da svojim životom ne obeskrepljuju naviještanje evanđelja. U tome moraju biti radikalni. Isus taj radikalizam izriče spremnošću odsjeći ruku, nogu, iskopati oko!

Put od gore Tabora do Kafarnauma dugačak je oko 30 km. Nakon preobraženja spušta se Isus sa svojim učenicima i upućuje se kroz Galileju u Kafarnaum. Isus hoda odvojeno, zamišljen,  zabrinut nad svim onim što ga čeka. Učenici se bave sasvim drugim mislima. Oni su zauzeti trijumfalnom mesijanskom budućnošću, kakvoj se u svojoj zabludi nadaju! Kakva dva različita razmišljanja Isusa i njegovih učenika! On razmišlja o poniženju, trpljenju, o novom svijetu koji će biti utemeljen na poniznosti, služenju, dobroti, ljubavi, a ne vlasti, sili i slavi, a oni – svađaju se tko će biti prvi kada se uspostavi Kraljevstvo Božje, tko će zauzeti bolje mjesto, bolji stolac! Još su u svojem razumijevanju daleko od prave spoznaje novoga svijeta i pravog lika Mesije! I premda im Isus otvoreno govori da se Sin čovječji predaje u ruke ljudima, da će ga ubiti, oni – kako piše danas Marko – „ne razumješe te besjede, a bojahu se pitati ga“.

Isus svojim učenicima daje novo pravilo života: tko hoće biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj! To će biti i osnovno pravilo novoga Božjega svijeta koji ovdje s Njim nastaje! Diakonía – služenje, to je osnovni način ponašanja među braćom! To je Isusov odgovor na njihovu raspravu putem: tko je od njih najveći, tko će biti prvi! Da se držimo ovog Isusovog pravila, bilo bi među nama mnogo manje „ljubomore, svadljivosti, nereda i zlih djela“, kako to danas iznosi Jakov apostol. Izvor svega toga je u požudi tijela, očiju i oholosti života. Egoizam, neuredna ljubav prema sebi, svakovrsna sebičnost izvori su zla i otuđenja čovjeka! Samo kroz ljubav i dobrotu, kroz služenje i čovjekoljublje može se graditi novi svijet, može doći do očovječenja (humanizacije) čovjeka!

U želji da doprinesu poboljšanju kulturnog suživota građana Zemuna, 13.09. 2012. u franjevačkom samostanu su se sastali: p.Željko Paurić, Marko Đurić, Inge Buter, Branko Najhold, Dragan Stojković i Marijana Ajzenkol i dogovorili se da svako od njih na osnovu svojih mogućnosti, dobre volje i iskustva da svoj mali doprinos. Nadamo se da će njihova dobra volja uz građanske inicijative podržane molitvama vernika doprineti kulturi mira i dobrih susedskih odnosa.

Prorok Izaija sokoli preplašeni narod: još samo malo i dolazi  m e s i j a n s k o  vrijeme. To će biti vrijeme oslobođenja. Slijepi će progledati, uši se gluhih otvoriti, hromi prohodati, a jezik će se nijemih razriješiti. To će biti Božje djelo, jer samo je On kadar pustinju pretvoriti u plodnu zemlju. Obilje mesijanskih darova prorok naviješta slikom vode: izvori, potoci, jezera –  voda, koja daje život. Tako je nastup mesijanskog vremena označen kao vrijeme oslobađanja, plodnosti i života (prvo čitanje).

 

Evanđelje nam želi očitovati Isusa iz Nazareta kao  M e s i j u. Po njemu se događaju djela Božja, opisana u proroku Izaiji kao navještaj mesijanskog vremena. Pod tim je vidom evanđelista najviše zainteresiran za Isusove čine. Isusov susret s gluhonijemim čovjekom, ozdravljenje koje iz tog susreta proizlazi, oslobođenje tog siromaha – pa to je nastup mesijanskog vremena!

Gledajući kako Isus ozdravlja gluhonijemog, prepoznaje evanđelista prorokov navještaj: uši će se gluhih otvoriti, jezik nijemih razriješiti! Stoga nam evanđelje želi prvenstveno posvjedočiti vjeru u Isusa: On je Mesija, obećani Pomazanik, s Njime nastupa novo, mesijansko, Božje vrijeme, vrijeme oslobođenja, života!

 

I ponašanje nas, današnjih Isusovih učenika mora biti znak mesijanskog vremena, ono mora pomagati, liječiti, oslobađati! To je onda najkonkretniji izraz naše vjere u Isusa – Mesiju!