Nekategorizirano

U našoj crkvi je svečano proslavljen blagdan svetog Ivana Kapistrana,
zaštitnika župe Novi Beograd. Svečanu svetu misu je u 18 sati
predvodio vlč. Berislav, župnik Novog Slankamena a u koncelebraciji su
bili vlč. Marko Kljajić, župnik Novog Beograda i fra Željko Paurić,
predstojnik samostana. Vjernici Novog Beograda još uvijek nemaju svoju
crkvu pa se na nedjeljnu svetu misu okupljaju u zemunskoj franjevačkoj
crkvi.

Fra Željko, predstojnik samostana proslavio je blagdan svetog Ivana
Kapistrana u Iloku. Euharistijsko slavlje je predvodio mons. Marin
Srakić, nadbiskup Đakovačko-osječke nadbiskupije. Istaknuto mjesto
među koncelebrantima imali su franjevci naše Provincije koji su ređeni
za svećenike prije 40 godina. To su: fra Oktavijan Nekić, fra Marko
Malović, fra Marijan Kovačević, fra Ljubo Sesar, fra Ferdo Posavec i
fra Željko Paurić. Zbog spriječenosti nisu na slavlje došli: fra
Serafin Sabol i fra Vatroslav Frkin.

Između Isusa i apostola cijelo je vrijeme postojao temeljni nesporazum koji se razriješio tek Uskrsnućem i Duhovima – nesporazum lîka i poslanja Mesije. Trajna napetost između sjaja starog svijeta i sablazni križa, kao i vječna napast: Mesiju i njegovo poslanje „navući“  na vrednote staroga svijeta kao što su moć, vlast, prvenstvo i sl. Toj njihovoj težnji Isus stalno odgovara slikajući im proročki lik Mesije – Mesiju Patnika. To apostolima nikako nije odgovaralo, budući da su oni u njegovom mesijanstvu očekivali „svoj dio“.

Upravo tu situaciju pokazuje nam i današnje Evanđelje. Apostoli – pogotovo sinovi Zebedejevi Ivan i Jakov – maštaju o mesijanskim dobrima koja imaju nastupiti, ali po njihovom mišljenju kao sjaj i ovozemaljsko kraljevstvo u kojem su svakako poželjna prva dva mjesta – Mesiji sjediti s lijeve i desne strane. Isus im odgovara da ne znaju što traže. Mesija je Patnik, kako ga to i danas u prvom čitanju opisuje prorok Izaija, patnik „pritisnut bolima, koji žrtvuje svoj život“. Ako žele da budu odmah uz njega, to onda prvenstveno znači da uzmu na sebe njegovu sudbinu, da se „krste krstom kojim će se on krstiti i piju čašu, koju će On piti“. Slavu koju oni žele, to daje Otac koji će njega kod sebe proslaviti, ali načinom i redom kako to On hoće.

U novom svijetu koji po Mesiji nastupa ovdje na zemlji, drugi je red vrijednosti: umjesto težnje za prvenstvom, za isticanjem, temeljna će vrednota biti  s l u ž e n j e. Novi se svijet ne temelji  na vlasti, prestižu, podčinjavanju drugoga, već na ljubavi i služenju. Prvi će biti onaj, koji je kadar biti poslužitelj svima. Ono što oni žele, to su vrednote staroga svijeta: moć, slava, podvrgavanje sebi drugih – to čine zemaljski vladari, kraljevi i gospodari. Među njima, u novom svijetu koji nastaje ovdje na zemlji – sasvim je drugi red vrijednosti.

Da je Isus postao zemaljski vladar, bio bi samo jedan od osoba povijesti staroga svijeta, a ovako je postao Spasitelj i Otkupitelj sviju, po tome imamo novu budućnost, koju samo Bog može dati čovjeku (poslanica hebrejima – 2. čitanje).

M u d r o s t  života – to je najveće blago, koje čovjek može posjedovati. Židovski kralj Salamon cijeni je više nego prijestolje, bogatstvo, dragulje, zlato ili srebro. Ona je vrednija od zdravlja ili ljepote, jer s njome čovjek dobiva sva dobra. Mudrost je praktična vrlina, koja čovjeku pomaže da najbolje živi, da uvijek najispranije odabire, da se uvijek opredjeljuje za najbolje. Ona je više nego znanje, ona je umijeće dobrog življenja. Stoga, tko nju posjeduje, ima najveće blago za život, jer što koristi čovjeku da bilo što posjeduje, ako nema mudrost života.

Ali ima različitih mudrosti života! Mnogi su,  koji čovjeku nude najbolje „recepte“ za dobar život. Pavao razlikuje mudrost Duha od mudrosti Tijela. I  Isus nam u današnjem Evanđelju daje pravilo života: vršiti zapovijedi i slijediti Njega! Do te mjere biti privezan  uz volju Očevu, da smo kadri radi toga sve ostaviti, svako materijalno dobro i svaku ljudsku vezu. Upravo vremenita dobra mogu biti zapreka pravoj mudrosti života, kao što je to slučaj s bogatim mladićem u današnjem Evanđelju. No, Isus nam pokazuje da je Bog veći i od naših „ludosti“ i da nas je takve kadar spasiti, jer, „što je ljudima nemoguće, nije Bogu. Ta Bogu je sve moguće!“

Temeljno pitanje koje danas želi pred nas staviti Božja riječ jest: da li u ovom svijetu živimo kao mudri ili kao ludi? U što ulažemo svoje sile i  energije? U što „investiramo“ svoj život i svoje sposobnosti? Da li kao krštenici tražimo  mudrost Duha iz kojeg smo rođeni, ili pak se povodimo za mudrošću Tijela i živimo kao stari, neotkupljeni ljudi? Možda više cijenimo „recepte“ koje nam drugi daju, jer više pogoduju našoj komociji, od smjernica koje našem životu daje Isus krist, koji je sama Mudrost Božja?! Božja Riječ, koja je „djelotvorna, oštrija od svakog dvosjeklog mača, prodire u dušu….prosuđuje sklonosti i namisli srdaca želi nas danas staviti pred bitno pitanje života: Kako živiš, tko je mjerodavan i smjerodavan za tvoj život? Krist—- ili netko……

Božja nam riječ danas želi osvijetliti tajnu ljudske obitelji, ljubavi, spolnosti, zajedništva muškarca i žene! Farizeji iznose pred Isusa svakodnevnu židovsku bračnu praksu: otpuštanje žene, često iz beznačajnog razloga, dajući joj samo otpusno pismo. Nisu oni uvjereni da je tako dobro, zato to čine „da ga iskušaju“. Isus koristi tu priliku, da upozori na temeljne Stvoriteljske odrednice u vezi toga. Evo najbitnijih:

Brak i ljudska obitelj su Stvoriteljeva ustanova. , Čovjek, dakle, nije autonoman i ne može biti samovoljan u toj stvari. Osnovno mjerilo njegovog ponašanja i djelovanja u tome mora biti: što i kako to Stvoritelj želi, kakve su njegove norme i vrednovanja. Čovjek nije tu gospodar, već onaj koji je pozvan da te vrednote Stvoriteljeve prihvati.

Ljudska ljubav i spolnost su nešto veliko, sveto i uzvišeno, a nipošto nešto nečisto i sramotno, jer Bog Stvoritelj začetnik je i jednog i drugog. On je čovjeka stvorio „kao muško i žensko“. On je u srce Adama ulio radosni i ushitni osjećaj ljubavi, kad je ugledao Evu i uzviknuo: evo kosti mojih kostiju, i mesa od mesa mojega! To je ljubav, radi koje će „čovjek ostaviti oca i majku, da prione uza ženu svoju…“

Žena je ravnopravna muškarcu, ona nije neko niže biće. Oboje su dio istoga mesa i kostiju. Žena nije stvar koju se bračnim ugovorom može primati, predavati ili otpuštati, kako to misle farizeji! Ona je osoba koja ima svoje puno ljudsko dostojanstvo, jer je nastala iz istog stvoriteljskog čina kao i čovjek! Tek muškarac i žena su „jedno tijelo“. Oni jedan drugoga na jednak način trebaju i svoje puno čovještvo dosežu tek kad su zajedno!

To su Stvoriteljeve norme i vrijednosti na koje se poziva i Isus u svojem odgovoru farizejima.Drugih vrijednosti, u odnosu na obitelj, spolnost, ljubav – nema! Da li su to i tvoje vrijednosti i mjerilo tvojeg djelovanja?!?

Često smo uskogrudni i egocentrični. Pošto poto željeli bismo sve stvari monopolizirati. To se onda prenosi i na kršćanstvo i na crkveno gledanje. Željeli bismo da Bog bude samo naš Bog, da Isus bude samo naš, da Duh djeluje samo među nama. Božja nas Riječ danas želi odgojiti za š i r i n u. Bog i njegovo djelovanje širi su od nas, od naše zajednice, naroda, Crkve. I djelovanje Duha je šire. Crkva je pod Duhom, a on djeluje gdje hoće i kako hoće! Kadar je djelovati u svakoj sredini, u svakoj situaciji, podizati ljude na djelovanje bez obzira tko su i što su i gdje su i kome pripadaju. Stoga nas danas Božja Riječ poziva da ne ograničavamo Boga i njegovog Duha u njihovom djelovanju, a i da imamo oko za Božje djelovanje koje se zbiva izvan „granica“ kakao bismo mu mi to odredili – poziv na širinu i dobronamjernost, a protiv sektaštva i partaičnosti. No, pogledajmo biblijske tekstove:

Mojsije nije ljubomoran na one kojima Gospodin također daje Duha da prorokuju. To ga dapače raduje: o kad bi sav narod Gospodnji postao prorok. On se veseli djelovanju Duha bez obzira gdje se ono događa! I što to nije isključivo po njemu!

Evanđelje nas izvještava o sličnoj situaciji. Izvan kruga apostolskog netko drugi djeluje u Isusovo ime. Apostoli su ljubomorni, željeli bi monopolizirati Isusa i njegovo djelovanje! Isus ih uči širini gledanja i prepoznavanju Božjeg djelovanja bez obzira gdje se ono očituje. Sve što je dobro, istinito, vrijedno, ne može biti nego od Boga bez obzira tko čini, gdje se pojavilo! Više trebaju paziti da oni dobro djeluju, da nikoga ne sablazne, smute, da svojim životom ne obeskrepljuju naviještanje evanđelja. U tome moraju biti radikalni. Isus taj radikalizam izriče spremnošću odsjeći ruku, nogu, iskopati oko!