Nekategorizirano

Današnjem Evanđelju gotovo da i ne treba komentara. Čovjek bez sigurnosti ne može živjeti. On je po sebi tako slab i tako krhak da se na nekoga mora nasloniti. Kaže Isus, postoje samo dvije mogućnosti. Ili da  čovjek nasloni, sebe i svoj život na  materijalnost ili da se nasloni na Boga. Jedno drugo isključuje. Ne može se služiti dvojici gospodara. Ili ćete jednoga mrziti a drugoga ljubiti; ili uz jednoga prianjati a drugoga prezirati.

Isus želi da njegovi učenici budu posve naslonjeni na Boga i na Božju ljubav. Bog je Otac. On nije Bog dalek. On nije Bog veličanstva. On nije Bog srdžbe. Nego je Bog ljubavi i dobrote.

I već prorok nam je navijestio, čitali smo to danas u prvom čitanju: što Sion govori, Bog me je ostavio. Kao što majka ne može ostaviti svoje dijete tako ne mogu ni ja ostaviti tebe nikada. Čak ako se i dogodi, što je protuprirodno, da majka ostavi svoje dijete, ja tebe zaboraviti neću nikada.

Danas nas Božja riječ poziva na to povjerenje prema Bogu. To je vjera. Vjera nije držanje nekih apstraktnih sadržaja, nego je vjera povjerenje koje imamo u Boga za sebe i za svoj život. Ta naslonjenost ali ona životna, egzistencijalna. Ne da smo tjeskobni za sebe. A niti da sva naša nastojanja ovoga života samo provedemo u tomu što ćemo pojesti, što popiti i kako ćemo se obući. Kaže Krist: to traže pogani ovoga svijeta. Oni koji nisu upoznali Boga. Koji imaju drugačija vrednovanja. Kojima je materijalnost temelj njihove sigurnosti: novac, bogatstvo, odjeća koja ih u rangu izdiže iznad drugih u društvu.

Isusovi učenici moraju svoju sigurnost graditi na Bogu i Očevoj ljubavi koja za njih trajno postoji. I nikada ne smijemo reći da nas je Bog ostavio, niti napustio. Upravo ta djetinja naslonjenost na njegovu dobrotu – to je vjera.

Vjera nisu naučeni sadržaji nego je vjera povjerenje koje imamo u Boga u ovomu životu, da nas ljubi, da je s nama, da je naš Otac i da nam se ne može dogoditi ništa što je zlo. I samo koliko smo tako naslonjeni na Boga i koliko iz toga povjerenja onda živimo. Jer tada nećemo biti tjeskobni za sutra. Nego ćemo biti kao ptice nebeske: slobodni i iznutra svake zarobljenosti, i konfekcije, tekstila, hrane, bilo koje druge brige. Tada ćemo biti, kako kaže Krist, otvoreni samo za kraljevstvo Božje, novi Božji svijet koji dolazi s njim i s nama.

Tako nas Božja riječ stavlja na vagu. I stavlja pred nas dva gospodara kojima možemo služiti.I stavlja nas pred ispitivanje kuda smjeraju moja nastojanja i moji napori. Kuda smjeraju moja razmišljanja i moje brige. Možda smo duboko, do grla uronjeni u materijalnost ovoga svijeta. Toliko duboko da često ni ne vidimo neke druge sigurnosti. A kaže Krist: ludi čovječe, uz svu svoju brigu ne možeš  svojemu životu dodati jedan lakat. Sutra možeš umrijeti. I što si stekao čije će biti? I gdje je tvoja sigurnost ako je gradiš na materijalnosti.

Čovjek je kao trava, tako relativan i tako prolazan. I uz svu svoju brigu ne može svoj život produžiti niti sekunde preko Božje volje. I što se onda toliko brinete. Otac vaš zna što vama treba. A vi sa svoje strane tražite samo Kraljevstvo Božje, tražite ljubav i dobrotu, istinu i pravednost a drugo će vam vaš Otac sve dodati.

Već nekoliko nedjelja čitamo Isusov govor na Gori kako nam ga je zapisao evanđelista Matej u petom poglavlju svoga Evanđelja. To je zapravo Isusova nastupna propovijed u kojoj Isus naviješta dolazak novog Božjega svijeta, Kraljevstva Božjega.

Nasuprot starom otuđenom svijetu koji ima svoju logiku ponašanja, Isus navješta nove međuljudske odnose, nov način života i ponašanja. Stari je svijet zarobljen osvetom, mržnjom, neprijateljstvom, pohlepom i otimanjem. Stalno se vrti u začaranom krugu zla. I ako na zlo uvijek uzvraćamo zlom, taj se krug stalno nastavlja. Potrebno ga je radikalno prekinuti! To ja ne mogu učiniti u drugome, ali mogu u sebi. Možda ne mogu spriječiti drugog da me udari, ali mogu sebe  da mu ne vratim! Tako prekidam taj začarani krug zla, i tog trenutka po meni nastaje novi svijet.

Taj se začarani krug lomi kadgod ne vraćamo oko za oko, zub za zub! Kadgod u sebi suzbijemo zlo,  kadgod oprostimo,  i prihvatimo drugoga unatoč njegovom lošem odnosu prema nama.

Jednako tako: ako na pohlepu drugoga odgovaramo svojom pohlepom, ostajemo na razini starog svijeta, ali ako odgovorimo neprivezanošću za materijalna dobra – tko od tebe što zaište, podaj mu, i ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš – dogodit će se nešto novo: novi Božji svijet!

Svakako da je najteži zahtjev koji Isus postavlja pred svoje učenike ljubav prema neprijateljima. Da ih prihvatimo, molimo za njih i činimo im dobro. Time ćemo se u savršenosti približiti Ocu našemu koji ljubi sve ljude i svima iskazuje svoju dobrotu i ljubav jer on „daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednicima i nepravednicima“.

Ako u ovom svijetu živimo kao svi drugi ljudi u osveti, neopraštanju, škrtosti i sebičnosti, po čemu onda ovom svijetu naviještamo i svjedočimo da je došlo među nas Kraljevstvo Božje?

Pokušajmo se nad današnjim Evanđeljem zapitati, da li mi, kao Isusovi učenici, svojim životom požurujemo dolazak novog Božjeg svijeta, Kraljevstva Božjega?

Da li ljudi koji s nama žive ili rade na radnom mjestu imaju to iskustvo?

Koliko po nama ovaj svijet postaje bolji, ljudskiji?

Evanđelista Matej koji svoje Evanđelje piše Židovima želi pokazati Isusa kao novog Mojsija, novog Zakonodavca. Za razliku od Mojsija koji je zahtijevao izvanjsku pravednost, korektnost, vanjsko obdržavanje, Isus zahtjeva nutrinu, čovjekovo srce. Zato traži od svojih učenika da njihova pravednost bude veća od pravednosti farizeja koji su pazili samo na vanjštinu.

Stoga nije dosta čuvati se  samo izvanjskih čina zla kao što su ubojstvo, preljub već je važno ono što se događa u čovjekovom srcu. Tu u srcu se rađa grijeh i otpad pa nije dosta samo da netko ne ubije već je zlo svaka pogrdna riječ izrečena bližnjemu.

Isus posebno ističe radikalizam kojim se čovjek treba oduprijeti zlu. On to izražava drastično: iskopati oko, odsjeći ruku.

No poruka je da čovjek ni pod koju cijenu ne smije otpasti od onoga što je Božje. Njegovi učenici trebaju težiti za tom nutarnjom čistoćom, biti istiniti i autentični stoga im neće biti potrebno da se bilo kome zaklinju već da njihovo bude: da, da – ne, ne!

Iz Isusovih riječi jasna je i poruka da ne trebamo tražiti Boga ako zaobilazimo svoga brat, jer je ljubav i čovjekoljublje veće od bilo koje liturgije i žrtve.

Sirah nam u prvom čitanju danas govori kako je prava mudrost sadržana u zapovijedima Gospodnjim i da ih on stavlja pred izbor naše slobode kao život i smrt.

Isus nam to u današnjem Evanđelju očituje kao volju Oca našega koji nam želi dati život. On želi da svom svojom nutrinom a ne samo vanjštinom prihvatimo volju Očevu kao izraz svoje ljubavi prema Ocu.

A onima koji Boga ljube pripravio je Bog „što oko ne vidje, i uho ne ču“, kako nam to svjedoči Pavao u današnjem drugom čitanju.

Danas se Isus u svojem Evanđelju obraća nama, i Njegovi pozivi upućeni su našemu život. On se očituje kao najjasniji, najkonkretniji i najrječitiji izraz volje Očeve. Stoga su njegove riječi nama na život i smrt.

Sol? Kako sitna stvar u sklopu raznolikosti naše hrane. To čak niti ne spada u hranu u strogom smislu riječi. Zapravo, nije čak niti nužna. Mnogi su dužni odreči se soli. A ipak, sol je ona koja daje okus svemu čime se hranimo.

Kršćani jednako tako, a i sam Gospodin Isus Krist zajedno s njima, nisu nužni za život svijeta, koji egzistira i neovisno o njima. No, barem prema evanđeoskom izvještaju, taj isti svijet bi bez kršćana trebao biti bljutav, bez ikakvog okusa, svijet koji nema smisla.

Kršćani bi trebali ovome svijetu davati smisao! Znači, moramo izaći iz sitnih osobnih interesa, i cjelokupne sposobnosti života angažirati u borbi za pravednošću, za boljim životom,  za srećom i ljubavlju. Taj i takav smisao života naziva Isus dalje svjetlom svijeta. U tom sklopu potreban je jedinstven i neopoziv izbor: siromaštvo, milosrđe,  krotkost,  ostvarivanje mira, čistoća srca…..Evanđelje se današnjeg dana naslanja na prethodne retke u Matejevu Evanđelju, na proglas osam blaženstava.

U tom vidu kršćani trebaju shvatiti da su dužni ostvariti svoj poziv u ovom današnjem svijetu. To je poziv da svijetu daju smisao! Vi ste sol zemlje! Ako sol ostane neupotrjebljena, obljutavi i propadne!

Hoćemo li shvatiti logiku Evanđelja? Naša je sreća u potpunom angažiranju da drugi postanu sretni. Naše je blaženstvo u tome da ne gledamo kao osnovni orijentir borbe za pravednošću na sebe, nego na cjelokupni svijet i ljude oko nas. Naš je život u punini kad shvatimo da čista srca i krotka pogleda susrećemo ljude oko sebe.

Snagom radosne vijesti i krštenja pozvani smo i posvećeni za spasenje čovječanstva u Isusu Kristu. U tome leži potpuni smisao riječi koju Krist danas upućuje nama:

„Vi ste sol zemlje!“

„Vi ste Svjetlo svijeta!“

Tvrde su riječi pale preko ustiju starca Šimuna. Sigurno je tvrdoću tih riječi najbolje osjetila Marija. Isus će biti znak protivljenja i prianjanja. On će biti točka opredjeljenja. Kamen smutnje.

Uz mnogo diskrecije pokazuju nam Evanđelja kako je Marija bila tihi svjedok ovog proročanstva; svjedok koji se u tom momentu znao opredijeliti.

Krist je i danas znak protivljenja. No, višestruk je njegov znak danas. Sigurno i zato, što ga mnogi ljudi ne poznaju ili ga ne primaju, protive mu se. To je ostvarenje jednog sudbonosnog predskazivanja. No, ne bi li bilo možda bolje da taj znak „protivljenja“ radije prepoznajemo u svojoj sredini i u nama samima?

Krist se želi postaviti kao osovina povijesti, svijeta i čovječanstva u znaku opredjeljenja.

Pretpostavlja da smo se već u svojoj biti opredijelili za Krista. Krštenje je tome znak. Kod tog krštenja dana nam je zapaljena svijeća. To je znak „Svijetla na prosvjetljenje naroda!“ tj. Krista Gospodina.

Zato na Svijećnicu u vidu obnove našeg opredjeljenja za Krista ponovno dozivamo u pamet simboliku zapaljene svijeće. Zazivamo nad nju Božji blagoslov, kako bi je onda ponijeli svojim kućama. To je učinjeno u vidu obnove našeg oduševljenja za Krista i sve što je njegovo, kako bismo bili u skladu s Njegovim Evanđeljem uistinu  „Svjetlo svijeta!“

Evanđelje današnje nedjelje predstavlja početak Isusova propovijedanja. Matej evanđelista preuzima bitnu temu Isusova naviještanja: „Obratite se! Približilo se kraljevstvo nebesko!“

Isus počinje propovijedati u Galileji, u kafarnaumskom kraju. Tim opustošenim krajevima i raseljenim plemenima prorok Izaija obećava budućnost u slobodi: Bog će im preokrenuti sudbinu, slomiti jaram tlačitelja; iz tame ropstva prijeći će u svijetlo slobode, ožalošćenima i ojađenima svanut će radost i pjesma.

U Isusu Bog održava svoju riječ koju je zadao proroku. Svojim djelom ispunja davno obećanje. Ima razloga za radost i pjesmu!

Odmah na početku Isus okuplja oko sebe grupu ljudi, apostola. Interesantan je opis tog okupljanja. Dovoljan je samo iskreni susret s Isusom, njegov direktni poziv, da ti ljudi odmah promijene pravac svoga životnog puta i da postanu Isusovim učenicima.

Oni ga slijede predano, duha otvorena za kraljevstvo Božje, ali ne samo pasivno nego odgovorno, kao suradnici njegova djela i poslanja.

Isusov poziv upućen prvim učenicima, apostolima ostaje trajno prisutan u povijesti spasenja. On se čuje i danas. Mi svoje učeništvo Isusovo dugujemo jednako tako pozivu Kristovu. Možda je taj poziv u našem slučaju uključen u neki drugi okvir, izražen nekim drugim načinom, no vjerujemo da sakramenat krštenja daje pečat takvom pozivu.

Crkva Isusova je zajednica koja se suživljava sa zadacima i brigama Učitelja. Ta mala zajednica želi postepeno sve više i više dijeliti dobro i zlo, tjeskobe i radosti. Ona živi iz zajedništva. Temelj tog zajedništva bila je najprije vidljiva prisutnost Isusa Krista. Krist je znao liječiti bolesne, pomiriti zavađene, hrabriti malaksale, razveseliti rastužene. Nakon njegova uskrsnuća Krist uskrsnuli postaje novim temeljem zajedništva. Ta zajednica kroz svu povijest naviješta da je budućnost Božja, da Kraljevstvo neprestano dolazi u protivštinama povijesti, da je Bog bliz čovječanstvu. Sve to ne može se svesti samo na jednostavno propovijedanje nego ta riječ mora nužno postati djelo.