SAMOSTAN SV. IVANA KRSTITELJA ZEMUN

Nekategorizirano

5. korizmena nedjelja: Ja sam uskrsnuće i život

    5 KORIZMENA Isus i Lazar Isuse, dovoljno ti je reći: «Bolestan je onaj koga ljubiš» i ti znaš što treba  činiti. Bolestan je onaj radi koga si došao na ovu zemlju; bolestan je onaj koji je vrijedan tvoje ljubavi. Ti, Isuse, jedini znaš narav i tajnu svake bolesti, svake slabosti.

     Poput Marte i Marije, Isuse, i mi ti poručujemo: «Dođi, bolesni smo, bolesni su oni koje mi ljubimo, koji su nam dragi, koje želimo sačuvati u životu. Oprosti Isuse, što često zaboravljamo da ih ti voliš još više od nas, da su to oni koje ti neizrecivo ljubiš, da su to oni koje ti više ljubiš nego što to mi znamo ljubiti. Jer, ti si, Isuse, izvor svake ljubavi. Ti najbolje ljubiš.

     Lazar je u svojoj bolesti i umro, a tebe, Isuse, nema blizu. Nisi odmah došao kada su te njegove sestre zvale. Marta i Marija misle da je sada sve gotovo. Nisi se odmah odazvao, a sada je kasno. Oglušio si se na njihovu hitnu poruku o Lazarovu ozbiljnom stanju i on je sada već  četiri dana u grobu. Onaj koga ljubiš, Isuse, već je mrtav, već je pokopan. Marta i Marija misle da se sada više ne treba ni truditi. Sve je gotovo.

     Tvoja je poruka: «Uskrsnut će brat tvoj!»

     O kad bih mogao imati vjeru u tvoje uskrsnuće, vjeru u snagu tvoje ljubavi! O kad bismo mogli vjerovati u snagu tvoje riječi, u silu novog života po tvome Duhu! O kada bismo vjerovali u moć koja i suhe kosti pokreće i pretvara u vojsku vrlo, vrlo veliku!

     Isuse  česti smo zatečeni bolešću, smrću. Često bespomoćno gledamo na naše najdraže kako umiru, kako nestaju, kako trpe, a mi im ne možemo ništa. Često smo tako sputani i bespomoćni u svojoj ljubavi. Isuse, teško nam je i posustajemo pred vlastitom patnjom i umiranjem. Sve nas to nadilazi.  Bolestan je onaj koga ljubiš. Pomozi nam da se s vjerom uzmognemo osloniti na snagu tvoje ljubavi. Ukloni, Isuse, od nas svaki pesimizam, svaki očaj, svako stanje razočaranosti mi tupe pasivnosti. Daj nam snagu da se povjerimo tebi i prepoznamo u tebi uskrsnuće i život.

     Hvala ti, Isuse, za divno čudo tvoje ljubavi. Hvala ti što si na tako divan način uskrisio Lazara. Tvoja ga je ljubav izvukla iz tame groba na svijetlo dana, u novi život. Hvala ti za to divno svjedočanstvo ljubavi i života. Da, Isuse, vjerujemo da si ti uskrsnuće i život i da daješ život, ne samo kao daleko obećanje posljednjih dana svijeta i svemira, nego obilno dijeliš svoju ljubav i snagu već sada, u ovim našim danima. Želiš da te već sada prepoznao kao izvor života, kao uskrsnuće.

     Neka tvoj vapaj: «Lazare, iziđi van!» odjekne i nad nama danas! Daj da iziđemo iz svojih grobova i skrovišta na svjetlo dana, obasjani suncem tvoje ljubavi!

4. korizmena nedjelja: Isuse – svjetlo svijeta

     Gospodine, došao si kao svjetlo svijeta. Svijet je u tami. Čovjek je u mraku. Želiš sve ljude i čitav svijet izvući iz toga mraka. Došao si da više nikada nitko ne bude u tami, već da svaki koji vjeruje može hodati u svjetlu i po danu. Nailaziš na čovjeka koji još nikada u svojem životu nije vidio danjeg svijetla, koji još nije osjetio ljepotu prirode i sunca. Rodio se slijep.

     Isuse, kako to mora biti teško, gotovo strašno! Stoga me ne čudi pitanje tvojih učenika koji u tome vide Božju kaznu. Sigurno je netko nešto teško sagriješio. Sigurno ga je netko prokleo. Možda je po srijedi neko zlo, neka crna magija, ljudska i đavolska zloba. Jer, čemu onda to njegovo trpljenje, njegova hendikepiranost?

     «Nije sagriješio ni on, nj njegovi roditelji!» Tako ti, Isuse, odgovaraš. «Ovo je divna prigoda da se Bog proslavi. Ovo je trenutak da se očituje Božja dobrota i čovjekoljublje. Trpljenje nije kazna. Trpljenje je dio života i ono može postati blagoslovnim križem, slavom Božjom. Sljepoća tijela, nemoć tjelesnih očiju nije tragedija. Teža je tragedija sljepoća duše, mrak svijeta u kojem živimo, mržnja koja prijeti da ljudski rod izgubi povjerenje i  ljubav. To je istinsko zlo. Sljepoća tijela nije zlo koje bi trebalo ugroziti duševni, pravi istinski život.»

     Isuse, oslobodi me, oslobodi nas od sljepoće duše, od mraka srca. Oslobodi nas, Isuse, od nevjere i sumnje, od lutanja po bespuću, od utjecaja zlih sila ovoga svijeta, osobito od mržnje i duha osvetoljubivosti. Od svega me toga, od svega nas toga ti, Isuse, oslobodi i spasi!

     Darovao si ovom čovjeku svjetlo njegovim tjelesnim očima. On je progledao. To je divno čudo tvoje ljubavi. Hvala ti, Isuse, za taj divan znak tvoje ljubavi i tvojega djela spasenja. I za Židove je to bilo nešto neviđeno, neizrecivo. Ipak, osjećam da si tom čovjeku darovao puno više, kada te je priznao i prihvatio kao Sina Čovječjega, kao Spasitelja svijeta i kada je pao ničice pred tobom i poklonio ti se. To je divan trenutak prosvjetljenja, darovanoga vida vjere.

     Hvala ti Isuse, što si nas prosvijetlio već u onom blagoslovljenom  času kada smo primili sakrament prosvjetljenja, sakrament krsta. To je čas kad je pobijedila tvoja milost i dobrota. Hvala ti što si nas obdario tim neugasivim svjetlom. Danas te molimo, Gospodine Isuse, ražari taj plamen u nama da bismo u tebi i po tebi i mi postali sve jasnije svjetlo svijeta i da bi te mnogi ljudi upoznali i prihvatili kao svoga Spasitelja.

3. Korizmena: Dar žive vode

Gospodine, i mene, kao i Samarijanku, čekaš na Jakovljevu zdencu i želiš razgovarati. I ja želim biti dionikom tvoje spasiteljske ljubavi, želim osjetiti blagotvornu snagu tvojih riječi, tvoje blagosti.

     Dolaziš k zdencu, Isuse, umoran i žedan. Cjenkam se s tobom za čašu zagrabljene vode, a ti mi želiš za uzvrat dati pravu, živu vodu koja struji u život vječni. Gospodine, daj mi te vode da više nikada ne ožednim i da ne moram dolaziti na raspuknute bunare ljudske nezasitnosti, ljudskih briga i problema, na bunare koji ne mogu utažiti moju žeđ za životom, za pravim i punim životom. Daj mi te vode, Gospodine, da utažim žeđ svoga života.

     Samarijanki govoriš: «Kad bi ti znala dar Božji i tko je onaj koji s tobom govori…» Ni ja ne znam, Isuse, tko si ti. I meni se čini da te još ne poznam, da te ne primjećujem, da premalo računam s tobom, da imam krive predodžbe o tebi. I meni se često čini da si mi dalek i stran. Pomozi mi, Isuse, da te zaista upoznam kao dar Božji, kao odgovor neba na sve moje životne čežnje i želje.

     Gospodine, često te molim da rekneš samo riječ da ozdravi moja duša. Molim te, Isuse, reci i meni sve, otkrij me meni samome. Zatvaram oči pred istinom svoga vlastitog bića i života. Uz tebe i po tebi ne moram se bojati gledanja u svoju prošlost, jer ću u tvome svijetlu prepoznati da je otkupljena.

 

fra Zvjezdan

2. Korizmena: Krštenje – sakrament miline Božje

Gospodine, povedi i nas navrlo visoku goru; povedi nas što više i dalje od ovozemaljskih niskih zabrinutosti i poriva; povedi nas iznad svega što nas svakodnevno pritišće i muči. Povedi i nas sa sobom, Isuse, kao što si poveo Petra, Ivana i Jakova!

Daj nam milost, Gospodine, da vidimo tvoje lice u punom sjaju i svjetlu; daj nam milost da te vidimo u bjelini i ljepoti koja privlači i koja oduševljava, koja govori o  čistoći i o smislu života. Da, Isuse, daj nam milost da vidimo tvoje svijetlo lice i tvoje bijele haljine.

Jednom, na krštenju, darovana je i nama, Gospodine, bijela haljina nevinosti i čistoće. Nisi oprao samo naše lice, nego i čitavo biće od svake ljage grijeha, osobito od istočnoga grijeha čovječanstva. Hvala ti za tu milost. Žao nam je Isuse, što nema više na nama te bjeline i sjaja. Stoga te molimo: obnovi, Gospodine, pred nama i za nas tu milost preobraženja ne samo tvojega bića i tvojega lica, nego i našega bića i našega lica.

Povedi nas, Gospodine, na tu vrlo visoku goru. Puno ima u životu niskih udaraca, puno razočaranja. Trebamo tvoju pomoć i vodstvo. Uvedi nas, Gospodine, u svjetlo svoga lica jer ima puno tame i mraka u nama i oko nas, da nam je potrebno novo prosvjetljenje, nova snaga i nova bjelina krsne milosti i nevinosti da bismo mogli dalje živjeti.

I čuo se glas: «Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!»

I to je poziv. Vjerujem ti, Isuse! Ti si Sin Božji, ljubljeni Sin. Želim te slušati, poslušati. Ti si vrijedan potpunog povjerenja. Došao si upravo zato da sabereš sve, da nas otkupiš i spasiš. Došao si u ovu našu dolinu da nas povedeš na visoku goru odakle se vide prave dimenzije života, pravi smisao života. Došao si da dadeš smisao svemu što nam izgleda teško, besmisleno i mračno.

Slušat  ću te, Gospodine, i onda kada krenem s tobom ponovo s visoke gore u nizinu, u svakodnevni život, u iste brige i probleme, u ono od čega tako često bježimo. Slušat ćemo tvoj glas u napastima i kušnjama koje nas žele odvojiti od tebe. Slušat ćemo te, Isuse, i onda kada bismo htjeli pobjeći od svega što ne podnosimo i što nam zagorčava život. Želimo s tobom sići s gore u vlastitu obitelj, u svoj studij i rad, na svoje radno mjesto i u svoju tvornicu, u tramvaj i na ulicu, u prodavaonice gdje se dugo čeka i u urede gdje izgleda da se čovjeka ne shvaća kao osobu. Želimo s tobom, Isuse, poći u svoj svakodnevni život i otkriti da u tebi i po tebi sve postaje svijetlo i preobraženo.

fra Zvjezdan

1. Korizmena

Počinje jedno specifično razdoblje u sklopu crkvene liturgijske godine. To je vrijeme korizme. Ono nosi na sebi višestruki pečat kršćanstva.

Ponajprije to je vrijeme neposredne priprave za blagdane Pashe, tj. muke, smrti i uskrsnuća Gospodnjega. Ti blagdani sadržajno i mistički uokviruju vrhunska otajstva našega spasenja. Vrijedno je  pripraviti se za te blagdane, kako bismo mogli što je moguće više profitirati u tim otajstvima.

Nadalje, to je vrijeme pokore i obraćenja. Liturgija nas neprestano poziva na iskreno i potpuno obraćenje. To obraćenje koje ulazi u program korizmene pokore želi potpuno izmijeniti naš mentalitet. Potpuno bismo se trebali okrenuti prema Bogu i udaljiti od svojih opačina i zlih sklonosti.

To nas vrijeme upozorava na neophodnost i hitnost tog zahtjeva. Vrijeme leti svojim tijekom. Nismo niti osjetili kako je brzo prošla godina dana, i kako smo istom užurbanošću bili poticani na obraćenje i pokoru u korizmi prošle godine. Ta hitnost zahtjev je ozbiljnog shvaćanja Poziva – što smo ga baštinili po krštenju. Ne smijemo gubiti vrijeme u čekanju boljih prilika, u čekanju idealnijih okolnosti, u isprikama zbog nepredviđenih neprilika, itd.  itd.

Često puta se čovjek zateče u situaciji gdje nikad ništa ne poduzme, ne učini, jer uvijek svoje vrijeme potroši u čekanju. Evanđelje nas uči da je sada KAIROS, da je sada odlučujući trenutak našega spasenja, našeg sudjelovanja na spasenju svijeta. Vrijeme što ga danas ne iskoristimo ne ću nikada nadoknaditi. Sutra ima svoj KAIROS, svoje vrijeme spasa i djelovanja.

Ova korizma je iskren poziv: ovo vrijeme iskoristiti na zauzeto nastojanje oko obraćenja, poboljšanja života.

8. Nedjelja kroz godinu A

Današnjem Evanđelju gotovo da i ne treba komentara. Čovjek bez sigurnosti ne može živjeti. On je po sebi tako slab i tako krhak da se na nekoga mora nasloniti. Kaže Isus, postoje samo dvije mogućnosti. Ili da  čovjek nasloni, sebe i svoj život na  materijalnost ili da se nasloni na Boga. Jedno drugo isključuje. Ne može se služiti dvojici gospodara. Ili ćete jednoga mrziti a drugoga ljubiti; ili uz jednoga prianjati a drugoga prezirati.

Isus želi da njegovi učenici budu posve naslonjeni na Boga i na Božju ljubav. Bog je Otac. On nije Bog dalek. On nije Bog veličanstva. On nije Bog srdžbe. Nego je Bog ljubavi i dobrote.

I već prorok nam je navijestio, čitali smo to danas u prvom čitanju: što Sion govori, Bog me je ostavio. Kao što majka ne može ostaviti svoje dijete tako ne mogu ni ja ostaviti tebe nikada. Čak ako se i dogodi, što je protuprirodno, da majka ostavi svoje dijete, ja tebe zaboraviti neću nikada.

Danas nas Božja riječ poziva na to povjerenje prema Bogu. To je vjera. Vjera nije držanje nekih apstraktnih sadržaja, nego je vjera povjerenje koje imamo u Boga za sebe i za svoj život. Ta naslonjenost ali ona životna, egzistencijalna. Ne da smo tjeskobni za sebe. A niti da sva naša nastojanja ovoga života samo provedemo u tomu što ćemo pojesti, što popiti i kako ćemo se obući. Kaže Krist: to traže pogani ovoga svijeta. Oni koji nisu upoznali Boga. Koji imaju drugačija vrednovanja. Kojima je materijalnost temelj njihove sigurnosti: novac, bogatstvo, odjeća koja ih u rangu izdiže iznad drugih u društvu.

Isusovi učenici moraju svoju sigurnost graditi na Bogu i Očevoj ljubavi koja za njih trajno postoji. I nikada ne smijemo reći da nas je Bog ostavio, niti napustio. Upravo ta djetinja naslonjenost na njegovu dobrotu – to je vjera.

Vjera nisu naučeni sadržaji nego je vjera povjerenje koje imamo u Boga u ovomu životu, da nas ljubi, da je s nama, da je naš Otac i da nam se ne može dogoditi ništa što je zlo. I samo koliko smo tako naslonjeni na Boga i koliko iz toga povjerenja onda živimo. Jer tada nećemo biti tjeskobni za sutra. Nego ćemo biti kao ptice nebeske: slobodni i iznutra svake zarobljenosti, i konfekcije, tekstila, hrane, bilo koje druge brige. Tada ćemo biti, kako kaže Krist, otvoreni samo za kraljevstvo Božje, novi Božji svijet koji dolazi s njim i s nama.

Tako nas Božja riječ stavlja na vagu. I stavlja pred nas dva gospodara kojima možemo služiti.I stavlja nas pred ispitivanje kuda smjeraju moja nastojanja i moji napori. Kuda smjeraju moja razmišljanja i moje brige. Možda smo duboko, do grla uronjeni u materijalnost ovoga svijeta. Toliko duboko da često ni ne vidimo neke druge sigurnosti. A kaže Krist: ludi čovječe, uz svu svoju brigu ne možeš  svojemu životu dodati jedan lakat. Sutra možeš umrijeti. I što si stekao čije će biti? I gdje je tvoja sigurnost ako je gradiš na materijalnosti.

Čovjek je kao trava, tako relativan i tako prolazan. I uz svu svoju brigu ne može svoj život produžiti niti sekunde preko Božje volje. I što se onda toliko brinete. Otac vaš zna što vama treba. A vi sa svoje strane tražite samo Kraljevstvo Božje, tražite ljubav i dobrotu, istinu i pravednost a drugo će vam vaš Otac sve dodati.