Nekategorizirano

A p o s t o l i   se nalaze u lađici suočeni s teškim elementarnim nepogodama. Muče se dugo vremena, gotovo cijelu noć. Tek tada negdje oko četvrte noćne straže stupa na scenu sam Isus.

U   n a š e m   ž i v o t u  često smo suočeni s poteškoćama života. Neke su intenzivne i velike. Mučimo se koliko možemo. Čini nam se da je lađa naše životne sigurnosti preslaba protiv udaraca valova oko nas. I to traje katkada predugo.  –  Ipak, Isus će sigurno pokazati svoje lice.

A p o s t o l i   su konačno spoznali Isusa. Ali, zahvatio ih je u tom trenutku velik strah. Nisu niti slutili da bi Isus na takav način došao. Hoda po valovima. To je nečuveno. Oni kriknuše „Utvara“! Takav Isus ne ide još u okvire njihova shvaćanja.

U našem  ž i v o t u   događa se katkada slično. Molimo da se Isus pojavi. Čekamo čas njegova pohoda. Ipak, on znade doći  neočekivano, znade se pojaviti kako mi ne želimo, drugačiji nego li što smo to  mi priželjkivali. Nekada nas iznenadi svojim zahtjevima. U takvim smo trenucima skloni da pomislimo da to nije on, nego utvara. Tek ako dopustimo da čujemo njegov glas, ući će konačno povjerenje i mir u naša srca.

P e t a r   provjerava. Želi k njemu po valovima. Isus ga ohrabruje i Petar krće. Ipak – dok je hodao hrabro pogleda upravljena prema Gospodinu, Petar je mogao hodati po valovima. Kad je njegov pogled skrenuo i opazio vjetar i prijeteće valove, on je počeo tonuti.

U  n a š e m  životu događa se često puta slično: dok čvrstto vjerujemo u snagu Kristove prisutnosti, njegovu ljubav prema nama, u susrete s njime u sakramentima i molitvi, dotle možemo hodati hrabro i kroz valove ovog života. Tada je naš pogled usmjeren pravo na Krista. Ako nam se ispred Krista ispriječe druge stvari, ako postanu važnije i prisutnije, ako više niti ne vidimo Krista pred nama, može se dogoditi da klonemo, da počnemo tonuti.

Krist nam poručuje: malovjerni, nemojte sumnjati! I Krist nam u takvim trenucima pruža svoju ruku!

Čovjek nosi u sebi glad i žeđ za životom. Iskonska je to glad i žeđ. Svako biće teži da živi, da živi punim životom. Takav je i čovjek. Bog koji je utkao u ljudsko biće tu silnu čežnju jedini može i ispuniti  ljudsko biće do kraja. Zato se vjernik okreče k njemu: „Tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje: kao zemlja suha, žedna, bezvodna!“

Zato Bog neprestano poziva čovjeka da dođe k njemu na pravi i čisti izvor života, da se ne gubi u traženju vode gdje vode nema,  i da ne naplaćuje ono što čovjeka ne siti. Bog nam život daje u izobilju i to zabadava! Važno je povjerovati mu. Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj Riječi koja izlazi iz Božjih usta.

Danas u Evanđelju susrećemo mnoštvo koje je bilo gladno prave riječi. Našli su u Kristu poslanika Božjeg, slušali bi ga dan i noć. Slušajući njegove riječi, oni su ih upijali u sebe i hranili svoje biće. Zaboravili su i na materijalnu hranu sve dok Isus nije završio svoju besjedu. Ljudi su bili najprije neizmjerno gladni Riječi iz Božjih usta. Ta im je Riječ ispunjala srce i utaživala onu praiskonsku glad za pravim životom. Nisu za sve to vrijeme niti mislili na materijalnu hranu.

Isus sam najprije misli i na tu hranu. On se sam brine. Ljudi ne moraju o tome voditi računa. Kada ljudi čeznu za istinskim životom, onda Isus to daje u izobilju, potpuno. Na istinski život spada sigurno i utaženje svake gladi, pa i ove tjelesne. Ipak, čovjek uronjen u slušanje Riječi osjeća sve dublje i dublje da se „ne mora tjeskobno brinuti što će jesti ili u što će se odjenuti“. O svemu tome vodi računa onaj koji je izvor života, koji je sam život.

Svi mi žeđamo za životom. Zato poslušajmo poziv Izaije proroka: „Dođite svi vi koji žeđate!“ Ali, nađimo se najprije u mnoštvu onih koji idu za Isusom i u pustinju želeći se nahraniti od svake Riječi koja izlazi iz njegovih usta. Nađimo se u tom mnoštvu gladnih Riječi Božje. I tada će i u nas ući povjerenje u Oca koji se brine za svoje.

Kraljevstvo Božje!? Toliko puta čujemo te riječi iz ustiju Isusovih. Evanđelisti su zabilježili te riječi nebrojeno puta. Isus je u taj izraz stavio veliku bremenitost svojih misli, osjećaja, težnji.
Neprestano je govorio o Kraljevstvu Božjem. Govorio je o blizini tog Kraljevstva Božjeg, i o neposrednosti, o važnosti.
Prispodobe današnjeg Evanđelja govore baš o toj velikoj važnosti toga Kraljevstva. Zbog njega valja se odreći svega, sve ostaviti. Isplati se prodati sve da se dobije sve. Kraljevstvo je Božje kao biser, dragocjenost.
Ne tražimo toliko prostornost toga Kraljevstva, ne idimo za nekim materijalnim opisom ljepota i sjaja toga Kraljevstva. Sve nas to može prevariti, učiniti nam se da su ipak kraljevstva ovoga svijeta sjajnija i  moćnija nego li je to Božje Kraljevstvo.
Krist upozorava na dubinu toga Kraljevstva. Ono je nama tako blisko, intimno našem biću. Isus će to pokušati izreći prispodobama o kvascu, aluzijama o Kraljevstvu koje je u nama, neprestanim pokušajima da nas urazumi i dadne do znanja, kako moramo promijeniti kategorije svoga mišljenja.
I konačno: sve govori kako je Isus Krist prostor i točka tog Kraljevstva Božjega. Za susret s Isusom Kristom isplati se sve prodati, sve žrtvovati, jer je on sposoban da našem životu dadne jedinstveni i definitivni smisao, ljepotu, mir i ljubav. S njim i po njemu Kraljevstvo će Božje ostvariti apsolutnu volju Boga Oca, tako da jednom zauvijek bude „kako na nebu, tako i na zemlji!“

Evanđelje današnje nedjelje lijepa je poruka o Božjoj strpljivosti.

Bog hoće da se svi ljudi spase. Zbog toga Isus ruši zidove koje su ljudi podigli između sebe i  „onih drugih“ te se obraća svima koji se nalaze u potrebi, u propasti i grijehu, naročito onima koje su „pravednici“ isključili, prognali iz svojih zajednica i bacili na „rub“. On hoće sve ljude privesti k obraćenju i u zajedništvo s Bogom.

Tijekom ljudske povijesti Bog se pokazuje neizmjerno strpljiv. To je onda neprestani poziv na obraćenje. Isus pokazuje istu strpljivost u odnosu na grešnike u slučaju besplodne smokve, izgubljenog sina itd. Bog neće zakasniti. A ipak on čeka. Čeka da se svi obrate i spase. I u tom čekanju Bog čini da sunce sije nad dobrima i nad zlima. No Bog će sam prosuditi trenutak kada će uništiti zlo.

Sigurno je da na Božjem polju pored žita raste i kukolj. No Isus Krist, Sin Božji kaže: „Pustite nek oboje raste do žetve“.

Prispodoba iz današnjeg Evanđelja poziv je, dakle, „revniteljima“ i „zauzetima“ da budu strpljivi i da pokušaju nasljedovati svoga Gospodara, ali im je u isto vrijeme i veliko olakšanje da „ne budu previše tjeskobni“ kao da samo o njima ovisi „čistoća Božje njive“; možda su pojedini kršćani  tj. „sluge“, tjeskobni i zato jer si stavljaju na leđa ono za što ta leđa nisu stvorena ni odgovorna.

Možda nam se događa da svoje snage iscrpljujemo u istrebljivanju „kukolja“, a manje u gajenju  i podržavanju „dobrog sjemena“…kao da je uspjeh u tome da stalno budemo protiv nečega a ne za nešto… kao da nam ne dostaje mašte za gajenje pšenice u kojekakvim uvjetima pa mislimo da pšenica ne raste samo zato jer je kukolj jak – a možda nema pšenice zato jer je slabo sjeme, ili jer tu pšenicu ne uzgajamo kako bi trebalo!?

Evanđelje je jedina norma koja treba biti glavna norma i u formiranju savjesti i dobrih namjera? Ali – treba vjerovati Evanđelju, odnosno Onome koji nam preko Evanđelja govori.

Čovjek je biće koje je sposobno progovoriti, reći riječ. To je jedinstveni način kojim čovjek komunicira svoje misli, saobraća s bližnjim, vodi dijalog. To je izvrstan put kojim može netko izgovoriti svoje unutarnje misli, izraziti svoje strepnje, strahovanja i želje. Čovjek može svojom riječju razveseliti drugoga, donijeti utjehu, ohrabriti; no jednako tako lako je moguće da čovjek svojom riječju drugoga rani, ražalosti, prezre, pogazi. Nije stoga čudo da se ljudi počinju bojati riječi, da se boje govoriti, slušati. Vrlo je lako moguće da se ljudska riječ krivo shvati, da se izgovori u krivo vrijeme, da ne pogodi onaj željeni cilj zbog kojeg je bila izgovorena. Često se događa da taj jedinstveni Stvoriteljev dar čovjeku da govori biva i zloupotrebljavan.

Bog također govori. Jedinstvena je njegova Riječ. To je Riječ koja stvara, Riječ koja daje život, Riječ koja oprašta, koja otvara budućnost. Nitko nije tako govorio kao ovaj!

Božja je Riječ zaista bremenita, nije isprazna. Posjeduje snagu kojoj se ne može odoljeti. Bog sam stoji iza svoje Riječi. On ne može prevariti niti prevaren biti.

Isus nam se otkriva kao jedinstvena Riječ. On je Logos, Riječ koja je tijelom postala i prebivala među nama. On nosi u sebi snagu praštanja, ozdravljanja, života, nade. On naviješta i ostvaruje u svojoj Riječi Tajnu – Kraljevstvo Božje. Njegove Riječi neće proći!

Ako takva Božja Riječ nađe put do našeg srca, Krist nam garantira da će u našem životu ona pokazati svoj stostruki plod. Po njegovoj ćemo Riječi i mi postati sposobni da s više vjere prihvaćamo čovjeka u njegovu govoru te da s više odgovornosti i mi i koristimo dar svog govora na službu istini i ljubavi. Tako će se u nama razviti plod Riječi Božje, a mi ćemo pomoći da se Tajna – Kraljevstvo Božje – već sada počinje otkrivati u našem životu.

Ta jedina istina i stvarna Riječ što ju je Bog jednom zauvijek izgovorio u svome Sinu nudi nam se danas u slici sitnog sjemena koje traži prikladno tlo za stostruki plod.

Svake nedjelje kod misnog slavlja Krist nam upućuje svoju riječ i obnavlja dar svoga života svima nama.

Njegov prvi svakonedjeljni dar jest pouka što nam se daje sa stola Božje riječi. Danas je to prvenstveno njegova himna Ocu: „Slavim Te, Oče, Gospodaru neba i zemlje…“ To je pouka o molitvi, i to istovjetna onoj što ju je Isus dao u  Očenašu:   „… sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja…“ Molitva najprije uključuje blagoslivljanje Boga zbog njegovih darova čovjeku za njegovo spasenje. Svijest o Božjim darovima potiče nas na zahvaljivanje Bogu i slavljenje njegova imena, a posebno na duboku zahvalnost koja obvezuje na punu ljudsku odgovornost. Upravo zbog od Boga primljenih darova, napose zbog radova nad darovima, tj. Božjega Sina Isusa Krista, jača se naša sigurnost u pouzdanju. Krist i poziva: „Dođite k meni, svi vi, izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti.“ Tu je srž kršćanstva: životno drugovanje s Isusom Kristom i s njegovom braćom. Nedjeljna misa je podržavanje i očitovanje tog drugovanja i zato nezaobilazno  podrška svakom kršćaninu. To je susret s Kristom i braćom, a razlog i cilj mu je: ohrabriti se na punu ljudsku i vjerničku odgovornost, osvježiti se  u međusobnoj podršci za zahtjevnost te odgovornosti.

U molitvi Isusovoj u današnjem Evanđelju Isus nam daje na znanje koliko je duboka povezanost u ljubavi između Oca i Sina. Upravo zbog te i takve ljubavi Isus je sav krenut prema „izmorenima i opterećenima“. Uveo nas je u svoj božanski život, darovao životno zajedništvo sa samim sobom. Od časa našega krštenja Duh Božji „prebiva u nama“. I ta činjenica je jamstvo našega poziva na uskrsnuće i život.

Zato kad nas Krist poziva: „Dođite k meni svi…“, onda je to poziv na puno zajedništvo što ga misno slavlje može pružiti, tj. zajedništvo u Euharistiji gdje Krist je naš sustolnik i naša hrana. To je krajnja i najdjelotvornija okrepa za život ljudskog punog dostojanstva, za život po Bogu.

Doista nas je, kaže molitva poslije pričesti,  „Gospodin obdario divnim darovima za naše spasenje“ pa je razlog naše sreće zbog njih Gospodina  „neprestano hvaliti“.