Koji je odnos između vjere i djela? Što je ono po čemu se čovjek spašava? O tome nam danas želi progovoriti Riječ Božja. Današnje nam Evanđelje govori o i vjeri i o odjelima. Želi nas osloboditi samodopadnosti, koja bi bila posljedica naših djela i čina radi kojih bi nas Bog morao nagraditi. Čovjek ničim ne može zaslužiti svoje spasenje! Ono je uvijek dar Božji, Boga koji ljubi čovjeka i želi zajedništvo s njim. I nema toga djela, kojim bi čovjek mogao zadužiti Boga. Nakon svakog djela, pa bilo ono i najveće, najispravniji je stav po Evanđelju: „Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!“
Pravednik živi od svoje vjere!, kako nam to danas u prvom čitanju svjedoči prorok Habakuk. Ono što mi možemo Bogu „dati“ , to je naša vjera, povjerenje u tu njegovu neizmjernu dobrotu i ljubav, povjerenje da nas voli i da nas hoće spasiti! Živjeti svoj život iz tog povjerenja u Boga, vjerovati Njemu, njegovoj dobroti i ljubavi, radovati se Njegovom milosrđu i vjernosti – to je ono što mi Bogu možemo očitovati kao najljepše, kao najdublji izraz svoje osobe. Zato na mnogo mjesta stoji u Pismu da se čovjek spašava po vjeri.
Koji je onda odnos između vjere i djela? Kršćaninova djela plod su i posljedica činjenice da ga je Otac uzljubio i po svojem Sinu u Duhu mu darovao zajedništvo sa sobom već na ovoj zemlji. U krstu preporođen postao je sin Božji i zato čini nova djela. Ne radi toga da bi ga Bog za to nagradio, nego jer je već obdaren i nagrađen, jer je upoznao veliku ljubav Božju i povjerovao u nju. Djela su posljedica vjere i povjerenja, zato gdje ih nema, pitamo se kakva je to onda vjera koja ne rađa novim djelima? Tu je onda vjera mrtva u sebi. Djela dakle nisu u funkciji spasenja, već su posljedica spašenosti i zajedništva s Ocem.
Kakva je tvoja vjera? Da li imaš povjerenja u Boga za sebe i svoj život? Da li živiš iz tog povjerenja? Da li radi toga što si Bogu povjerovao i što imaš zajedništvo s njim – činiš onda i nova djela!?
