Sveti Jeronim ranokršćanski crkveni učitelj napisao je ovu rečenicu: “Mi ne trebamo žaliti što smo izgubili pokojne nego biti zahvalni što smo ih imali i još ih imamo jer su se vratili Gospodinu i svaki onaj koji je otišao pred nama ostaje u zajedništvu Božje obitelji”. Izjava je utjeha i ujedno izazov. Svi mi žalimo za čovjekom koji je otišao od nas, možda je to starija osoba koja iza sebe ima dug i ispunjen život, ili mlada osoba koja je otišla prerano. Reakcija je naravna da žalimo za našim pokojnicima baš na dan kao danas, na Dušni dan u kojemu se sjećamo svih naših pokojnika iz naše sredine i okoline. Nije lako reći da ne trebamo i da ne smijemo žaliti. To je naravna reakcija ako se moramo oprostiti od nekoga koji je dio našega vlastitog života i to je još uvijek. Ipak nam sveti Jeronim daje obrazloženje i utjehu. On kaže: budi zahvalan da si njega ili nju imao. Budi zahvalan za zajedničke godine, za vrijeme kad ste živjeli skupa i jedni za druge, za sjećanja koja imamo kao dobro blago, kao vječno sjećanje. I to nam sjećanje može dati utjehu usprkos svake žalosti i u svim bolnim oproštajima. Tada će ta utjeha biti još jača, još intenzivnija, jer sveti crkveni učitelj kaže nam i razlog naše radosti i naše zahvalnosti – on ili ona su otišli u kuću Gospodinovu.
To je naša kršćanska vjera da kod Gospodina imamo domovinu, da mi kako Isus veli imamo vječni stan kod Boga i Isus nam je svojom smrću i svojim uskrsnućem pripremio put prema vječnoj domovini, prema nebeskome stanu i on će doći po nas na kraju vremena da budemo s njim i njegovim Ocem. Zato s pravom smijemo govoriti o našim pokojnicima i njihovu odlasku u kuću. Tekst kaže još nešto: naši pokojnici ostaju povezani s nama u zajedništvu Božje obitelji, u zajedništvu onih koji vjeruju u Boga i koji su ljubljeni od Boga i nakon smrti.
Mi jesmo i ostajemo povezani s našim dragima i milima koji su pošli u Očevu kuću, ne samo u mislima ili u sjećanju, nego u vjeri u uskrsnuće mrtvih kao što to ispovijedamo u vjerovanju. Mi jesmo i ostajemo obitelj u Kristu, zajednica u životu i nakon života i zato vrijedi rečenica ranoga kršćanstva: mi ne trebamo žaliti što smo izgubili pokojnike, nego biti zahvalni za to da smo ih imali i da ih i sada imamo. Tko se vraća Gospodinu ostaje u zajedništvu Božje obitelji samo što je otišao prije nas. U tom smislu smijemo u našoj vjeri sada i uvijek ponovno moliti za naše pokojne rođake i prijatelje: Pokoj vječni daruj im Gospodine i svjetlost vječna svjetlila njima. Počivali u miru. Amen!
fra Jozo Župić
