Isusov ulazak u grad Jeruzalem uz aklamacije naroda za njega je skromni trijumf koji će odmah iza toga doći u pitanje.
Potpuna slava Isusova bila je istom ostvarena u Kristovu ulasku u nebeski Jeruzalem na dan Uzašašća.
Dok danas nosimo i držimo grančice u rukama mi bismo htjeli proslaviti onoga koji je danas Gospodin slave. No, više nego li današnjom liturgijom, Gospodina slavimo ako ga stvarno učinimo „Kraljem“ našega života, čije zapovijedi čuvamo i čiji Duh prihvaćamo.
Taj nas Duh sili da poprimimo stav Sluge: koji iz dana u dan poslušno prati poticaje. Taj Duh Isusov navodi nas da poput Krista prihvatimo predanje za druge, pa i pod cijenu patnje i života. U paradoksu Isusove logike proslaviti Isusa znači poput njega prihvatiti poniženje križa.
Sam Krist svoje uspinjanje prema Golgoti, prema križu naziva svojom proslavom. Istom kada bude uzdignut sve će ljude privući k sebi.
Slava Kristova križa u moći je da sve ljude privuče k onome koji je po križu otkupio svijet. To uzdignuće postaje simbolom čovječanstva, znakom spasenja.
Slušajući danas izvještaj o muci Isusovoj pokušajmo shvatiti ono što nam se čini katkada neshvatljivo: smisao patnje i križa, veličinu poslušnog predanja, životno naviještanje ljubavi do davanja vlastitog života. Jedino je to način da se život preobrazi u nama i da nada novoga života, uskrsnuća, postane u nama prisutnijom.
Pred nama je VELIKI TJEDAN. To je najbogatije liturgijsko vrijeme u godini. Neprestano je naš pogled susljedno upravljen prema Isusu Kristu. Okružuju ga židovski poglavari koji ga ne vole i apostoli koji ga ljube: učenici koji su mu vjerni i oni koji će ga zatajiti ili izdati; masa svijeta koja mu kliče „hosana“ i opet masa svijeta koja viče „raspni ga!“
Kroz ove dane Velikog tjedna pozvani smo da zauzmemo svoje mjesto. Hoće li to biti doista vjerno i ustrajno u krugu onih koji su Isusa Krista ljubili i ostali mu vjerni?
Svjesni naših čestih nevjernosti pozvani smo da iskoristimo još ovo kratko vrijeme prije Uskrsa te pristupimo sakramentu ispovijedi ili pomirenja.
