U teškoj je situaciji prorok Ezekijel. Poslan je naviještati Riječ Božju svojim zemljacima, svom vlastitom narodu. Da li će ga poslušati ili ne, da li će mu povjerovati ili ostati tvrdokorni? Nije li on za njih samo običan čovjek, kojega svi poznaju, njihov zemljak od kojega nemaju ništa naučiti?! Božja je Riječ uvijek zaodjevena u ljudsko ruho i ljudi su uvijek u napasti da je proglase samo ljudskom!
To je i situacija Isusa, dok ga danas gledamo u njegovom zavičaju! Padaju ista pitanja: Nije li ovo drvodjelja, običan zanatlija? Što od njega imamo i možemo naučiti? Sin Marijin a rođake mu poznaje čitavo mjesto?! Isus s gorčinom konstatira: nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu! I to njihovo nepovjerenje u Njega, to samo ljudsko gledanje blokiralo je učinke Isusove prisutnosti. Niti su mogli čuti Božju riječ, niti vidjeti znak, jer i za jedno i za drugo potrebna vjera, povjerenje. Isusovi su zemljaci i rodbina preneraženi njegovom naukom, vide njegovu mudrost, ali kada treba povući zaključak, tada nemaju povjerenja u njegovu riječ.
Bog mi trajno govori! Premda je njegova riječ obučena u ljudsko ruho, ona je Njegova, On mi kroz nju želi nešto poručiti! Želi meni progovoriti!
