Ovo je treći uzastponi božićni koncert, od mog dolaska, u našoj Zemunskoj franjevačkoj crkvi sv. Ivana Krstitelja, kaže gvardijan fra Željko. Prvi je održao gosp. Zlatko iz Tuzle, drugi violinisti iz Kragujevca. A ovaj treći, kao i do sada, uz zalaganje prof. Marijane Aizenkol održao je trio Orion. Na njemu smo imali čast prisustvovati i uživati i mi, fra. Željkovi gosti, Slavonci iz Zagreba.
Ne ću pisati o zemunskom triju Orion. O vedroj i živahnoj pijanistici gospođi Ljiljani Arsenović, gospođi s velikim iskustvom, o mirnoj povučenoj gospođi u najboljim srednjim godinama, violinistici Dragani Đukić, niti o najmlađoj violinistici, vitkoj gospođici Mini Ćurčin sjajnih živahnih očiju, a ni o najavljivačici programa gospođi Marijani Aizenkol, već o svom dojmu s njihovog koncerta održanog u nedjelju 19. siječnja 2014. od 18 do 19 sati u franjevačkoj crkvi. Iako se ja, po onoj pjesmi o muzičaru cvrčku i radniku mravu, osjećam kao mrav koji muziku ne razumije, bio sam oduševljen. Reći ću vam odmah na početku. Ne propuštajmo koncerte, dođimo, poslušajmo, čujmo, vidimo, doživimo, nagradimo umjetnike pljeskom. Umjetnici znaju što mi ne znamo, umiju što mi ne umijemo. Radili su na sebi, na vještini sviranja na svojoj ljubavi, marljivo učeći od malih nogu. Uživaju u glazbi dajući nam u njoj sebe, kao i večeras, oživljavajući autore od Gound-a. Gruber-a, Albinoni-a, Mozart-a, Bacha, Čajkovskog, Giordani-a, Rossini-a, Handl-a, Mascani-a, Virtzen-a, Newton-a do Bethoven-a, od skladbe Ave Maria do Ode radosti, oživljavajući velikane uma, tvorce raskošne ljepote i skladnosti. Predivno je bilo čuti, slušati, zatvoriti oči.
Imao sam priliku biti i na koru crkve uz izvođačice, na izvoru zvukova i pokreta. Mogao sam slušati napetih ušiju i otvorenih usta, biti zadivljen gledajući širom otvorenih očiju kako kalofonijem podmazane strune gudala violina klize, kako poskakuju, kako titraju čas po debljim, čas po tanjim zategnutim žicama violina. Lijeva ruka pridržava vrat violine, a prsti joj vješto klize i drhte po žicama, mijenjajući im vibraciju u drhtave, čas tihe, čas reske, čas vesele, čas tugaljive tonove, pretačući sklad nota sa stalka u glasnu ljepotu. No, kad ja gledam note na stalku, to za mene nije sklad, to su sve neke svračje noge, to je šuma, ne, nije šuma, to je džungla, neprohodna džungla, pa još zaključana nekim muzičkim ključevima. Ali, ne i za umjetnice, matematičarke i doktorice zanata. One ovu, za mene džunglu očima hitro prenose u svoj Bogom dani trudom izvežbani bistri um, ovaj ih prenosi na ruke, u prste, na poslušno gudalo, a elegantno krhko tijelo violine pretvara tiho titranje napetih žica u prekrasne skladne zvukove koji ispunjavaju crkvu, koji ispunjavaju naše srce i dušu. I mi odjednom postajemo zvukom povezani sa autorom džungle koja postaje rascvjetani park, povezani sa treptavim strunama, sa drhtavim žicama, sa srcima izvođačica koja kucaju uzbuđeno i snažno za glazbu i za nas. A što da kažem o dugim i tankim prstima pijanistice, danas orguljašice? O njenih deset prstiju koji isto tako pretaču džunglu nota u skladnu pratnju. I da li su ti glasni i odriješiti zvukovi orgulja pratnja ili predhodnica, dirigent ili kostur ove milozvučne ljepote ne znam, ali vidim njihovu važnost u ukočenoj koncentriranoj ozbiljnosti umjetnice, koja ne skida pogleda s nota, i čiji prsti, u koje ne gleda, vješto preskaču u milisekunde točno, čas po bijelim, čas po crnim tipkama. Gle, pa milisekunde nisu mjera samo za trkače i skijaše, vidim, već su davno prije bili mjera za umjetnike muzičare.
Kako su velika djela čovjekovog uma i ruku?! Koliko li si tek velik Ti, dobri Bože, tvorče svih umova i ruku i prstiju, svega vidljivoga i nevidljivoga? Oprosti mojoj slijepoj nezahvalnosti. Zato ću na kraju reći, hvala, hvala Tebi dobri Bože, hvala graditeljima crkve, graditeljima klupa, orgulja i violina, hvala produhovljenim skladateljima ove skladne džungle od nota, hvala izvođačicama koje su vježbale od malih nogu, hvala publici koja je došla, slušala, plijeskala i koja će opet doći i povesti svoje, hvala profesorici Marijani, hvala fra Željku koji je nakon pozornog slušanja pogostio izvođačice i najvjerniju prateću publiku kolačima, sokom, vinom i čašicom u lijepoj samostanskoj blagovaonici.
Ž i v j e l i !
U Zagrebu, a još pod dojmom, u subotu, na svetkovinu obraćenja sv. Pavla, 25 siječnja 2014.
J o s i p Horvat
no images were found
