SUBOTA JE RADI ČOVJEKA (Mk 2, 23-28)
Ova zgoda stoji između dva Isusova “prekršaja”: u odlomku prije toga farizeji prigovaraju Isusu što ne obdržava tradiciju o postu, a u odlomku poslije ovoga Isus ozdravlja bolesnika s usahlom rukom u subotu. Radi se o polemičkim razgovorima u kojima Isus pokazuje svoju punomoć, dobivenu od Boga: on je zaista Sin čovječji koji je vlastan opraštati grijehe, davati novi sadržaj vjerničkom postu, gospodar subote!
“Jedne je subote prolazio kroz usjeve” (r. 23). Ovo je vrlo dobro utkano u Galileju kao žitnicu Svete zemlje. Značajno je što učenicima ne biva prigovoreno samo hodanje kroz usjev. U Pnz 23, 26 stoji: “Ako uđeš u žito svoga susjeda, možeš kidati klasove rukom, ali ne smiješ prinositi srpa susjedovu žitu”. Matej je ispravio Markov nejasni podatak o hodu kroz usjev napomenuvši da su učenici ogladnjeli i zato počeli trgati klasje (Mt 12, 1).
Iz primjera o Davidu koji je s pratiocima pojeo izložene kruhove pridržane samo svećenicima, vidi se da starozavjetna zgoda ne odgovara sasvim na prigovor. Farizeji predbacuju, zašto Galilejčevi učenici subotom “rade” trgajući klasje za jelo. Iz ovakvog primjera naslućujemo određeno razdoblje preslaganja novozavjetne zajednice obzirom na dan Gospodnji. Dok je Crkva bila među Židovima, nastavila je s njima slaviti subotu kao dan Gospodnji, ali se nije vezala na to zbog svoje vjere u Isusovo uskrsnuće na prvi dan u tjednu. Kad je prešla među pogane, počela je nedjelju slaviti kao dan Gospodnji. Usklikom da je subota stvorena radi čovjeka Isus podsjeća svoje protivnike na prvotnu svrhu tjednog počinka: da bi se čovjek vratio Bogu i svom duhovnom bitku, da samim radom i privređivanjem ne bi podivljao. Dok su rabini imali izreku da je subota dana narodu a ne narod suboti, Isus uči da je subota dana čovjeku pojedincu. Time se zalaže za ljudska prava pojedinca koji ne smije biti progutan od zajednice. On objavljuje Boga koji voli pojedince, dakako učlanjene u narod, ali pojedince kao osobe stvorene na njegovu sliku. U objavljivanju takvog Boga on se osjeća i gospodarom subote: “Tako, Sin Čovječji gospodar je subote” (r. 28). U ovome “tako” je novi stupanj Isusove svijesti o samom sebi, jer je u Mk 2, 10 rekao da je Sin Čovječji vlastan opraštati grijehe. Time Isus proglašava da sitničavo tumačenje i primjenjivanje propisa, pa i Božjih, može dovoditi do suprostavljanja duhu propisa. Odredba o subotnjem počinku trebala je ljudima olakšavati povratak Bogu u tjednom ritmu rada, a farizejskim tumačenjem postala je nesnošljivo ropstvo za ljude. Pred ovakvim Isusovim stavom pitajmo se kako gledamo propise u odnosu na sebe i na druge. Da li nas vršenje Božjih zapovijedi čini radosnijima, slobodnijima, bližima Bogu, samima sebi i ljudima?
Ovo Isusovo preslaganje s obzirom na subotnji počinak omogućuje Crkvi kroz povijest da – oslonjena na Krista Gospodina – vrši zdravo prilagođavanje svoje discipline i uvodi promjene koje ne znače odstupanje od onoga što joj je Isus zadao.
Današnja nas misna čitanja zovu da produbimo smisao dana Gospodnjeg kao tjedne oaze za susret s Bogom, sa samim sobom i s ljudima koji nas trebaju na drugačiji način od svagdašnje poslovne trke.
fra Ivan Dugandžić
