LJUDSKE BRIGE I PROVIDNOST
Možemo pretpostaviti da Isusov govor iz današnjeg evanđelje učenicima nije bilo lako ‹progutati›. Poznato nam je da su često znali pitati Isusa nasamo da im protumači smisao neke prispodobe ili izjave. Slično malovjernim i malodušnim prvim učenicima, i današnji kršćani sumnjičavo vrte glavom u nevjerici dok slušaju neke Isusove izjave koje im se čine proturječne i teško spojive s krutom svakidašnjicom.
Ne poziva li se danas u evanđelju da stavimo ruke u džepove i sve prepustimo Bogu? Zna li Isus koliko se treba pomučiti da bi se zaradio novac kojim treba platiti kućne troškove i prehraniti obitelj? Zar i Isus nije imao materijalnu potporu nekih imućnijih ljudi? Ako kraljevstvo Božje treba doći među nas, što ima loše u tome da sve pomno isplaniramo i organiziramo?
Mnogi su među nama nestabilni ljudi koji se kolebaju, čas nošeni oduševljenjem koje ubrzo zatim zamijeni kukavičluk, ljudi koji pragmatično razmišljaju… To što Isus kaže, zvuči primamljivo… Tako bi bilo sjajno živjeti, ali što da učini netko tko nije razvio takvo pouzdanje u Boga? Kako će razumjeti ove riječi netko tko je navikao boriti se u životu, netko tko je iskusio da mu ništa ne pada u krilo ako se ne pomuči? Pa i ptice ne cvrkuću uvijek od radosti, nego znaju biti promrzle u potrazi za hranom? A raskoš cvijeća može učas nestati kada ga sprži žestina ljetnih sunčevih zraka…
Doista, bilo bi lijepo kada bi takav svijet postojao, ali moramo pokušati takav san spojiti sa stvarnošću. Pripaziti da briga za novac, za vanjske stvari ne prevagne… Istina, dosta je svakom danu muke njegove, ali neke brige opsjedaju čovjeka i nije ih se lako riješiti. Radikalni kršćani smatraju da je ključ svega imati Isusovo pouzdanje u Boga. Sve drugo je manje važno, kada bi u kršćanskim zajednicama vladalo ‹opipljivo› oduševljenje za Boga. Tada bi, smatraju oni, već sada započeo novi život, istinski život, posred naših svakidašnjih briga, a novac, prehrana i odjeća ne bi više igrali presudnu ulogu.
Pokušali smo dočarati neke od najčešćih reakcija na današnje Isusove riječi. O njima se žestoko diskutira u nekim kršćanskim krugovima. I današnji teolozi razilaze se u pogledu tumačenja Isusovih zahtjeva. Tako neki smatraju da Govor na gori treba doslovno shvatiti i primijeniti na sva područja života, uključivo i politiku. Drugi smatraju da je Isusov govor usmjeren na nakanu pojedinca u privatnom životu. Ili, da se tako zahtjevna etičnost traži samo od religioznih profesionalaca, a ne od običnoga puka.
Pred očima imamo i današnju Crkvu koja ove tekstove o opuštenosti, prepuštanju Providnosti, o nepotrebnim brigama dobro poznaje i naviješta, ali istodobno strašljivo i zabrinuto gleda na budućnost, želi sve kontrolirati, planirati, predvidjeti, osigurati se protiv nepredviđenih stvari, itd. U konačnici, vidimo i vlastitu nesigurnost, nesnalaženje pred ovim Isusovim izjavama… Kako živjeti ‹bezbrižno›, kada su ljudske brige nešto što čovjeka prati od prvoga trenutka rođenja pa sve do njegove smrti? Čovjek je biće koje se brine, veli M. Heidegger. Ljudske brige rađaju mnoge životne strahove… Isus nije samo govorio o opuštenosti, pouzdanju u Providnost, nego je živio i zračio takav životni stav. Riječima iz današnjeg evanđelja htio je pozvati na temeljnu odluku: što će biti polazište, orijentacijska točka: Bog ili svijet? Koji svijet izabiremo u kojemu ćemo živjeti: Božji svijet ili ovaj svijet? Radi se o prioritetima u našemu životu. Ako najprije nastojimo tražiti Kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, ako pokušamo živjeti u sadašnjosti, tada se rađa budnost koja će znati prepoznati kada se opravdana briga za materijalne stvari pretvara u tjeskobnost ili pohlepu; malo-pomalo, u nama će se razvijati osjećaj za to kada treba reagirati opušteno, a kada opet energično… Sve to možemo samo ako Bog ostaje apsolutno mjerilo u našemu životu.
Fra Anđelko Domazet
